PROMOCIJA SARINICEVE KNJIGE

AIM, ZAGREB, 1.3.1999. U petak, 26. veljace, gotovo cijeli politicki Zagreb sjatio se na promociju memoarske knjige Hrvoja Sarinica, dugogodisnjeg Tudjmanova intimusa i hrvatskoga covjeka broj dva. Knjiga pod krajnje nemastovitim, ali pouzdano komercijalnim nazivom "Svi moji tajni pregovori sa Slobodanom Milosevicem", u izdanju Europapress holdinga, izazvala je dosad doista nezapamcen interes javnosti: velika kongresna dvorana hotela Sheraton bila je pretijesna da primi sve zainteresirane, pa su se radoznalci, njih oko 500, gurali i po hodnicima hotela nastojeci cuti govornike, a sva mjesta pogodna za stajanje bila su, u samoj dvorani, zagusena. Bili su tu hadezeovci (knjigu su promovirali sadasnji hrvatski ministar vanjskih poslova dr Mate Granic i ambasador pri EU, grof Janko Dobrinovic Vranitzany), ali i oporbenjaci (Stipe Mesic, Ivica Racan, Savka Dabcevic Kucar), potom neovisni intelektualci (Ivan Supek) ali i diplomati, kao americki ambasador William Montgomery, pa cak i jugoslavenski ambasador Veljko Knezevic. Golemi je interes, naravno, bio posve ocekivan: Hrvoje Sarinic je, izuzev samog Tudjmana, covjek koji zna najvise indiskrecija o vecini delikatnih operacija hrvatske politike u zadnjih devet godina, a tajni pregovori sa srpskim predsjednikom Slobodanom Milosevicem svakako spadaju medju najzanimljiviji dio toga povjerljivog posla.

Prema sve rasirenijem uvjerenju hrvatske javnosti, na tim se sastancima dogovorno odlucivalo kako o sudbini rata u Bosni i Hercegovini, tako, izgleda, i o ratu u Hrvatskoj. Zato je knjiga ovakvog sadrzaja, naravno, mogla biti vise nego kompromitantna. "Moglo se pomisliti da taj covjek nosi glavu u torbi", napisao je dr Ivo Banac o vremenu kada je prvi put cuo da Sarinic pise knjigu na tu temu. No, bojazan je bila neopravdana: Hrvoje Sarinic, kojega je jedan hrvatski komentator svojedobno nazvao "predsjednikovom francuskom sobaricom" (aludirajuci na njegovu batlersku odanost Tudjmanu) i u ovoj je knjizi, iako skandalozno izbacen iz stranke, uz Tudjmanove kasnije aluzije na njegov obavjestajno-politicki rad za Francuze, predsjedniku ostao odan koliko god je to uopce moguce. Bar na prvi pogled. "Knjigu sam zavrsio prije godinu dana kada sam bio u HDZ-u. Ona pogadja jedno razdoblje u kojemu izmedju mene i predsjednika nije bilo nikakvih nesuglasica i smatrao sam obavezom intelektualnog postenja da u njoj danas ne izmijenim niti jedan redak", objasnio je Sarinic hadezeovski ton knjige, u kojoj - kako je rekao urednik Marko Grcic - "sa svake stranice izbija divljenje prema Tudjmanu". Kojega je sam Sarinic, uostalom, nebrojeno puta nazvao svojim "drugim ocem".

"Ja danas radim najprljaviji posao hrvatske politike", izjavio je svojedobno Sarinic, misleci pritom dobrim dijelom i na ove pregovore koji su tada jos uvijek bili prekriveni velom tajne. "Srbima treba omoguciti stvaranje jedne, da tako kazem, male Velike Srbije" - druga je recenica po kojoj je upamcen ovaj inzenjer fizike na privremenom radu u politici. Cini se da se izmedju te dvije recenice krije i sav smisao njegovih, 13 tajnih sastanaka sa Slobodanom Milosevicem, oko 30 sati razgovora, ali i supstanca njegova politickog djelovanja koja se zapravo svodi na savrseno izvodjenje Tudjmanovih zamisli.

Sto otkriva Hrvoje Sarinic? S jedne strane, moglo bi se reci: gotovo nista nova. U njegovoj knjizi, tako, doznajemo da je Slobodan Milosevic bio, cijelo vrijeme rata, trajno opsjednut podjelom Bosne i Hercegovine, uz dogovor s Hrvatima a na stetu Muslimana. Tako je, recimo, dr. Franjo Tudjman Sarinicu jos sredinom travnja 1991. godine, pokazao (Milosevicevu) poruku, ispisanu na komadu papira, u kojoj se Tudjmana upozorava na "opasnost od muslimanske ekspanzije, na njihove prijetnje i zeleni barjak na Romaniji". Sarinicev komentar te anegdote je slijedeci: "Danas kad razmisljam o tome, mislim da je Milosevic podcijenio Tudjmana vjerujuci da ce prihvatiti igru oko podjele BiH."

Kako je onda doslo do rata s Bosnjacima? Na to pitanje, Sarinic daje slijedeci odgovor: "Na zalost do hrvatsko muslimanskog sukoba doslo je dvije godine poslije, ali posto su Muslimani gubitak teritorija u sukobu sa Srbima nastojali nadoknaditi u sukobu s Hrvatima." Podsjetimo da je, prema vecini ozbiljnih analiticara do tog sukoba doslo nakon sto su bosanski Hrvati krenuli u osvajanje teritorija koje su im ponudjene Vance-Owenovim planom, u cemu je dio hrvatskih analiticara prepoznao cak i anglosaksonsku zavjeru protiv Hrvata kojima je, navodno, ponudjen mamac na koji su se, naivno, upecali. Sariniceve tvrdnje o "potcjenjivanju Tudjmana u pogledu njegove spremnosti da prihvati podjelu Bosne, neodrzive su. Dr. Franjo Tudjman nije vjerovao u odrzivost te republike jos dok je bio clan partije i ravnatelj Instituta za radnicku povijest u Zagrebu, o cemu svjedoci i njegov tadasnji intimus Danijel Ivin. Stovise, Tudjman uopce ne vjeruje u odrzanje visenacionalnih drzava - sto je ispisao i u Bespucima. A podjela Bosne je predmet njegove kontinuirane fantazije koju je pretvorio u politiku koje se ni dan danas ne odrice. No, po Sarinicu, Tudjman je o podjeli Bosne uvijek razmisljao samo stijesnjen okolnostima, srpskim pritiscima na podjelu, ili pak idejama pristiglim iz medjunarodne zajednice - posebno od strane SAD koje su na taj nacin stimulirale islamski klin u Evropi.

Sarinic, dalje, otkriva da Milosevic nikada nije bio ozbiljno zainteresiran za Krajinu. Na Sarinicevo - pitanje hoce li se bosanska i hrvatska krajina ujediniti, Milosevic je 12. studenog

1. odgovorio: "Garantujem da to nije nas cilj i da do toga nece da dodje. Bila bi to velika greska. Malopre sam rekao da sam sa Republikom Srpskom resio srpsko nacionalno pitanje. Nemam nista protiv unije tri naroda u BiH ali to nece moci dugo da traje. Tu uniju niko ne zeli". Po Milosevicevu misljenju, Srbija takodjer nije zainteresirana za Zapadnu Bosnu. "Abdic mi je jasno porucio da ce da gradi buducnost zajedno s Hrvatskom. Kazao je da jos uvek to ne moze normalno da kaze. Mi to smatramo normalnim, i stoga necemo da se protivimo. Neka ta njegova Zapadna Bosna bude autonomna pokrajina u sastavu Hrvatske". Svoj odgovor na taj prijedlog Sarinic nije napisao, ali - ne moze li se on procitati i iz cinjenice da Republika Hrvatska danas stiti Fikreta Abdica, kao svojega drzavljanina, od izrucenja u BiH?

Potom je, na satanku odrzanom 12.12. 1994, Milosevic potvrdio da "Srbima u Bosni ne pripada vise od 60 odsto teritorije i sada moram da se okrenem miru. Ali, ovi na Palama su nacisto poludeli i - odlucio sam da idem na njihovu smenu..." Prema njegovoj tadasnjoj viziji, enklave na istoku Bosne ce se pripojiti Srbima dok ce kompenzacija biti na zapadu. Drugim rijecima, vec se tada pomaljalo rjesenje kakvo je realizirano naredne godine, vojnim akcijama u ljeto i jesen. Govoreci, u zimu 1994. o priznanju Hrvatske, Milosevic tako izrice slijedecu recenicu: "Pa ja volim Hrvate". Sarinic na to postavlja pitanje: a u kojim granicama voli Hrvatsku, na sto mu Milosevic odgovara: "Ugodno biste se iznenadili". Ipak, Milosevic tu nije dao cvrst odgovor.

No, 13. januara 1995. godine, Milosevic najavljuje Sarinicu da ce pobunjeni hrvatski Srbi, "uciniti neku glupost. Verovatno ce da zatvore autocestu ili nesto slicno..." Kasnije povod operacije "Bljeska" bilo je, kako se zna, srpsko zatvaranje autoputa. Na istom sastanku Milosevic je rekao da ce Bosnjacima pripasti cijelo Sarajevo u zamjenu za neka ojacanja srpskih teritorija na zapadu, o cemu se dogovorio s Banjalucanima. Zanimljivo je, takodjer, da je u to doba Hrvatska slala naftu Karadzicu unatoc protivljenja Milosevica. "Govorili su kako je Krajina moj trojanski konj", kaze Milosevic Sarinicu na isto razgovoru. "I to bas vi, Hrvoje. A istina je da ste tu Krajinu izmislili vi i oni ludaci koji tamo zive. Kad se to desavalo bio sam na odmoru u Dubrovniku, i odmah shvatio o cemu se radi. Jedva cekam da se sve to zavrsi i da ponovo odem u Dubrovnik. Sve cu da ucinim sa svoje strane kako bi to bilo jos ove godine. Neki su idioti govorili kako je Dubrovnik srpski grad. Srbija nema teritorijalnih pretenzija, pa, kad inzistirate, ni prema Baranji."

Milosevicu, prema ovom tekstu, uopce nije bilo stalo do statusa Srba u Hrvatskoj - zanimala ga je samo Bosna - osim sto se zivo zanimao da mu ne rade probleme. Tako se, u kolovozu nakon Oluje, u vrijeme zavrsnih operacija u Bosni, Sarinic s Milosevicem suglasio da je plan Z4 za istocnu Slavoniju besmislen. "Da, da, to su oni idioti Galbraith i Ahrens pisali a ni sami nisu znali sto pisu" rekao je Milosevic. "Ma ne inzistiram ja na planu Z4 nego na nekom razumnom resenju, a svejedno je kako se ono zove." Kasniji sporazum u vecem je dijelu i dogovoren na tom sastanku: medjunarodna ga je zajednica, cini se, samo verificirala. Na sastanku 20. rujna 1995., Milosevic je Sarinicu rekao ovo: "Mi cemo, Hrvoje, da razresimo nas problem, i to bez medjunarodne zajednice. Svaki cemo na svoju stranu da pripojimo svoj deo BiH. SAD ljuljaju to kopile a da nista ne razumeju. Mi cemo da se zalazemo za formulu i simetriju dva entiteta, a vi nas podrzite u tome". Bilo je to vrijeme kada su odnosi dvije zemlje, kako pise Sarinic, "bili u usponu", kad nije bilo "tema ili pitanje koje bismo mogli nazvati nepremostivim". Bilo je to, podsjetimo, vrijeme kada je iz Hrvatske otislo oko 200 000 Srba, a mjesec rujan u kojem je ovaj razgovor vodjen, bio je mjesec najvecih zlocina pocinjenih u bivsoj Krajini.

Dakako, ovaj je prijedlog Franjo Tudjman - simetriju dva entiteta, naime - svesrdno podrzao, na procesu u Daytonu. Cak su ga, zbog te podrske, nazvali "kraljem Daytona", kako pise Sarinic. Jedino sto je zabrinjavalo Milosevica bio je moguci "stampedo" novih 200 000 Srba iz Istocne Slavonije. Najavio je Sarinicu rat, ako se na istocnu Slavnoju krene vojno. "Rat u istocnoj Slavoniji bio bi strasan. Nemojte da cinite tu glupost", rekao je Slobo, izvevsi 63 aviona iz hangara, na aerodromu, kao pozdrav Sarinicu. Ovaj ih je uredno izbrojio, i shvatio poruku.

Sariniceva knjiga sadrzi dosta bizarnih, zanimljivih pojedinosti. Tako, recimo, saznajemo da je Milosevic neprestano pio "viljamovku" - na koju je bio veoma ponosan, kao na prestizno nacionalno pice - ali se nije opijao. Pokusavao je, pak, u pregovorima opiti i njega no nije se Hrvoje dao preveslati. Potom doznajemo kako ga je Milosevic - inace, opsjednut "kadroviranjima" - informirao kako je Haris Silajdzic zapravo homoseksualac sto je, kaze Milosevic, kod njih uobicajeno. Saznajemo potom da je Milosevicev sef kabineta Goran Milinovic bio "izrazito cinovnicka dusa, politicki posve irelevantan" (kao da je Sarinic osebujna politicka licnost); potom da je Sarinic na sastanke Tudjmana i Milosevica kriomice unosio fotoaparat i slikao ih s ledja ostavljajuci - recimo u Karadjordjevu - jedine snimke razgovora u cetiri oka izmedju dvojice nacionalnih vodja. Mira Markovic, Miloseviceva zena, samo je od ruskog izdanja svoje knjige zaradila 340 000 njemackih maraka, kako se Sarinicu pohvalio Milosevic.

Sarinic je u tim pregovorima, naravno, uvijek formalan i ukocen, dok se Milosevic opusta ("Hrvoje, bre... mu je u svakoj drugoj recenici"); Hrvatska je uvijek na civilizacijskom zapadu a Beograd na istoku, pa su cak i identicne vaze u predsjednickim uredima u Zagrebu Hrvoju Sarinicu, nekako, ljepse. Hrvatska uvijek, kroz Tudjmana, ima transparentne poglede i jasno odredjene stavove, dok Milosevic muti na tradicionalno bizantinski nacin. Ipak, Sarinic uvazava Milosevica i nigdje ne govori o njemu u omalovazavajucem kontekstu - izuzev poneke ironicne recenice - no o Aliji Izetbegovicu i Muslimanima uopce, ima izrazito potcjenjivacki stav. Ukratko, to je preslika misljenja njegovog sefa.

O stranim diplomatima moze se, takodjer, stosta doznati: da je Jakushi Akashi brbljiv i da ga zovu "baba", ali i pohlepan na novac, poput lorda Owena. Potom, da svi oni "zaradjuju na hrvatskoj muci"; da je Owen iznosio stavove Bore Mikelica a da se pritom cinilo da i sam u njih najdublje vjeruje. Najveci prezir - pa cak i mrznju - Sarinic pak iskazuje prema americkom ambasadoru Peteru W. Galbraithu koji da je - prema Milosevicevim rijecima, doduse, "obicni idiot". Cije su konstrukcije, sazete u planu Z4, "obicne nebuloze" dok je, pak, predsjednik Tudjman "strucnjak za sitna laskanja predstavnicima medjunarodne zajednice". Galbraith je po Sarinicu "tast, iskompleksiran i ambiciozan", "ekshibicionista", sto ga navodi na uvijek nove pokusaje da postane vazan cimbenik, a najgori takav pokusaj je plan Z4.

U intervjuu koji je neposredno pred promociju knjige dao Globusu, Hrvoje Sarinic ponovio je svoje glavne stavove: da je predsjednik Tudjman "izvrstan diplomat"; "spretan pregovarac", "lucidan", "odrjesit", covjek koji je "pokretao sve kljucne akcije". Na najvaznije pitanje - ono o pregovorima u Tikvesu i Karadjordjevu

1. godine, kad je navodno i dogovorena podjela Bosne, Sarinic je rekao da "zasad" prilaze samo fotografije, pri cemu proizlazi da ce i o tome upravo on napisati posebnu knjigu. No, dodao je da su na tim pregovorima Tudjman i Milosevic u 90 posto slucajeva bili sami, tete a tete; on da je bio samo u deset posto. Je li to dovoljno za novu knjigu? Zasad, Sarinic je izjavio da se osjeca nespremnim govoriti o toj temi. Samo ovo je rekao: "Nakon svih razgovora s Milosevicem, naprosto znam da on jos snuje da ce Republiku Srpsku pripojiti Srbiji."

Rekli smo na pocetku da, s jedne strane, Sarinic ne govori nista nova. S druge strane, ipak je njegova knjiga vazna. Milosevic, naime, Bosnu nije mogao dijeliti sam. U tom smislu, izostavljeni Sarinicevi odgovori na Miloseviceva pitanja, mogu se lako rekonstruirati. S druge strane, treba samo gledati kronologiju dogadjaja. Reakcije na knjigu, pristigle u ova dva dana od izdavanja, uglavnom su negativne. "Knjiga je zanimljivija po onome sto ne govori nego po onome - sto govori", rekao je, misleci i na to, Josip Manolic, takodjer bivsi predsjednik vlade, sef obavjestajne sluzbe UNS i - bivsi disident. Identicnu je ocjenu ponovio i Silvije Degen; kolumnist Novog Lista Drago Pilsel knjigu je nazvao "intelektualnim kurvarlukom i civilizacijskim promasajem", dok je Slaven Letica ismijao Sarinicevu ideju da promotori njegove knjige budu pripadnici vrha stranke koja ga je "na skandalozan nacin izbacila i pritom posramila". Dr. Ivo Banac knjigu je nazvao dubokim izrazom "hrvatske politicke mocvare".

Otvoreno je pitanje sto je Hrvoja Sarinica natjeralo da bas sad objavi knjigu svojih sjecanja. Ovim memoarskim uratkom bivsi predsjednikov sef ureda nece, naime, vratiti povjerenje svojega bivseg sefa, dr. Franje Tudjmana, iako je njegove knjige ultralojalisticka prema Ocu domovine, Sarinicevom navodnom zivotnom uzoru. On je to povjerenje, cini se nepovratno, prokockao o cemu svjedoci i Tudjmanova izjava, data po povratku iz Turske, kada je hrvatski predsjednik govorio o "pariskom krugu ostavki", implicirajuci time povezanost Sarinica i jos nekolicine hrvatskih duznosnika s francuskim tajnim sluzbama. Novac, takodjer, nije mogao biti motiv objavljivanja ove knjige jer je Hrvoje Sarinic, za razliku od vecine ostalih hadezeovaca, bio respektabilno imucan i prije dolaska u politiku. Obzirom na eksplicitno hadezeovski ton knjige, Sarinic se njome, sigurno, nece pribliziti niti opoziciji. Mozda je, dakle, jedini motiv izdavanja "Svih mojih susreta", bilo nastojanje da se - dok je stvar jos "vruca" - Sarinic ponovno dovede u centar paznje hrvatske javnosti.

Mozda je odlucujuci motiv za objavljivanje ove knjige bio u najavi "treceg puta" o cemu je, na promociji knjige govorio i sam Sarinic: po njegovu je misljenju HDZ ipak ozbiljno kompromitiran, oporba pak ima ozbiljnih manjkavosti, tako da bi u posttudjmanovskom vremenu - koje se, izgleda, blizi opasnom brzinom - Hrvatska trebala dodatnu alternativu. Tu je opciju Ivo Banac nazvao "posttudjmanovskim tudjmanizmom" u "sofisticiranom obliku". Ova je opcija izgleda i najverojatnija. No, sto Hrvatskoj moze ponuditi jedna nova stranka sastavljena od satnije predsjednikovih isluzenih sobarica, ljudi lisenih bilo kakve politicke prepoznatljivosti, usto prebjega iz broda koji tone: Mate Granica, Vesne Skare Ozbolt, Hrvoja Sarinica ili Nikice Valentica? Odgovor je vrlo kratak: nista. U svakom slucaju Sariniceva ce knjiga - kako je primjetio jedan ovdasnji komentator - biti dragocjen dokument barem za jednu adresu: za Medjunarodni sud u Haagu. Poput knjige generala Janka Bobetka, koja je krenula putanjom koju autor bas i nije zamislio.

BORIS RASETA