SISTEM NA BESPUCU

Kako izaci iz politicke krize

Banjaluka, 7. februar 1999. (AIM)

Politicka kriza, u kakvoj se sada nalazi RS, je rijedak slucaj. Nju je izazvao predsjednik RS i zbog toga je to predsjednicka kriza. Predsjednik RS vec cetiri mjeseca od sprovodjenja izbora za Narodnu skupstinu nije povjerio mandat za sastav nove Vlade licu koje bi dobilo skupstinsku vecinu, vec ga je povjerio licima za koja se unaprijed znalo da poslanicku vecinu ne mogu obezbijediti, pravdajuci to formalnim nebulozama. Time je blokiran rad cijelog skupstinskog sistema.

Izlazi iz ovakve krize mogu biti razliciti. U nekim zemljama se tada primjenjuje, tzv impicment, kao u SAD i Rusiji. To je pravni institut kojim se vrsi opoziv predsjednika zbog nepridrzavanja Ustava i zakona, kao i zbog ponasanja koja krnje ugled predsjednika drzave. To se sada primjenjuje protiv Bila Klintona u SAD.

U mnogim zemljama opoziv predsjednika je propisan zakonom, kao u RS. Medjutim, po postojecem zakonu opoziv realno nije moguc, jer se trazi visoka kvalifikovana poslanicka vecina za pokretanje postupka, zatim visok broj glasaca na referendumu, kao i visoki rezultati glasalih za opoziv. Zbog toga se predsjednik RS ne treba bojati opziva, ako se ne izmijeni zakon.

Zavisno od uzroka koji dovode do politicke krize, kriza moze biti trajna i prolazna. Sadasnja kriza u RS ima elemente trajne krize, koja se nalazi u konfliktnom odnosu dvije ideologije i politike, koje se medjusobno iskljucuju. Jedna se zasniva na nacionalnom ekskluzivizmu i subjektivizmu, kome je vrijeme istorijski davno proslo, a druga na sprovodjenju Dejtonskog sporazuma. Glavni socijalni nosioci krize su idejno-politicki nezrele stranke za vrijeme u kome zivimo. One ne znaju "citati" nuzne i aktuelne drustvene procese i probleme; oni idu putem, a stranke bespucem. Ove stranke nisu naucile ni usvojile elementarne zakone politicke filozofije o sadrzaju, ulozi i vrijednostima politickih institucija u konkretnoj drustvenoj stvarnosti. Kada covjek slusa pojedine politicke lidere ovih stranaka, stekne utisak da govore neki "Marsovci".

Poslanici nekih politickih stranaka i ne znaju zasto su u parlamentu, niti se njegovoj ulozi mogu prilagoditi. Oni su mahom predstavnivi ad hok sastavljenih, slucajnih politickih grupa koje su nus-produkt politickog organizovanja i uglavnom sluze za pravljenje meteza. To su konvertitske organizacije, koje danas govore jedno - sutra drugo; danas pripadaju jednom bloku - sutra drugom. One su pretezno sastavljene od palanackog, malogradjanskog, anarho-liberalnog sloja. Iz njihovog dvostrukog socijalnog sloja proizlazi njihova drustvena kolebljivost i idejna nestabilnost. Zbog toga ne pripadaju ni politickoj ljevici, ni centru, ni desnici. Zato su podlozne raslojavanju i nestajanju.

Uslijed nedostatka duhovnog potencijala, ovaj malogradjanski sloj se bavi demagogijom, zavodjenjem i obmanjivanjem naroda. Tamo gdje je narod politicki obrazovaniji i zreliji - manji su izgledi za politicku demagogiju, sto su pokazali i protekli izbori. Ona "pali" tamo gdje je narod manje obrazovan i neobavijesten.

Trenutna kriza parlamentarizma u RS nastavlja se demagogijom i obmanom o neophodnosti formiranja "vlade nacionalnog jedinstva" u nejedinstvanom drustvu. Ako postoji nacionalno jedinstvo - za sto su gradjani glasali za stranke od krajnje desnice do ljevice i time stvorili pat-poziciju u politickom sistemu? To sto se trazi formiranje "vlade nacionalnog jedinstva" je iluzija nad iluzijama. Time bi se opovrglo sve sto je u istoriji poznato - da nikada nikome nije uspjelo da stvori nacionalno jedinstvo, cak u daleko kriticnijim situacijama za naciju, osim eventualno privremeno. Sto se tica Srba, njima to nije uspjelo od Svetog Save, kneza Lazara i Karadjordja do danas. Ako se Srbi nisu mogli ujediniti u borbi protiv fasizma, ni u odbrani Jugoslavije 1991/92 godine - oko cega bi se oni danas mogli ujediniti?

Demagogijom o "nacionalnom jedinstvu" ne moze se ignorisati, ni zanemariti klasna struktura drustva koja karakterise citavu epohu u razvitku covjecanstva. Teorija o klasnom drustvu nije Marksova, kako neki tvrde i plase ljude marksizmom, vec gradjanskih istoricara. Ono sto je Marks dodao je prognoza kuda vodi klasna borba. To se u nas potpuno potiskuje i zanemaruje u svim politickim pokretima i strankama. Klasne suprotnosti ne mogu se razrjesavati laznim jedinstvom, vec postepenim prevazilazenjem postojeceg stanja i stalnim unapredjivanjem osnovnih drustvenih odnosa, kako klasne suprotnosti ne bi prerasle u antagonisticke suprotnosti, koje se obicno zavrsavaju nasilnim uklanjanjem jednog od polova suprotnosti. Malogradjani, nacionalisti, demohriscani u nas ne treba toga da se plase, jer smo mi daleko od te kriticne tacke, u nas je ubijen svaki duh kod gradjana za tako nesto. Ali to ne znaci da necemo stici u tu fazu, ako postojece suprotnosti ne budemo normalno razrjesavali. I gradjansko drustvo je uglavnom nastalo razrjesavanjem konflikata socijalno-politickim revolucijama polovinom proslog stoljeca.

Razrjesavanje suprotnosti u drustvu moguce je, prije svega, u ekonomskoj, a ne politickoj sferi. Iluzija je da se suprotnosti u ekonomskoj sferi mogu zaostravati, a u politickoj - stvarati nacionalno jedinstvo.

Konflikti u RS dostigli su kriticnu tacku. Sadasnje stanje potvrdjuje da smo drustvo bez elementarne, moralne i demokratske svijesti. Slicno je bilo i 1997. godine kada je predsjednik Republike zatrazio da se smijeni jedan ministar, a vladajuca oligarhija zatrazila od predsjednika Republike da podnese ostavku! To je jedinstven slucaj. Tada je pradsjednik Republike raspustio Skupstinu i oko tog raspustanja nastala je prava lakrdija. Izbori, medjutim, nisu bitnije izmijenili politicku strukturu, u cemu se izrazava konstantna kriza drustva i njegovo bolesno stanje. Problem je u tome sto se glavni akteri ratne kataklizme i danas nalaze u drzavnom i politickom sistemu. Njih je medjunarodna zajednica Dejtonskim sporazumom zaduzila da ga sprovede, a nikako da krene sa mrtve tacke. Sada njeni organi trckaraju lijevo-desno, mole, prijete, donose zakljucke u Sintri, Bonu, Madridu, ali se Dejtonski sporazum u nekim dijelovima veoma sporo i nedoslijedno ostvaruje. I tako nas glavni akteri rata i dalje vuku za nos.

Kakve su mogucnosti i putevi izlaska iz sadasnjeg stanja?

Prvo, covjeku-gradjaninu treba vratiti dostojanstvo i civilizacijska prava na cijelom podrucju BiH, koja su grubo pogazili politicki rezimi koji su nastali poslije rusenja Jugoslavije. To su prava na zivot, slobodu kretanja, nastanjivanja, na ravnopravnost i jednakost i pravo na imovinu.

Drugo, potrbno je uspostavljanje pravnog poretka i pravne drzave. Poslije ovakvog rusilackog rata osnovna poluga pomocu koje se treba izvlaciti iz poslijedica je efikasna pravna drzava, uspostavljanje konzistentnog i komplementarnog drzavno-pravnog sistema. Stvaranje ustavnog uredjenja BiH, u cijem skladu moraju biti ustavi entiteta i propisi kantona i opstina. Centralni organi moraju imati ustavno ovlastenje da vrse koordinaciju, nadzor i kontrolu u pogledu sprovodjenja ustava i zakona na cijelom podrucju BiH.

Trece, uspostavljanje institucionalnog sistema, kojeg ima svaka savremena drzava: zakonodavne, izvrsne i sudske vlasti. Svaki prosjecno obavijesten gradjanin BiH vidi da takvih organa BiH nema. Oni su formalno uspostavljeni, ali ni tri godine poslije Dejtonskog sporazuma ne funkcionisu jeri uglavnom povremeno zasijedaju. Zato bi trebalo preraditi cijeli pravni sistem i organizaciju BiH, od Ustava do satuta opstina.

Dr Mico Carevic (Autor je profesor Ustavnog prava)