SECIJALNI STATUS PO FINSKOM MODELU

Odjeci kosovskih zbivanja u Crnoj Gori

Zasto lideri dvije albanske nacionalne stranke traze specijalni status za Albance u Crnoj Gori i rjesavanje njihovih pitanja paralelno sa pregovorima o Kosovu

AIM, Podgorica 12.02.1999.

U jeku pregovora u Rambujeu, ovih dana je u Crnoj Gori pokrenuto pitanje statusa ovdasnjih Albanaca. Nista novo: decenijama svaki politicki potres na Kosovu dobija specifican odjek medju Albancima u Crnoj Gori. Pored prirodnog interesovanja i brige za svoje sunarodnike, narocito posljednjih godina zbog represije Milosevi}evog rezima, pojedini njihovi politicki lideri s ove strane Cakora koristili su kosovske dogadjaje za ispostavljanje zahtjeva koji su u crnogorskoj javnosti dizali prilicnu buru.

Tako je propra}en i Memorandum o specijalnom statusu Albanaca u Crnoj Gori, koji je septembra 1992. usvojio Demokratski forum, sastavljen mahom od poznatih albanskih intelektualaca. Memorandum je zvanicno, od strane crnogorske vlasti, okvalifikovan kao pokusaj otcjepljenja od Crne Gore teritorije koju pretezno naseljavaju Albanci i o njemu se nije javno govorilo sve donedavno.

No, najnoviji pregovori o Kosovu, u Rambujeu, ozivjeli su njegove ideje i uopste pricu o polozaju Albanaca u Crnoj Gori. Tako se lider Demokratskog saveza u Crnoj Gori Mehmet Bardhi oglasio stavom da "uporedo sa rjesavanjem pitanja Kosova, treba rjesavati i pitanja Albanaca koji su van granica Kosova", pa, naravno, i onih u Crnoj Gori. Ujedno, Bardhi je ustvrdio da su ti Albanci "autohtoni na svojim teritorijama i predstavljaju nedjeljivi dio albanskog naroda i prostora".

Zanimljivo, za sada niko nije zvanicno reagovao na ovu posljednju Bardhievu tvrdnju, koja umnogome podsje}a na cilj velikosrpskog projekta "Svi Srbi u jednoj drzavi".

U zelji da pojasni partijski stav, Bardhi je u nedjeljniku "Monitor" istakao da je rijec o prirodnoj teznji crnogorskih Albanaca. "Albanski narod, kao jedan od najstarijih naroda u Evropi, s posebnim jezikom i kulturom, iako i teritorijalno kompaktan, zbog aspiracija susjednih drzava i rezima, krajem proslog vijeka i pocetkom ovog nasao se rasparcan u mnogim drzavama. Nakon formiranja drzave Albanije, 1912. godine, polovina Albanaca i njihovih teritorija je ostalo vani, najve}i dio u kasnijim jugoslavijama. Administrativnim i drzavnim granicama bio im je onemogu}en ili usporen nacionalni, kulturni i ekonomski razvoj, sto je u civilizovanom demokratskom svijetu apsurd", kaze Bardhi, dodajuci da se slika nije mnogo ni danas promijenula.

Bardhi to ilustruje sprecavanjem Albanaca iz Crne Gore da studiraju na Pristinskom univerzitetu i "postavljanjem" ljudi nealbanske nacionalnosti na celna mjesta u administraciji, privredi i drugim oblastima od strane republicke vlasti cak i u opstinama gdje pretezno zive Albanci i gdje su osvojili politicku lokalnu vlast, kao na primjer u Ulcinju.

"Sve to treba mijenjati i definisati", kategorican je Bardhi.

O zahtjevu da se u Rambujeu paralelno raspravlja i o pitanjima Albanaca u Crnoj Gori Ferhad Dinosa, poslanik Demokratske unije Albanaca - druge parlamentarne partije koja okuplja Albance u Crnoj Gori - kaze: "Mi smo spremni da prihvatimo svako rjesenje koje u Rambujeu prihvate legitimni predstavnici kosovskih Albanaca. Svaka paralela onog sto se desava u Rambujeu i polozaja Albanaca u Crnoj Gori je neumjesna. No, to ne znaci da mi nemamo nase zahtjeve".

Dinosa precizira te zahtjeve: "Medju glavnim nasim zahtjevima jeste zahtjev za specijalnim statusom Albanaca u Crnoj Gori. To bi bilo nesto sto Evropa vec ima. Znaci, specijalni status evropskog tipa i on apsolutno ne bi zadirao u teritorijalni integritet Crne Gore. Tu prije svega mislimo na oblast kulture, obrazovanja i informisanja. Nase specificnosti tu su najizrazenije. Posto je u stanovnistvu Crne Gore sedam odsto Albanaca, a na svim nivoima vlasti svega 0,03 odsto, mislimo da bi se kroz specijalni status stvari mogle urediti tako da to usesce bude mnogo vece. Treba imati u vidu i jos jednu bitnu cinjenicu. U Crnoj Gori ima sedam odsto Albanaca, ali vise od toga je nasih ljudi u inostranstvu koje za sada niko ne pominje. I Ustav Crne Gore sada nas definise kao etnicku grupu, sto je uvrjedljivo, jer smo mi dio albanskog naroda. Reagovali smo u Skupstini, i u politickom vokabularu je prihvaceno da je normalno da se mi definisemo kao manjinski narod".

Kao evropski uzor za specijalni status u Evropi, koji trazi DUA, Dinosa navodi status Svedjana u Finskoj.

Na pitanje da cak i mnogi Albanci misle da bi specijalni status znacio njihovu izolaciju, Dinosa odgovara: " Primjedbe da bi specijalni status znacio getoizaciju Albanaca u Crnoj Gori ne stoje. Ako se govori o getoizaciju, onda se to vec desilo, jer, kao sto sam rekao, u njenom stanovnistvu ucestvujemo sa sedam odsto, a u vlasti sa 0,03 odsto".

Nije malo onih Albanaca koji smatraju da su zahtjevi o paralelnom rjesavanju problema Albanaca u Crnoj Gori sa pregovorima o statusu Kosova neprimijereni aktuelnoj politickoj situaciji u Republici, a ne odgovaraju ni interesima i potrebama Albanaca u Crnoj Gori.

"Ti zahtjevi su strucno-naucno nezasnovani i politicki neprihvatljivi. Albanci u Crnoj Gori su sposobni da suvereno odlucuju o karakteru i oblicima svog drustvenog zivota i mislim da treba da imaju aktivan odnos prema rjesavanju svih relevantnih pitanja Republike Crne Gore. Takodje, treba da preuzimaju dio svoje odgovornosti za demokratski i civilizovani razvoj Crne Gore kao svoje drzave", smatra Nik Gasaj, politolog iz Podgorice.

Po njegovom misljenju sve dok postoje granice izmedju dijelova istog naroda ne moze se reci da je polozaj manjinskih naroda do kraja rijesen. Konacno rjesenje problema manjinskih naroda je u stvari u onim drustveno-istorijskim procesima koji pripremaju postepeno prevladavanje i uklanjanje uopste drzavnih granica. Taj proces vec je zapoceo i moze se postici evropskim ujedinjenjem i integracijom. Sustina pravilnog rjesavanja nacionalnog pitanja, a time i polozaja manjinskih naroda u visenacionalnoj zajednici kao sto je Crna Gora, ogleda se u tome da niko ne osjeca pritisak veceg i jaceg, nego da je svako sopstveni gospodar, i da svaki narod ima pravo da sam sobom upravlja, napominje Gasaj.

U tom pravcu, dodaje on, treba shvatiti i aktueliziranje pitanja specijalnog statusa Albanaca u Crnoj Gori. On treba da predstavlja samo institucionalni mehanizam za ostvarivanje njihovog ravnopravnog statusa kao manjinskog naroda.

Zahtjev o specijalnom statusu Albanaca u Crnoj Gori vjerovatno ce se uskoro naci i na dnevnom redu crnogorskog parlamenta. [ta ce poslanici odluciti ostaje da se vidi, ali u svakom slulaju radi se o delikatnom zahtjevu. Medjutim, kao ni prije sedam godina tako ni danas mnogi uticajni Albanci u tome ne vide pravi put za ostvarenje svojih nacionalnih prava.

Uostalom, o tome dosta govori i podatak da je Demokratska unija Albanaca, koja taj zahtjev "gura", na proteklim parlamentarnim izborima dobila svega oko tri hiljade glasova iako u Crnoj Gori ima oko 32.000 biraca albanske nacionalnosti. A i Crna Gora nije samo geografski vrlo udaljena od Finske. Ni stavovi koje zastupa lider Demokratskog saveza, sudeci po broju glasova koje je na istim izborima dobila ta stranka (oko sedam hiljada), nemaju bas mnogo pristalica. Druga je prica, naravno, sto se crnogorska vlast jos nikad nije javno izjasnila koji su to mehanizmi koji u gradjanskom drustvu omogucavaju punu ravnopravnost manjinskih naroda, a istovremeno sprjecavaju njihovu samoizolaciju. Rasprava o toj temi je kad tad neminovna. Nju nijedno demokratsko drustvo ne bi smjelo da gura pod tepih.

Veseljko KOPRIVICA (AIM)