KOGA BRUNU AVIONI

**Posljedice Rambujea

PODGORICA, AIM, 24. 2. 1999 (Od dopisnika AIM iz Beograda)

"Unutra nema pravih pregovora, samo kruze neki papirici", izjavio je predsjednik Srbije Milan Milutinovic izasavsi na ulicu iz zamka, pretposljednjeg dana pregovora. Za to vrijeme, u SR Jugoslaviji, crni kurs njemacke je polako ali sigurno rastao, rezimske su se stranke nadmetale u verbalnom patriotizmu, dobrom dijelu vojnih obveznika u Srbiji dijeljeni su pozivi da se jave svojim jedinicama, a u Pristini su kolale glasine da ce tamosnji Srbi, odnosno Albanci, krenuti jedni na druge cim eksplodira prva krstareca raketa.

Mirovna konferencija se zavrsila tako kako se zavrsila

1. februara - potpunim neuspjehom njenih kreatora. Sluzbeni Beograd i predstavnici kosovskih Albanaca ne kriju zadovoljstvo, mada nitko ne moze da objasni cemu se raduju i sto u buducnosti ocekuju. Ipak, prost svijet ovdasnji, nakon Rambujea, ponasao se kao da je upravo dobio zgoditak na lutriji. To je otislo do te mjere da su nakon poduzeg vremena kafici u Pristini ponovo bili dupke puni i sto je jos znacajnije, ljudi su sjedili sa ledjima okrenutim prema vratima sto se na Kosovu smatra veoma rizicnim postupkom.

Kosovska kriza je i prije Mirovne konferencije, obiljezila ovdasnji politicki zivot i homogeniziorala sve parlamentarne stranke - Socijalisticka partija Srbije, Jugoslavenska levica, Srpska radikalna stranka, Srpski pokret obnove. Za vrijeme njenog trajanja, sem Kosova i NATO-a, niti jedno drugo pitanje nije se pojavilo u javnosti. Rezimska propaganda igrala je na "patriotsku retoriku" s procjenom da je gradjanstvo presito kojekavih prijetnji i sankcija. Kakav je efekat postignut, tesko je reci. Izvjesno je samo da je reformski i proevropski pokret u Srbiji u teskoj krizi.

Sarolika opoziciona koalicija - Savez za promjene - naime, kao jedini iole ozbiljan suparnik aktualnom rezimu, u svojim saopcenjima ogranicio se na prozivanje predsjednika SR Jugoslavije, Slobodana Milosevica i njegovih trabanata, kao krivaca za situaciju u kojoj se drzava nasla. Tocnije, da velike sile, SAD prije svega, pod prijetnjom sile rjesavju domace unutrasnje probleme, sve naglasavjuci da suvernitet nikad nije bio na nizim granama i da ce vlast, na kraju, pristati na sve sto se od nje bude trazilo. Ukratko, strane trupe kojima se Beograd toliko protivi, ipak ce stici, na ovaj ili onaj nacin; rijec je samo da se citava stvar nekako nasminka pa da pred domacom javnoscu ne ispadne da dolazi NATO, vec Ujedinjene nacije ili nesto slicno. Stav opozicije u Srbiji, moze se vrlo uprosceno prepricati na sljedeci nacin: tu je sto je, prihvatanje diktata je neminovnost, smjenimo Milosevica, steknimo demokratski legitimitet i na toj osnovi ponovno krenimo u rjesavanje kosovskog problema.

Koliko je nareceno prijemcivo za prosjecno gradjanstvo, pitanje je veoma sporno. Izuzetno vjesto, Milosevic je poraze svoje politike u protekloj deceniji prikazivao kao poraze nacije i tesko je bilo koga u Srbiji zaista ubjediti da poslije raspada bivse SFRJ, medjunarodna zajednica moze i smije zahtjevati za Albance na Kosovu ono sto realno nije trazila za Srbe u Hrvatskoj - dok su jos bili tamo. Ovo tim prije, sto je ilegalna Oslobodilacka vojska Kosova (alb - UCK), posezala za doista teroristickim metodama, mjereno po bilo kojim kriterijima. Velik dio srbijanske javnosti ima osjecaj da kad je u pitanju Kosovo, sluzbeni Beograd ima pravo. To se ne odnosi na strane trupe ili veci stupanj autonomije pokrajine. Rijec je o tome da postoji osjecaj da je postojanje same drzava pod velikim pitanjem i da se pod takvim okolnostima na postupke rezima mora zazmiriti na oba oka. Ako nista drugo, on se makar deklartivno obavezao na obranu cjelovitosti domovine po svaku cijenu.

Kako ovdasnji cinici tvrde, Srbi se mozda mogu pomiriti da "na sablju" izgube Kosovo, ali nikad da ga - kao "svetu zemlju i koljevku srpstva" - bez borbe predaju. Predstavljanje kosovske krize na nacin da velike sile, kao "saveznici" albanskih separtista, zahtjevaju odricanje od pokrajine u kojoj je najveci dio najznacajnijih srpskih crkava i manastira i, uopce, srpskih svetinja, jeste fakat iz koga izvire podrska vlastima. Malo tko u Srbiji je uistinu spreman da pogine za Kosovo, ali jos manje ljudi spremno da tek tako prihvati de fakto izdvajanje iz drzave.

Da li je lider Srpskog pokreta obnove Vuk Draskovic, navedeno shvatio na ovaj ili neki drugi nacin, pitanje je krajnje jalovo. Kao vodja nekad najvece opozicione partije, svojim ulaskom u Saveznu vladu on je rezimu svakako dao neophodan legitimet. Medjutim, za razliku od socijalisticke vrhuske, Draskovic se iz Rambujea vratio prilicno fasciniran kojekavim prijetnjama i ponudama medjunarodne zajednice i, u tom smislu, bio spreman da prihvati najveci dio onoga sto je tamo zahtjevano. Tumacenja njegovih izjava su razlicita: prema jednim, Milosevic ga drzi daleko od svih bitnijih informacija, pa kako nema iskustva iz slicnih prilika (za razliku od predsjednika SR Jugoslavije i njegovih) mnogo sto uzima zdravo za gotovo; prema drugima, radi se samo o vjesto podjeljenim ulogama, a Draskovic igra rolu kooperativnosti zanajuci da njegovo vrijeme tek dolazi. U onome sto Draskovic govori, barem kada je rijec o Kosovu, ima ne malo stvari s kojim se nije tesko sloziti.

Izmedu ostalog, da je bolje - pod uvjetom garantiranog suvereniteta i teritorijalnog integriteta Srbije - da NATO razoruruzava UCK nego da srpski policajci i vojnici ginu, da se ne ratuje protiv cijelog svijeta.Problem je samo u tome sto su Draskovic i njegova partija u onim gradovima u Srbiji gdje imaju vlast, prilicno jasno demonstrirali kakav moze biti raskorak izmedu rijeci i djela.

Malo tko u Srbiji sumnja da ce u Rambujeu ili negdje drugdje, na kraju, biti postignut sporazum o sirokoj autonomiji Kosova i prisustvu stranih trupa kao garanta sprovodenja tog akta. Kao sto se u u proslosti cesto desavalo, Milosevic je nakon toga dobivao odrjesene ruke da se obracunava sa svim onim koji u nekom svojstvu predstavljaju prijetnju njegovom rezimu. Posljednji put, nakon dogovora sa americkim izaslanikom Ricardom Holbrukom, besprimjerno su stradali nezvisni mediji i autonomija univerziteta. Tada se smatralo da je pristao na izuzetne ustupke; pitanje je sto li ce tek biti nakon "Rambujea II"?

U medjuvremenu, lobotomirana ratovima, vojskama i prijetnjama, izolirana i osamljena, kaljava i osirotjela, Srbija ce zivjeti kako vec zivi. Dobrih politickih viceva vec dugo nema, grafiti na zgradama su jezgroviti ali apaticni, studenti cekaju da diplomiraju pa da emigriraju, ozbiljni novinari vise ni sebi ne vjeruju, a juznoamericke srcecdrpateljne sapunice najpopularnije su TV emisije. U jeku Rambujea i prijetnji NATO-a, trajala je pomama za uljem i secerom. Ne - postovani citaoce - zbog neke ratne psihoze, vec zbog toga sto tih artikala naprosto nema.

Filip Svarm(AIM)