Inflacija pred vratima

***INFLACIJA PRED VRATIMA

AIM, ZAGREB, 16.2.1999. Vraca li se u Hrvatskoj inflacija? Pet godina poslije njenog uspjesnog zaustavljanja, u jesen 1993., vlast se silno trudi da dokaze kako ta opasnost ne postoji. "Nema razloga za daljni pad vrijednosti kune", izjavljuje uporno guverner Hrvatske narodne banke, dr. Marko Skreb. Zivot ga, medjutim, demantira iz dana u dan. U najnezgodniji trenutak za vladajuci HDZ, u izbornoj godini, poceo je ubrzano slabiti tecaj nacionalne valute, a istodobno i cijene dobivaju novo ubrzanje.

Sve je to jos uvijek daleko od nekadasnje hiperinflacije, koja je, koncem 1993. imala tempo od preko 30 posto mjesecno, uz odgovarajuce klizanje tecaja ondasnjeg hrvatskog dinara. Pa ipak, posljednjih mjeseci cak i sluzbena statistika pokazuje da je stanje temeljito poremeceno. U sijecnju, cijene na malo bile su vec 2 posto vise od prosjeka 1998. Istovremeno i kurs kune prema marki poceo je slabiti doslovno iz dana u dan. Kuna je sada slabija nego sto je ikad bila u svojoj kratkoj povijesti, od kad je uvedena u proljece 1994. Ljudima se cini da je jos jucer na ulicnim tablama brojnih mijenjacnica bio spisan tecaj od 3,5 kune prema jednoj marki. Sada je on vec blizu 3,9 kune.

Kurs se odredjuje iskljucivo na deviznom trzistu, pa i njegova promjena ima samo jedan uzrok; vecu potraznju od ponude. Vec najmanje pola godine Narodna banka prodaje devize iz rezervi, cime je sve do pred kraj prosle godine uspjevala odrzati privid stabilnosti. Prema podacima poznate americke banke Merill Lynch, Hrvatska je narodna banka samo u drugoj polovici prosle godine i samo u inozemstvu tako prodala 330 milijuna dolara. Istovremeno, Narodna je banka obvezala poslovne banke da svoje devize vrate u zemlju, tako da su na papiru njene devizne rezerve ostale netaknute. Od kraja prosle godine, ona, medjutim, prodaje i znatne iznose deviza u zemlji. Na taj nacin povecava se ponuda na deviznom trzistu i to skoro svakog tjedna, s iznosima od po 50 do 75 milijuna dolara, cime je prikoceno, ali ne i zaustavljeno klizanje kune.

Povecana potraznja deviza iskljucivo je posljedica velikih otplata stranih kredita, a ne ozivljavanja proizvodnje. Ovogodisnja rata je 850 milijuna dolara glavnice i jos 400 milijuna kamata. Istovremeno, smanjio se priliv novih kredita, pa se tako Hrvatska po prvi put nasla u poziciji da su otplate starih kredita vece od priliva novih. Ukupni dug sada je veci od osam milijardi dolara, sto znaci da je, racunato po stanovniku, dvostruko veci od nekadasnjeg jugoslavenskog u vremenu najvece duznicke krize pocetom 80-ih. Naravno, rijec je samo o glavnici. S kamatama, kazu strucnjaci, dug prelazi 15 milijardi dolara.

Suzdrzanost stranih kreditora mnogi tumace u prvom redu politickim razlozima, cija se sustina pokazala u jednom detalju iz nedavnog razgovora zajednicke delegacije UN-a, Evropske unije i OESS-a, koja se bavila problemima ljudskih prava u Hrvatskoj, s predsjednikom dr. Franjom Tudjmanom. Na njegovu tiradu, uobicajenu u takvim prilikama, kako je Hrvatska oduvijek u Evropi, jedan od clanova delegacije, Nijemac Freimuth Duve, otvoreno je replicirao: I moja zemlja je oduvijek u Evropi, ali tokom 12 godina, koliko su na vlasti bili nacisti, ona to ipak nije bila!". U Hrvatskoj se ne pamti, da je netko iz inozemstva izrekao tako ostru kritiku rezima, odnosno da ga je tako otvoreno usporedio s nacizmom. Nakon toga nikog u Hrvatskoj ne bi trebala iznenaditi promjena ponasanja stranih financijera.

Ali, uz politicke, za to postoje i jaki ekonomski razlozi. Strani se kreditori, naime, s razlogom boje da Hrvatska sutra nece imati od kuda vracati svoje velike dugove. Problem nije samo visoka zaduzenost, vec jos vise nacin na koji su dosadasnji krediti potroseni. Oni, naime, nisu ulozeni u proizvodnju, koja bi sutra mogla stvoriti prihod za njihovo vracanje. Investira se jedino u ceste i tunele, a sve drugo odlazi za ogromne vojne i druge drzavne rashode.

Posljednjih mjeseci i gastarbeiteri salju manje novca. U normalnijim vremenima priticalo je oko 1,7 milijardi maraka godisnje, sto od inozemnih penzija, sto od radnickih doznaka. Ali nakon sto je vec sedam hrvatskih banaka dospjelo u velike teskoce

• a posebno nakon sto je u jednoj od njih, Glumina banci, ostao zaledjen veliki novac hrvatske dijaspore - povjerenje u domaci bankarski sistem ubrzano se topi. Kad nema sigurnosti, ni kamate, iako vece nego bilo gdje u Evropi, vise ne znace nista. U zemlju se salje samo pomoc obiteljima, a novac se drzi vani. Zasto bi gastarbeiteri, koji su krvavo zaradili sve sto imaju, postupali drukcije od hrvatskih tajkuna, koji su iz zemlje izvukli ogroman novac.

Cim je poceo slabiti devizni tecaj kune, cijene su u zemlji pocele dobivati vjetar u jedra. Njihov je rast, naime, najvecim dijelom kocila konkurenciju uvozne robe, jeftine zato sto se kupovala jeftinim devizama. Inflaciju je onemogucavao i direktni soping u inozemstvu, a Hrvatska ima takve granice da su skoro svakome blizu ducani: u Italiji, Austriji, Madjarskoj, BiH, a u posljednje vrijeme i u Jugoslaviji. Da je upravo to kocilo inflaciju, dobro se vidjelo po kretanju cijena usluga, koje su bez inozemne konkurencije i dosad bubrile po 20 do 30 posto. Televizijska pretplata je na primjer, od kad je zaustavljena inflacija, povecana za 120 posto, koliko i cestarina na autoputovima. Brzo su rasle i cijene komunalnih usluga, a i nekih energenata, na primjer plina.

Zanimljivo je, da je slabljenje kune zabrinulo i one medju hrvatskim ekonomistima, bankarima, privrednicima i opozicionim politicarima, koji su stalno dokazivali da je tecaj nerealan; da prejaka kuna pogoduje samo uvoznicima i svercerima, dok unistava izvoz, a time i proizvodnju. Svima je, naime, jasno da promjena deviznog kursa, sama po sebi, ne bi povecavala hrvatski izvoz, jer se, grubo receno, nakon niza godina unistavanja proizvodnje, time vise nema kome pomoci. Trebalo bi da prodju godine, pa da se u povoljnijim uvjetima oporavi izvozna privreda. Ali svi negativni efekti devalvacije domace valute pokazali bi se odmah.

Osim inflacije, ozbiljno bi se poremetilo i poslovanje i tako uzdrmanih banaka, koje vise ne bi mogle naplatiti najveci dio datih kredita. Skoro svaki od njih ima deviznu klauzulu, sto znaci da bi u uvjetima brze inflacije i jos brzeg poskupljivanja deviza, otplata postala prakticki nemoguca. To ne bi unistilo samo poduzeca i banke, vec i vecinu gradjana koji su otkupili stanove na otplatu ili se zaduzili za automobile i neku drugu robu. Sve to, naravno, se deviznom klauzulom.

Zato sada u politicki ostro podijeljenoj Hrvatskoj - u kojoj izmedju vladajuceg HDZ-a i opozicije traje najostriji i najotvoreniji sukob otkad je uspotavljeno visestranacje - na jednoj tocci postoji potpuna suglasnost. Devizni kurs treba braniti pod svaku cijenu. Ali cijena za to je promjena politike, kako bi se medjunarodnoj zajednici i stranim kreditorima poslala poruka da je Hrvatska postala zemlja s kojom vrijedi imati posla. Cijena za to je i rasterecenje privrede od prevelikih drzavnih nameta, koji su danas glavni pokretac inflacije. Postojeca vlast, opterecena velikodrzavnim, nacionalistickim opsesijama, a istovremeno visoko birokratizirana i utonula u luksuz i korupciju, nema ni snage ni volje da to provede. Zato nezavisni politicki analiticari u Hrvatskoj danas smatraju da promjena vlasti nije samo pitanje demokracije vec i golog opstanka.

MILAN GAVROVIC