U ISCEKIVANJU NATO-a

Srbija i strane trupe

Ulozi na obje strane - sluzbenog Beograda i NATO - dignuti su do plafona. Kada se karte pokazu i ustanovi tko je blefirao a tko mislio ozbiljno, strane trupe ce verovatno biti rasporedjene na Kosovu, a Milosevic ponovo faktor mira i stabilnosti

AIM, PODGORICA,18. 2. 1999. (Od dopisnika AIM iz Beograda)

Predsjednik SR Jugoslavije, Slobodan Milosevic ima "negativan stav" o rasporedjivanju stranih trupa na Kosovu, stoji u saopcenju iz Belog dvora izdatom nakon njegovog susreta (16. februar) sa americkim izaslanikom Kristoferom Hilom. U sluzbenoj informaciji za javnost se potencira da to nije "stav rukovodstva, vec i gradjana nase zemlje, kao i jednodusan stav narodnih poslanika u Narodnoj skupstini, bez obzira na stranacku pripadnost". Dan kasnije, Savjet NATO je usvojio operativni plan pod imenom "Zajednicki cuvari": oko 6000 americkih i britanskih vojnika rasporedjuje se u Pokrajini nekoliko sati poslije eventualnog potpisivanja sporazuma s ciljem da kao "pripremne snage" obezbjede prihvat glavnine koja bi brojale izmedu 25.000 i 30.000 ljudi. Dio tih trupa vec je rasporedjen u Makedoniji, dio se iskrcava Solunu.

Medjutim, vlasti u Beogradu, a ni narod na koji se pozivaju, ako je suditi po anketama drzavnog TV Dnevnika, nisu narocito impresionirani. Svi unisono ponavljaju - sve moze, ali NATO na Kosovu ne moze. U tom kontekstu stvar ne pomjeraju sa mjesta ni informacije o dodatnom povecanju broja americkih aviona namjenjenih za zracne udare ciji je cilj nametanje sporazuma i prijetnje iz Vasingtona da misle ozbiljno. Ne treba ocekivati i da ce apel "narodu SR Jugoslavije" kopredsjednika Mirovne konferencije u Rambujeu i ministra vanjskih poslova Francuske i Velike Britanije, Ibera Vedrina i Robina Kuka - da se mora prihvatiti sporazum i rasporedjivanje trupa na Kosovu - izazvati dramatican i trenutacan preokret. Na prvi pogled, cini se da je "Titanik" uzeo kurs prema ledenom brijegu.

JUBILEJI

Trenutni prekid svih neprijateljstava, ogranicenje MUP Srbije na 2500 policajaca na Kosovu, a Vojske Jugoslavije (VJ) na 1.500 granicara u granicnom pojasu dubine pet kilometara i potpuno razoruzavanje ilegalne Oslobodilacke vojske Kosova (alb-UCK) srz je nacrta "Vojnog aneksa" spremljenog za srpsko - jugoslavensku i albansku pregovaracku delegaciju u Rambujeu ciju je neautoriziranu verziju objavila agencija "Beta". Tu jos stoji da se "strane saglasavju" da pozovu NATO koji ce biti garant sprovodjenja odredbi ovog aneksa; da se od trenutka primjene sporazuma prekidaju sve borbene akcije, postavljanje kontrolnih punktova i vjezbe; da se visak pripadnika MUP-a i sve jedinice VJ izuzev granicnih, najprije, u toku od 180 dana grupisu na unaprijed dogovorena mjesta, a potom povlace van Pokrajine; da, u medjuvremenu, orudja VJ moraju biti svedena na manja od cal. 82. mm i da u roku od deset dana kompletan sistem RV PVO mora biti povucen sa Kosova; da UCK mora pohraniti oruzje u skladista, odnosno, prestati sa nosenjem istog kao i uniformi; da u roku od trideset dana Kosovo moraju napustiti sva lica angazvana u UCK koja nisu sa tog podrucja... U ovom nacrtu, inace, potvrdjuje se "suverenitet i teritorijalna cjelovitost SR Jugoslavije".

Ukoliko budu usvojene glavne odredbe iz "vojnog nacrta", za Vojsku Jugoslavije, nastalu iz bivse JNA, ovo bi bilo peto povlacenja sa dijela teritorije koju je "duzila" u ovoj deceniji. Tu, dakle, ima dovoljno iskustava, ali i frustracije. Dodatna komplikacija je i katastrofalan materijalni polozaj Vojske - iz godine u godinu sve gori - a rijec je kako o napustanju baza, tako i - fakticki - stanova aktivnih vojnih lica. U posebno slozenoj situaciji nasle bi se granicne jedinice. Ogranicene na pet kilometara granicnog pojasa, iza sebe ne bi imale nikakve uobicajene podrske. Iako VJ ni izdaleka nema politicku tezinu bivse JNA, nezamisliv je politicki zivot u kome se ne bi potezala pitanja odgovornosti za ovo peto, "jubilarno" povlacenje: mnogo manje zbog toga sto su vojnici aktivno ucestvovali u neprijateljstvima na Kosovu, i sto je dobar dio njih tamo stradao, a mnogo vise zbog drzavno - pravnih nacela. No, ni iz perspektive ilegalne UCK, "Vojni aneks" nije posebno primamljiv. Ova organizacija ima snagu samo dok moze pripucati. Razoruza li se, nestaje te snage i ona se mora ukljuciti u redovni politicki zivot. Tu - kako stvari stoje - malo cemu se moze nadati: znatan dio kosovskih Albanaca na UCK je pristajao kao na nuzno zlo. Zato se smatra da ce pokusati da se u sto vecem stupnju "ugradi" u buducu lokalnu policiju na Kosovu, te da upravo zahvaljujuci tome, zadrzi znatan dio naoruzanja.

MUP Srbije je u mnogo boljoj situaciji: relativni broj policajaca koji se treba povuci manji je od broja vojnika, policija ostaje po cijeloj dubini Pokrajine, a nema naznaka da bi icim bile ogranicene redovne smjene kontigenata poslanih iz Srbije. Takodjer, MUP bi bio oslobodjen borbenih akcija i usmjeren da radi ono sto bi mu inace i trebao biti zadatak - borba protiv kriminala i javni red i mir.

NIKAD NE RECI NIKAD

Cetrdeset i osam sati prije okoncanja pregovora u Rambujeu (subota, 19. februar, podne), ni srpsko - jugoslavenska ni delegacija kosovskih Albanaca, nisu sluzbeno primile "Vojni aneks". Ako je suditi po izjavama srpskih i jugoslavenskih funkcionara, poput predsjednika Srbije, Milana Milutinovica ili potpredsjednika republicke vlade i radikalskog lidera, Vojislava Seselja, nece ga ni primiti. To ne bi trebalo izazvati cudenje niti uzeti zdravo za gotovo: podsecanja radi tako je bilo i sa odbijanjem misije Filipea Gonzalesa, "ne" na referendumom o stranom mjesanju, odlukom o protjerivanju safa Kosovske verifikacione misije (KVM) Vilijama Vokera, odbijanjem da se pregovori vode u inozemstvu, odbijanjem da se prihvate pregovaraci iz ilegalne UCK. Na sve se ipak pristalo.

Zato, optimisti smatraju da su Miloseviceve, Seseljeve i Milutinoviceve izjave, zapravo tvrdenje pregovarackog pazara i pokusaj da se dolazak stranih trupa zabasuri. Jalov je posao pogadjanje forme u kojoj ce to biti izvedeno. Postoje i ocjene da dolazak NATO trupa zapravo i odgovara rezimu: borbe u Pokrajini ce biti okoncane, one ce se starati za red i mir, na Albaniju ce biti izvrsen svaki potreban pritisak tako da ce se i situacija na granici normalizirati, a Kosovo ce - barem formalno - biti u okviru Srbije.

I pesimisti i optimisti, medjutim, ukazuju da bi eventualni zracni udari predstavljali kraj SR Jugoslavije: dok bi NATO bombardirao, UCK bi na zemlji pokrenula ofanzivu koju bi u takvoj situaciji bilo gotovo nemoguce zaustaviti; smatra se - npr. Vesna Pesic, predsjednik Gradanskog Saveza Srbije (GSS) - da bi tada Crna Gora proglasila nezavisnost; samo Kosovo - na kome vise zasigurno ne bi bilo Srba - tesko da bi u buducnosti ikad vise moglo biti vraceno u okvire Srbije i SR Jugoslavije.

Prema optimistima, Milosevic raspad drzave pod bombama nece rizikovati i na kraju ce, pet do dvanaest, prihvatiti strane trupe. Jer, kako su vec vise puta naveli zapadni posrednici, sporazum i vojnici za njegovu primjenu dio su istog paketa - jedno bez drugog ne biva. Pesimisti, na drugoj pak strani, tvrede da je za ovdasnji rezim gore mirno prihvatanje NATO i sva ogranicenja koja idu s tim, nego nakon bomabardiranja objasnjavanje javnosti da se ipak moralo popustiti pred visom silom.

Zracni udari, svakako sve su, samo ne rjesenje i nakon njih, tesko da bi se region u dogledno vrijeme mogao smiriti. Medjutim, to je nesto s cim se ne kocka kada prijeti relna opasnost od njihove primjene. Drzavni sekretar SAD Medlin Olbrajt telofonirala je Milosevicu 18. februara. Potom je izjavila da mu je rekla da ce ukoliko ne prihvati trupe na Kosovu i dodje do intervencije, ostati "bez stvari koje su mu najvaznije".

U svakom slucaju, ulozi sa obje strane - sluzbenog Beograda i NATO - podignuti su do plafona. Uskoro ce karte morati i da se pokazu. Tada ce se vidjeti i tko je blefirao. Nista sem verbalnog junacenja rezima u Srbiji i TV spota "Volimo te otadzbino nasa" ne ukazuje da se ovdje nesto priprema. Ako je suditi prema slicnim situacijama u blizoj i daljoj proslosti, NATO ce se rasporediti na Kosovu, a Milosevic ponovo postati "faktor mira i stabilnosti".

Filip Svarm (AIM)