STROGO KONTROLIRANA ZNANOST

AIM, ZAGREB, 11.2.1999. Nakon sto je prije tri mjeseca Ivica Kostovic imenovan predstojnikom Ureda predsjednika, Ministarstvo je znanosti i tehnologije ostalo bez celnog covjeka. Premda se posljednjih dana pocelo javno spekulirati o potencijalnom imenovanju novoga ministra, njegovo je ime i dalje obavijeno velom tajne. Tudjman ce, po svemu sudeci, tesko pronaci adekvatnu zamjenu za Kostovica. Obezglavljenost recenog ministarstva, kao i stav hrvatske Vlade da ministarstvo dobro funkcionira i bez ministra, dovoljan je pokazatelj koliko je drzavnim organima stalo do znanosti i znanstvenog napretka. Vilim Ribic, predsjednik Sindikata znanosti, smatra da "takav stav ukazuje ne da Ministarstvu znanosti i tehnologije nije potreban ministar, nego da ovoj drzavi ne treba znanost. Imenovanje novog ministra ne bi trebalo biti problem, jer u ministarstvu ima pojedinaca koji su svojim radom pokazali da bi bili sposobni kvalitetno vrsiti duznost ministra znanosti. Medjutim, ti pojedinci nisu pogodni za vodecu poziciju u ministarstvu, buduci nisu skloni politikanstvu, a rad nije kriterij prema kojem se u Hrvatskoj imenuju ministri".

Kako ministarstvo funkcionira bez ministra ilustriraju nedavni javni istupi zamjenika ministra Ivice Mandica, koji se odnose na primjenu Zakona o visokim ucilistima. Osnovni naglasci tih istupa su revalorizacija profesorskih zvanja i revalorizacija statusa odredjenih visokoskolskih institucija. Primjenom recenog zakona u pitanje bi se, navodno, doveo status sest stotina sveucilisnih profesora, a odredjeni fakulteti bili bi degradirani u veleucilisne odjele. Izbor u vise ili isto zvanje, uz ostale kvalifikacije, znanstvenici i nastavnici ostvaruju na osnovu broja novoobjavljenih radova. Ako taj uvjet nije zadovoljen, visokoskolska ili znanstvena institucija ima pravo otkazati ugovor o radu. Inzistiranje na primjeni strozih kriterija u svrhu postizanja visoke razine znanstveno-nastavnog kadra na sveucilistu i u znanstvenim institucijama je, prema misljenju velikog broja znanstvenika, pozitivan korak ka odvajanju struke od znanosti i razlikovanju znanstvenika od predavaca. Stoga Mandiceve najave nisu nista nepoznato i alarmantno, buduci da se radi o primjeni zakona koji je na snazi vec sest godina. Ali cinjenica da je spomenuti zakon na snazi vec sest godina, a da se o njegovoj primjeni ozbiljnije pocelo razmisljati tek sada kad je, dakle, Ministarstvo znanosti i tehnologije ostalo bez ministra ne moze ne probuditi sumnju u iskrenost pothvata. Narocito ako se pritom ima na umu da je zakon - u kojem se s ponosom isticu strogi kriteriji koji bi hrvatsku znanost priblizili zapadnoevropskoj - znanstvenicima ostavio rok od pet godina da se prilagode postavljenim kriterijima.

Dugogodisnja prilagodba kriterijima bila je, govori se medju slobodnomislecim znanstvenicima, potrebna odredjenom broju nacionalno prozetih intelektualaca i politickim konvertitima, kojima znanost i nije jaca strana, ali ih se zeljelo zadrzati u prestiznom znanstvenom miljeu. Cinjenica da su u tom prilagodbenom roku osnovani Hrvatski studiji, takodjer govori o tome koliko je spomenuti zakon bio uvjerljiv kad ga se odmah po donosenju odgodilo na pet godina. Nikako stoga nisu bez osnova sumnje da takav jedan zakon, kojim se preispituje status i znanstvenika i znanstvene ustanove, moze proizvesti politicki motiviranu eliminaciju nepocudnih znanstvenika i ustanova, odnosno promociju podobnih. Prema misljenju velikog dijela sveucilisne javnosti osnivanje Hrvatskih studija bilo je bespotrebno, a motivi formiranja te paraznanstvene institucije mogu biti jedino politicki. Programska se koncepcija recenih studija u velikoj mjeri temelji na plagiranju studija sociologije, filozofije i psihologije s Filozofskog fakulteta i studija novinarstva s Fakulteta politickih znanosti. Ako se uzme u obzir da spomenuti studiji na maticnim fakultetima imaju dugogodisnji kredibilitet, a da je trenutna situacija na hrvatskim fakultetima takva da nema dovoljno visokokvalitetnog nastavnog kadra, onda izlike o konkurentnosti novoosnovanog studija spomenutim fakultetima istoga casa padaju u vodu.

Potrebno je napomenuti i to da odredjene kolegije na Hrvatskim studijima drze profesori s Filozofskog, odnosno Fakulteta politickih znanosti, a osim toga nije zgorega kazati da je inicijativa za otvaranje studija novinarstva na Hrvatskim studijima potekla od profesora Zvonka Lerotica, inace profesora na Fakultetu politickih znanosti. Odredjeni su profesori, dakle, odlucili sami sebi praviti konkurenciju. Profesor Lerotic se, uostalom, nije libio priznati motive vlastite inicijative, pa je kriticarima svojeg pothvata porucio: "Vi ste imali svoju partijsku skolu, a sad je red da i mi imamo svoju". Sveucilisni profesori su, cini se, podijeljeni na drzavotvorce okupljene oko Hrvatskih studija i navodne jugonostalgicare na Filozofskom i Fakultetu politickih znanosti. Drugim rijecima, na zagrebackom sveucilistu osim strucnih kriterija postoje i oni politicki, koji bi prilikom provodjenja zakona mogli biti odlucujuci jezicac na vagi.

Bojazan od takvog ishoda dobrim dijelom ilustrira i odbijanje jednog profesora s Filozofskog fakulteta da javno komentira mogucnosti realizacije spomenutog zakona pod izlikom da ne zeli ugroziti svoj odsjek na fakultetu. On strahuje da se takav zakon ne moze provesti bez politickih konotacija. Kad je nesto poput osnivanja studija hrvatske psihologije - gdje je sam naziv, po strucnim ocjenama, besmislen - moglo proci pod izlikom konkurencije studiju psihologije na Filozofskom fakultetu, onda ne treba biti odvise pametan da bi se zakljucilo o kakvoj je konkurenciji rijec. Konkurencija izmedju politicki lojalnih i onih drugih, prisutna je i prilikom objavljivanja strucnih i znanstvenih radova u casopisima koji su mjerodavni prilikom ocjenjivanja profesorskog statusa, kao i u samom cinu promaknuca nekog casopisa medju znanstveno meritorne. Ministarstvo znanosti i tehnologije ima presudnu ulogu u ocjenjivanju recene meritornosti, kao i u financijskoj potpori takvoj vrsti casopisa. Koliko ministarstvo ima sluha za znanost i znanstvenike u Hrvata ilustrira cinjenica da u Hrvatskoj vlada deficit znanstvenih casopisa, ali unatoc tome potvrda znanstvenoga statusa ovisi upravo o objavljivanju u takvim casopisima.

Problemi objavljivana narocito su prisutni na Institutu za povijest, gdje je Ministarstvo znanosti i tehnologije reduciralo financiranje veceg broja publikacija. Znanstvenici nemaju dovoljno prostora za objavljivanje radova, jer su im na raspolaganju samo Casopis za suvremenu povijest, Povijesni prilozi i Historijski zbornik. Prva dva casopisa su pod nadzorom Mirka Valentica i Jure Kriste, koji su skloni podjeli povjesnicara na "revizioniste" - gdje se i sami svrstavaju, buduci da im je polaziste u hrvatskoj drzavotvornoj ideji - i "jugonostalgicare", koji nisu skloni romanticnom idealiziranju hrvatske povijesti. Dvojica su "revizionista" - zbog straha od "jugonostalgicarskih" priloga hrvatskoj povijesti - preuzeli na sebe ulogu uredjivanja tih casopisa u skladu s Tudjmanovim poimanjem hrvatske proslosti. Ako, dakle, znanstvenik zeli potvrditi svoj status ili napredovati mora biti spreman na politicku recenziju.

Vecina znanstvenika u ovoj zemlji smatra da su Mandiceve najave pokusaj stvaranja privida o ucinkovitosti Ministarstva znanosti i tehnologije, jer se o ozbiljnim promjenama, odnosno podizanju razine znanstvenog i strucnog rada, ne moze govoriti sve dok se ne sagledaju problemi s kojima je znanost u Hrvata suocena. "Znanost u Hrvatskoj vapi za hitnom i temeljitom reorganizacijom. Trebalo bi, ponajprije, revidirati broj znanstvenika, kojih je u Hrvatskoj otprilike osam tisuca, dakle gotovo dva promila stanovnistva, a potom bi trebalo promijeniti i stopu izdvajanja za znanost po kojoj Hrvatska, vjerojatno, zauzima zadnje mjesto u Evropi. Takodjer, potrebno je izmijeniti nacin odlucivanja o znanosti, kao i model njezina financiranja, pa bismo se priblizili uvjetima za normalno funkcioniranje znanstvenog pogona. A on u ovoj zemlji nije u normalnom stanju, vec i stoga sto se od znanstvenicke place ne da prezivjeti", kaze profesor zagrebackog Filozofskog fakulteta Gvozden Flego. On strahuje da mjere koje je najavio Ivica Mandic nece doprinijeti normalizaciji znanosti u Hrvata, a linearna ce primjena mehanickih i brojnih

• strukama neprimjerenih - kriterija devastirati neke od njih. Normalizaciji bi, smatra Flego, znatno pridonijelo kada bi celnicima Ministarstva znanosti i tehnologije uspjelo da uvjete rada, osobne dohotke i penzije znanstvenika usklade s uvjetima rada i primanjima visokih drzavnih duznosnika i saborskih zastupnika.

Da cijela ova prica o strogo kontroliranoj znanosti u Hrvata nije novinarska paranoja, dokazuje upravo postojanje kategorije intelektualnih "stoika". To je, naime, ona intelektualna sorta koja se odlucila sutke podnositi drzavni diktat u znanosti. Prilagodili su se situaciji, jer se ne zele zamjeriti mocnicima, a jedini im je cilj bez previse buke otici u mirovinu. Do koje mjere je znanstveno-nastavni kadar spreman sutke podnositi "zastitnicki" zagrljaj drzave tesko je procijeniti. Ali se zato iz zbivanja u Saveznoj Republici Jugoslaviji moze naslutiti koliko daleko drzava moze ici u svojim namjerama. Tamosnja zbivanja zorno pokazuju sto se dogadja kad drzava krene u "oslobadjanje univerziteta" pod parolom: "Cilj nam je veliki. Nema velikog cilja bez velike zrtve. Visoki cilj predstavlja uzvisenost onih koji mu streme. Uzvisen covjek se razvija navise, a neuzvisen nanize." Prevedeno na svakodnevni jezik, ostvarivanje "visokog cilja" u autokratskim rezimima podrazumijeva ideolosku "cistku" neposlusnih profesora koji su, naravno, "neuzviseni".

IVANA ERCEG