SOLIRANJE POD PRISMOTROM ORKESTRA

Crna Gora i vojska Jugoslavije

AIM, PODGORICA, 26.02.1999.

Posto je, barem za izvjesno vrijeme, izbjegnuta mogucnost oruzanog sukoba jugoslovenske armije sa NATO trupama, ostace nepoznato sta je Vlada Crne Gore zaista namjeravala preduzeti kako bi sprijecila upotrebu teritorije Crne Gore u eventualnom sukobu sa vojnim snagama medjunarodne zajednice.

Citirana formulacija koriscena je u saopstenju sa vanredne sjednice crnogorske Vlade, odrzane dan uoci isteka prvog roka za okoncanje srpsko - albanskim pregovora u Rambujeu, cime je bila nagovijestena i opasnost da dodje do sukoba jugoslovenskih oruzanih snaga i crnogorske policije. Ako je takva opasnost i bila realna, ona je osujecena trenutnim ishodom pregovora u zamku kraj Pariza. Medjutim, vec je sama mogucnost konfrontacije savezne armije i crnogorske policije dovela do produbljavanja nepovjerenja izmedu vlasti u Podgorici i Vojske Jugoslavije.

Nemocna da utiCe na odluke saveznih i srpskih vlasti, a svjesna opasnosti od eventualnog ratnog sukoba sa oruzanim snagama zapadne vojne alijanse, zvanicna je Podgorica jos sredinom lanjske godine stavila do znanja kako bi mogla preduzeti sve sto je u njenoj moci da Crnu Goru postedi razaranja i pogibelji. Crnogorski parlament je sredinom juna 1998. godine, uz protivljenje Socijalisticke narodne partije Momira Bulatovica, usvojio Rezoluciju, kojom su, uz ostalo, crnogorski drzavni organi obavezani da zastupaju politiku koja ce sprijeciti sukob sa vojnim snagama medjunarodne zajednice, i obezbijede zastitu teritorije Crne Gore od eventualnog sukoba sa medjunarodnim vojnim snagama. Crnogorska Vlada se pozvala upravo na taj politicki akt sada kada je takav sukob izgledao izvjesnijim nego ikada prije. Uz to, pozvala se i na svoja ustavna ovlascenja da vodi unutrasnju i spoljnu politiku, te cuva mir i bezbjednost gradjana.

Ni u vrijeme usvajanja pomenute Rezolucije, a ni sada nije bilo lako odgonetnuti na sta je crnogorska vlast sve spremna radi ispunjenja vlastitih obecanja. Posto nije bilo realno pretpostaviti da ce se komande jugoslovenskih oruzanih snaga na teritoriji Crne Gore povinovati naredjenjima republickih civilnih vlasti, ispadalo je da su obecanja Skupstine i Vlade Crne Gore jedino ispunjiva pod uslovom da armija bude od nekog (crnogorske policije) onemogucena da djejstvuje.

Ako su, dakle, bile ozbiljne odluke crnogorskih vlasti o zastiti teritorije Republike od eventualnog sukoba sa oruzanim snagama medjunarodne zajednice, onda se u svakoj ozbiljnoj analizi morao predvidjeti i sukob policije i vojske. Niko od crnogorskih zvanicnika nije, medjutim, o takvoj mogucnosti javno govorio. Izuzetak je napravio jedino potpredsjednik Vlade i predsjednik Narodne stranke dr Novak Kilibarda, iz cijih se izjava, datih poslije vanredne sjednice Vlade, moglo shvatiti da nije iskljucena mogucnost da policija i fizicki onemoguci VJ da koristi teritoriju Crne Gore u sukobu sa NATO.

Da su namjere crnogorskih vlasti sada shvacene mnogo ozbiljnije nego ranije, nijesu pokazale samo reakcije crnogorskih politickih partija bliskih rezimu Slobodana Milosevica, nego i reakcija Komande Druge armije VJ i Ratne mornarice. Cineci presedan, ove su komande javno optuzile Vladu Crne Gore za protivustavno djelovanje i podrivanje odbrambene sposobnosti SR Jugoslavije. U svom saopstenju oficiri su podsjetili na onu odredbu iz Zakona o odbrani, kojom se izricito osporava pravo bilo kome da potpise kapitulaciju zemlje ili njenog dijela ili da sprijeci gradjane da se bore protiv neprijatelja koji je napao zemlju, i istakli uvjerenje da ce armija imati bezrezervnu podrsku gradjana Crne Gore u vrsenju patriotskog cina odbrane zemlje.

U saopstenju vojnih komandi u Crnoj Gori nije receno sta bi se desilo sa onima koji bi se usprotivili odbrani zemlje, ali to i nije bilo tesko naslutiti; narocito ne nakon stavova Glavnog odbora SNP-a, ciji predsjednik Momir Bulatovic je savezni premijer, a jedan od prvaka, Pavle Bulatovic, savezni ministar odbrane. Svi koji budu pokusali da nas sprijece u legitimnom pravu da se branimo od strane agresije, fakticki se stavljaju na stranu agresora, i bice tako tretirani, poruceno je sa sjednice Glavnog odbora SNP-a, nakon koje su dvojica pomenutih Bulatovica posjetili Komandu Druge armije VJ, cije je sjediste u Podgorici.

Da li je iznenada postala svjesna rizika u koji se kanila upustiti ili je, zaista, prijetila praznom puskom, tek crnogorska Vlada je reterirala poslije oglasavanja vojnih komandi, pravdajuci se kako je samo zauzela politicki stav o pitanjima u vezi pregovora o Kosovu. Premijer Filip Vujanovic je, konacno, sve podveo pod formulaciju nepotrebni nesporazum, dok je ministar unutrasnjih poslova Vukasin Maras, sa indignacijom odbacio spekulacije o planiranom sukobu policije sa vojskom, kvalifikujuci to kao neodgovorne izjave i najbestijalnije price. U izjavi za TV Crne Gore, prvi republicki policajac je uvjeravao gradjane da odnosi VJ i MUP Crne Gore garantuju i sigurnost i stabilnost Crne Gore, a doprinose i bezbjednosti SRJ.

Ispada, dakle, da je dignuta prasina ni oko cega, jer, eto, nikakvih nesuglasica i animoziteta nema. Naravno, rijec je o uobicajenom saniranju politickog terena i zamagljivanju sustine stvari, koju su posljednji dogadaji samo dodatno osvijetlili. A sustina je u tome da Crna Gora, odnosno njena aktuelna proreformska vlast, nema ni formalne ni sustinske moci da se do kraja odupre rezimu u Beogradu. Moze zvanicna Podgorica nepriznavati sadasnju Saveznu vladu i ignorisati njene odluke, kao sto moze bjesniti zbog protivustavnog ponasanja jugoslovenskog predsjednika Milosevica, ali je rezim u Beogradu taj koji kontrolise saveznu armiju.

Ovih dana se upravo ispostavilo koliko je to vazno. Metaforicki kazano, crnogorsko politicko soliranje je pod stalnom prismotrom orkestra vojnih trubaca. Vlast u Podgorici nema nikakvih ustavnih i zakonskih ovlascenja nad armijom, niti je ona ta koja odlucuje o ratu i miru na teritoriji Crne Gore. Za to je nadlezna savezna vlast. Druga je stvar sto je SRJ u ustavno - pravnom neredu, i sto se Crnoj Gori, kao jednoj od dvije clanice federacije, uporno namece uloga onoga ko treba da slusa, a ne da ravnopravno participira u odlucivanju. Vojska Jugoslavije nije ovlascena niti pozvana da te stvari popravlja, ali je upravo stanje nereda dovodi u poziciju da bude, ne samo cuvar suvereniteta i teritorijalnog integriteta SRJ, nego i cuvar uzurpatora vlasti u zajednickoj drzavi. Zbog toga se sadasnja crnogorska vlast i pribojava armije, odnosno onih koji njome komanduju.

Da se pribojava od mogucnosti zloupotrebe savezne vojske u politicke svrhe, crnogorska vlast je indirektno priznala onog momenta kada je predsjednik Milosevic naprasno smijenio nacelnika Generalstaba, general - pukovnika Momcila Perisica. Navodno je Perisic bio taj koji je zvanicnoj Podgorici ulivao povjerenje da se VJ nece mijesati u politicke obracune unutar Crne Gore i savezne drzave. Ovaj visoki oficir to povjerenje nije zasluzio samo blagovremenom cestitkom povodom izbora Mila Djukanovica za predsjednika Crne Gore, nego i time sto je, prema tvrdnjama upucenih, sprijecio da se vojska iskoristi za rusenje legalne crnogorske vlasti januara prosle godine. Tada i kasnije se, naime, spekulisalo da je postojao plan dijeljenja oruzja iz vojnih magacina u Podgorici pristalicama Momira Bulatovica i izvodenja tenkova na ulice. Scenario je, prema pricama koje nikada zvanicno nijesu ni potvrdene ni demantovane, sprijecio licno nacelnik Generalstaba Perisic. On je, navodno, pozvao tadasnjeg komandanta Druge armije Bozidara Babica i naredio da se kasarne u Podgorici zatvore, i onemoguci bilo kakvo uplitanje vojske u rjesavanje politicke krize u Crnoj Gori.

Pomenuta verzija dogadjaja ne mora biti u potpunosti tacna, ali je nesto drugo bilo prilicno ocigledno kada je u pitanju odnos savezne armije prema politickoj krizi u Crnoj Gori, nastaloj nakon cijepanja Demokratske partije socijalista. Posebno uoci predsjednickih izbora u jesen 1997. godine. Vojska je tada napadno skretala paznju na svoje prisustvo u Crnoj Gori, sto je bio povod za konstatacije i optuzbe o njenom politickom svrstavanju. Crnogorski Helsinski komitet za ljudska prava cak je optuzio VJ da vrsi neskriveni pritisak na gradjane Crne Gore.

Posljednje oglasavanje komandi Druge armije i Ratne mornarice povodom stavova crnogorske Vlade, mogao bi se tumaciti kao nastavak politickog pritiska vojske na vlast i gradjane, pri cemu je stavljano do znanja da vojska za to ima ustavno pokrice. To se, naravno, ne moze shvatiti kao pouzdan znak da bi armija mogla biti upotrebljena protiv crnogorske vlasti u nekoj sljedecoj dramaticnoj fazi konflikta na relaciji Podgorica - Beograd. Jeste, medjutim, ozbiljno upozorenje da, ipak, postoji granica do koje vojska moze tolerisati crnogorsko politicko soliranje. Ako bi, dakle, crnogorska vlast pokazala ozbiljnu namjeru da svoj glas ne pridruzi Milosevicevom patriotskom horu ni u slucaju oruzanog sukoba sa NATO, morala bi se pomiriti s cinjenicom da Crnu Goru time uvodi u sukob sa saveznom armijom i, prirodno, u gradjanski rat.

Dragoljub Vukovic (AIM)