ZASTO STE TAKVI PREMA PREDSJEDNIKU?

AIM, ZAGREB, 25.2.1999. Ni nakon dvije oslobadjajuce presude novinarima Feral Tribunea optuzenima za klevetu i uvredu Franje Tudjmana, postupak nije pravomocno okoncan. Opcinsko javno tuzilastvo ponovo je ulozilo zalbu na presudu kojom je zagrebacki Opcinski sud ocijenio da Viktor Ivancic i Marinko Culic nisu iznosili neistinite, klevetnicke cinjenice, vec su vrijednosnim sudovima komentirali Tudjmanovu ideju o prenamjeni spomen podrucja u Jasenovcu. Bez obzira sto su komentari bili vrlo ostri - Tudjman je usporedjen s generalom Francom, rugali su mu se fotomontazom na kojoj iz ruku Ante Pavelica preuzima maketu jasenovackog spomenika uz potpis da se radi o "najdrazem peharu" - sudac Marin Mrcela (koji je sudio u oba postupka), izjavio je da politicari moraju podnijeti ostriju kritiku od obicnih gradjana.

Presuda je popracena odobravanjem u demokratskoj javnosti, ali opcinsko javno tuzilastvo nije pokolebano u zelji da sluzi poglavaru. Naime, cijeli postupak je i poveden prema pismenom Tudjmanovom odobrenju - kako zakon i trazi - jos 1996. godine. Tudjman je mogao odustati jednostavnim povlacenjem te suglasnosti, no kako to nije ucinio ni nakon dva sudska poraza, a ni nakon sto je proces naelektrizirao i domace i strane novinare i organizacije za medijska prava - tuzilastvu nije preostalo drugo nego da opet ulozi zalbu. Zatrazili su od viseg, Zupanijskog suda, da ponisti presudu i da se provede novi postupak - pred novim sucem.

Sadrzaj zalbe prilicno je neobican, pa je izazvao cudjenje i pravnih laika: tuzilastvo je ocijenilo da se i vrijednosni sudovima moze klevetati, odnosno, da oni mogu biti istiniti ili neistiniti! Kazneno djelo klevete sastoji se od namjernog iznosenja netocnih cinjenica, koje moraju biti jasno utvrdjene, a koje mogu stetiti necijoj casti ili ugledu. Takva definicija postoji u gotovo svim krivicnim zakonicima zemalja bivse Jugoslavije. Rjesenje je tradicionalno, naslijedjeno od ranije, i o njemu postoji bogata sudska praksa. Odavna je utvrdjeno da klevetnicka izjava mora biti nesto sto se objektivno dogodilo, nesto sto postoji, a moze se utvrditi jednako za sve ljude. Drugim rijecima, reci da netko ima 33 godine jest cinjenicna tvrdnja, a da se radi o mladjoj osobi - vrijednosni sud.

Vrijednosni sud, naprotiv, ne moze se mjeriti istinitoscu. S ocjenom da je netko "nesposoban", "glup", "pokvaren", itd., netko ce se sloziti, netko nece, za nekog ce to biti negativna, za drugog pozitivna osobina. U Feralovom slucaju, sudac Mrcela ocijenio je recenicu da je "Tudjman deklarirani sljedbenik generala Franca", vrijednosnim sudom. To je proizlazilo iz konteksta u kojem je napisana. Bio je to dio komentara ideje da se u Jasenovcu uz zrtve pokopaju i kosti domobrana i ustasa. Naime, kad je to predlagao, Tudjman je podsjetio na generala Franca, koji je slicno u Dolini Palih sagradio kapelicu u kojoj je pokapao i svoje falangiste, ali i republikanske protivnike.

Feralovci su, medjutim, podsjetili i da je Franco, "uzgred, dao pobiti, muciti ili prognati sve sto se nije slagalo s njegovim rezimom". Napisali su i sljedece: "Nas general Franjo samo sto nije zabio prvu lopatu u kopaliste goleme zajednicke jame pod cijelom Hrvatskom. Zemlja koju napustaju zivi, nas francist kani sirokogrudno otvoriti mrtvima, kazujuci na do sada najbrutalniji nacin kakvi mu Hrvati zapravo trebaju. S Pantovcaka se zaorilo: Viva la muerte!"

Javno tu×ilastvo se zali da su novinari bili nekorektni: od cijelog Tudjmanovog citiranja Franca, uzeli su samo ime i vodu okrenuli na svoj mlin. To je za tuzilastvo - "neistinito prikazivanje, u kojem se namjerno predsjednika Republike usporedjuje s negativnim i najgorim dijelovima politickog djelovanja generala Franca, bez ikakvog pozivanja na bilo koji pozitivni aspekt njegovog djelovanja". Ne objasnjava se zasto bi novinari Ferala morali birati bas ove ili one cinjenice iz necije biografije. Gotovo djetinjasto tuzilastvo ukazuje na zloceste novinare koji, k'o za vraga, biraju uvijek bas najgori dio, umjesto da prilozima pomognu "voljenog predsjednika".

Ali, ni Feralovi novinari, pa niti sud nisu pobornici "sjevernokorejskog tipa novinarstva". Nakon sto je Zupanijski sud prihvatio prvu zalbu tuzilastva i ponistio prvu oslobadjajucu presudu (rujan 1996. godine), sudac Mrcela je u novom postupku proveo i povjesnicarsko vjestacenje Francove doktrine i djela. Historicar, akademik Ivo Petrinovic, iznio je da je i u Francovoj Spanjolskoj bilo protivnika zajednicke grobnice. Vecinom na strani republikanaca, ali ljutio se i poneki fasist. No zbog Francove diktature nije se smjelo jace protiviti, pa je pokapanje zavrseno tek kad je Franco umro. Analizirajuci cijelu Francovu eru - od masovnih ubojstava protivnika za vrijeme i nakon gradjanskog rata, preko pragmaticnog, interesnog popustanja zapadnim demokracijama nakon drugog svjetskog rata, pa do smrti

• povjesnicar je zakljucio da ni jedan moderni demokratski politicar, ni u kom pogledu, ne bi smio Franca uzeti za uzor.

To su napisali i novinari Ferala odbacujuci Tudjmanovu ideju da se "u ime pomirbe", pomijesaju kosti ubojica i njihovih zrtava: "Ono sto trebamo uzeti od Spanjolske je defrankizacija provedena nakon Francove smrti." Tuzilastvo u zalbi pokusava i nekim primjerima ishoditi ponistavanje presude: kazu, kad bi se za nekog lijecnika reklo da je "ubojica", tada bi takav vrijednosni sud polazio od konkretnih cinjenica iz njegova svakodnevnog rada. Taj sud imao bi namjeru da i kod drugih osoba stvori uvjerenje o kvaliteti tog lijecnika. "Iz toga se vidi da svaki vrijednosni sud polazi od odredjene cinjenicne osnove, na kojoj se stvara zakljucak (neistinit i neosnovan vrijednosni sud), koji se iznosi s namjerom da bude prihvacen kao gotova cinjenica."

Medjutim, takav je primjer tesko dovesti u vezu s problemom o kojem je odlucivao sudac MrÞela. Jedina izjava koja bi se donekle mogla mjeriti istinitoscu jest ona o Tudjmanovom deklariranom sljedbenistvu generala Franca. Feralovi odvjetnici bili su spremni dokazivati i njezinu istinitost - Tudjman se na Franca pozivao u nekoliko navrata - no sudac Mrcela smatrao ju je vrijednosnim sudom, kao i ostale sporne priloge.

Mrcela je primijetio da u nekim Feralovim recenicama o Tudjmanu ima osnova za eventualno krivicno djelo uvrede, ali je objasnio zasto je i drugi put donio oslobadjajucu presudu. Pozivajuci se na medjunarodne konvencije o slobodi govora, hrvatski Ustav, zakone i praksu, naglasio je da politicari i javne osobe moraju biti spremni podnijeti ostriju kritiku od obicnih gradjana. Osobito kad temom ili svojim ponasanjem izuzetno privlace paznju. Zanimljivo, tuzilastvo u zalbi koju je sastavilo na desetak stranica, ne ulazi u ocjenu tog dijela presude.

Prognoze o odgovoru Zupanijskog suda koji treba razmotriti zalbu, razlicite su. Jedna skola misljenja smatra da ce Zupanijski sud dugo cekati s odlukom o zalbi, tako da ce se proces pribliziti zastari, koja nastupa u travnju 2000. Time bi se i tuzilastvo i Tudjman nekako izvukli od totalnog sudskog ponizenja. S druge strane, cistoca slucaja (presuda je nedvosmislena i podrzana od demokratske javnosti), nespretno sastavljena zalba i sve samostalnije ponasanje Zupanijskog suda u posljednje vrijeme - jedna njegova sutkinja brzim tempom sudi u postupku koji novinari tjednika Nacional vode protiv MUP-a zbog nezakonitog prisluskivanja, poziva nekad nedodirljive sefove tajnih sluzbi kao svjedoke i brzo zakazuje roÞiÜta - daju osnovu za prognoze da bi zalba mogla u skoro vrijeme biti odbacena, cime bi slucaj bio pravomocno okoncan. Takav ishod bio bi "tocka na i" upornog otpora Tudjmanovom pokusaju koristenja sudstva za prigusivanje kriticara, iako je takav efekt dobrim dijelom postignut vec i dosad, Feralovom obranom i dvjema oslobadjajucim presudama.

IGOR VUKIC