Junaci Franjine ulice

***JUNACI FRANJINE ULICE

AIM, ZAGREB, 21.2.1999. Petnaestog veljace 1999. godine jake snage hrvatskog Ministarstva unutarnjih poslova dozivjele su prvi poraz na domacemu terenu. Tog je ponedjeljka, naime, na zagrebacke ulice izislo oko dvije tisuce radnika "Dione" - trgovackog lanca u vlasnistvu potonulog tajkuna Miroslava Kutle - a razlog njihovu izlasku na ulice bio je protest protiv visegodisnje sulude poslovne politike sirokobrijeskog terminatora koji je, nekoc uglednu i visokoprofitabilnu firmu, odveo u financijski ambis. Negdje oko 13 sati radnici su se nasli na prilazima Markovu trgu - gdje su smjesteni hrvatski parlament i vlada - a tamo su ih docekale policijske snage s naredbom da niti jedan demonstrant ne smije proci kroz gornjogradska Kamenita vrata. Nakon kraceg zestokog naguravanja petstotinjak je radnika uspjelo probiti policijsku blokadu i naci se pred odajama Zlatka Matese i njegovih ministara. Bilo je to prvo probijanje policijskih barikada u povijesti ovdasnjih sindikalnih prosvjeda.

Iste je veceri u sredisnjem dnevniku Hrvatske televizije objavljeno da je "pijana, nekontrolirana rulja tesko ranila jednog policajca", dok je jedan dnevni list suptilno-drzavotvorne provenijencije u podnaslov izvjestaja s "Dionina" prosvjeda stavio kako je pala "prva zrtva socijalnih nemira". Ni jedne ni druge nije previse zanimala cinjenica da je doticni policajac prosao s laksim ozljedama i da je nakon sat vremena pusten iz bolnice, a jednako se tako nisu obazirali na notornu istinu da je prilikom proslogodisnjeg demonstriranja policijske sile na Trgu bana Jelacica nekoliko desetaka gradjana zadobilo ozljede koje su, u najmanju ruku, istovjetne ozljedama onog "teskog ranjenog policajca".

Po svemu sudeci, hrvatski su se radnici nakon visegodisnjega ugnjetavanja i ponizavanja napokon odlucili na radikalniji oblik otpora Tudjmanovu rezimu - rezimu, naime, koji je tokom svih ovih godina uspio do najsitnijih detalja osmisliti i realizirati samo jedan projekt: tom je projektu ime notorna pljacka narodnoga bogatstva, a odvijao se pod kodnim nazivom "pretvorba i privatizacija". Radnicka klasa ove unistene zemlje na tu je pljacku godinama odgovarala sutnjom, a kad bi se odlucila na kakav javni prosvjed citava bi se stvar, uglavnom, zavrsavala na bezazlenim transparentima, uopcenim antitajkunskim porukama i pateticnim domoljubnim napjevima. Sad, kad je voda dosla do grla, kad nekad mocne firme bauljaju po poslovnom dnu i kad se sretnikom moze smatrati svaki radnik koji u veljaci primi placu za kolovoz prosle gpdine, e sad su stotine tisuca radnika shvatile da vise nemaju sto izgubiti. A onog casa kad shvatis da nemas sto izgubiti ni snazni policijski kordon vise se ne cini onako neprobojnim kao sto se, recimo, cinio 20. veljace 1998. godine kad je desetak tisuca Penicevih najamnika branilo i obranilo centralni zagrebacki trg od otprilike jednakoga broja sindikalnih prosvjednika.

Nema stoga nikakve sumnje da ce tragom "Dioninih" zaposlenika vrlo skoro krenuti i armija radnika iz ostalih firmi koje se jos uvijek nalaze u sklopu raspadajuceg financijskog carstva poznatog pod imenom "Globus grupa". Stozer za obranu "Karlovacke industrije mlijeka" za ovaj je tjedan najavio blokadu svih karlovackih prometnica, ukoliko Matesina Vlada ne rijesi pitanje te tvrtke koju je bivsi gazda Kutle uvalio u ogromne dugove i usput joj natovario desetke milijuna kuna kreditnih obaveza. No, raspad Kutlina imperija nije jedini uzrocnik potencijalnih nemira u Tudjmanovoj zemlji: nista bolja situacija, naime, ne vlada ni u poslovnom holdingu janjevackog tajkuna Josipa Gucica, koji je ovih dana u jednom novinskom interviewu izlozio genijalnu zamisao po kojoj bi on sad drage volje drzavi vratio tridesetak svojih poduzeca, a da mu drzava zauzvrat vrati novac kojima je kupio recene firme. Gucic pritom uopce ne zeli razmisljati o parama koje je isisao iz svih tih firmi i o metodama kojima se sluzio u osvajanju istih.

Nagovjescujuci svoj ponovni i skori izlazak na ulice, Slobodni sindikat radnika "Ferimporta" prosloga je tjedna iznio podatke po kojima je za Guciceve vladavine - koja, uzgred, jos uvijek traje - iz tog poduzeca odneseno 110 milijuna kuna, gotovo su sve nekretnine hipotekarno opterecene, a novcima tog nekoc jakog trgovackog lanca krpljene su financijske provalije u drugim tvrtkama iz Guciceva imperija. Inace, "Ferimportov" je sindikat vec jednom izlazio na ulice protestirati protiv Guciceve okupacije, no taj prosvjed nije polucio nikakve rezultate - bogati je Janjevac, uz nesebicnu pomoc dobro naoruzanih pripadnika Tutine "Kaznjenicke bojne", zavladao spomenutom firmom i, sto je najvaznije, njezinim atraktivnim poslovnim prostorima u strogom zagrebackom sredistu.

Ali, ako netko misli da je jedini problem hrvatskoga gospodarstva sadrzan u raspadanju tajkunskih koncerna, grdno se vara. U Hrvatskoj, naime, ne postoji nijedna grana djelatnosti koje se prosjecno razvijeni ljudski mozak moze sjetiti, a u kojoj radnici nisu na rubu ocaja i masovnijih demonstracija. Stozer Sindikata metalaca vec danima vodi besplodne pregovore s Vladom, a ukoliko situacija u desetak tvrtki iz tog sektora ne bude sanirana do konca veljace, sindikalisti najavljuju strajkove sirokih razmjera, pri cemu ce radnici onemoguciti ulazak u firme direktorima i ostalim clanovima uprave. Golema mogucnost strajka postoji i u nacionalnoj naftnoj kompaniji INI, gdje upravo traju pregovori o tezini platne vrecice, ali zbog bahatosti poslovodstva dogovor nije ni na vidiku. Strajkom i doslovnim zavijanjem Hrvatske u mrak ovih dana prijete i djelatnici "Elektroprivrede", a daleko od toga nisu ni gradjevinski radnici kojima - zbog tridesetpostotnog smanjenja investicija - prijeti masovno otpustanje. Svemu tome valja dodati prosvjetne radnike i uposlenike "Hrvatskih zeljeznica", koji su Tudjmanovu vlast svih ovih godina najcesce iritirali svojim strajkovima i demostracijama, koji, naravno, nisu urodili nikakvim konkretnim rezultatima.

Citavoj toj storiji o potencijalnom masovnom iskazivanju radnickoga nezadovoljstva i svakodnevnom formiranju stozera za obranu rasturenih poduzeca svakako treba pridruziti i slicne najave koje su stigle iz redova sest opozicijskih stranaka. Sestorica oporbenih lidera najavila su, naime, da ce uskoro pozvati gradjane da na ulicama iskazu svoje ogorcenje spram Tudjmanova rezima. A da huk sa socijalnog dna polako pocinje dopirati i do predsjednickih salona na Pantovcaku, svjedoce i istupi politickih komesara vladajuce partije koji proteklih dana ne rade nista, osim sto se bijesno - i s primjetnom dozom panike

• okomljuju na "revolucionarne metode" oporbene sestorke i sindikata. Pritom je, naravno, panika u vladajucim redovima sasvim razumljiva, jer Franjo Tudjman i njegovi pobocnici jako dobro znaju da je jedina karta na koju mogu odigrati u slucaju vecih radnickih demonstracija primjena nabildanog represivnog aparata. Drugu kartu Tudjman nema, izuzmemo li mozda onu - avionsku - za Buenos Aires.

IVICA DjIKIC