PRODAVANJE CIGLE NA AUKCIJI SLIKA

AIM, ZAGREB, 8.2.1999. Najcistija je ipak nevinost amatera. Tako je, recimo, Stipe Marusic sa Sirokoga brijega prije samo dvije i pol godine u sebi prepoznao slikarski dar, kupio paletu, stafelaj, cetkice i boje, te je u slobodno vrijeme poceo stvarati svoj umjetnicki ciklus. Kao i svaki slikar pocetnik, pogotovu onaj iz zivopisna zavicaja, Stipe je zapoceo s pejzazima, nastavio s mrtvim prirodama, utapao se u rumenim zalascima sunca, slikao crkvu u Medjugorju, da bi na kraju, pritisnut vaznoscu povijesnoga trenutka i potaknut pravednom borbom hrvatskoga naroda za samostalnost i samosvojnost, poceo slikati portrete hrvatskih i hercegovackih vodja i ministara. Izrezao bi nas Stipe fotografiju iz novina, postavio je uz stafelaj, a onda bi korak po korak, potez po potez, svojom rukom na platnu pokusavao sto vjernije imitirati objektiv fotografskoga aparata.

Za Stipu Marusica i za njegovu umjetnost vjerojatno nitko, osim prvih susjeda i suseljana, ne bi doznao da se nije dogodilo cudo koje je ovoga amatera dovelo u srediste hrvatskoga kulturnoga interesa i kandidiralo ga za Guinnesovu knjigu rekorda i za rubriku najvecih bizarnosti u nekoj neortodoksnoj povijesti slikarstva i slikarskoga amaterizma. Naime, na aukciji koju su na Sirokome Brijegu organizirali za pomoc Hrvatima zatocenim u Haagu, portret Gojka Suska, naslikan rukom Stipe Marusica prodan je za tristo tisuca maraka. Sasvim je izvjesno da do Marusica u povijesti nije bilo, a vjerojatno nece ni biti, covjeka koji je nakon samo dvije i pol godine bavljenja slikarstvom stvorio nesto sto bi se prodalo za tristo tisuca maraka!

Jos bolje je prosao Branimir Cilic, jos jedan amater inspiriran likom pokojnog ministra obrane. On je svoj portret Gojka Suska prodao za cak tristo pedeset tisuca maraka, sto je na neki nacin logicno jer se Cilic slikarstvom bavi koji mjesec dulje od Marusica. Bilo je na Sirokome Brijegu jos samoukih majstora likovne umjetnosti, pa cak i onih koji su uspjeli zavrsiti Likovnu akademiju. Recimo, bio je tamo i stanoviti Velimir Racki koji je, navodno, zavrsio zagrebacku akademiju, a organizatori su ga najavljivali kao "velikog hrvatskog slikara Rackog", sve ne bi li naivan svijet povjerovao da je rijec o zbilja velikom, ali - srecom po njega i njegov estetski nazor - pokojnom slikaru Mirku Rackom. No, i ovaj je Racki za Siroki Brijeg i za hrvatske generale, vodje i tajkune bio sasvim dobar i postigao je cijenu koju stari Mirko Racki, barem za zivota, nikada dostigao nije.

Sve otkupljene slike poklonjene su obiteljima haskih zatocenika, a gospodja Djurdja Susak je na dar od generala Ljube Cesica-Rojsa i Hercegovacke banke dobila ulje na platnu koje prikazuje crkvu blazene djevice Marije na Sirokome Brijegu. Ministrova udovica bila je dirnuta darom, a fotografiju njezinoga nasmijanog lika prenijele su sve hrvatske novine. Istina, nezavisni mediji ostali su zgrozeni aukcijom i svotama kojima su placena sva ta amaterska djela, dok je recimo Hrvatska televizija i Djurdji Susak, i slikarima, i generalima posvetila nekoliko toplih i apsolutno afirmativnih priloga u svim svojim informativnim emisijama.

Sav novac prikupljen na aukciji bit ce darovan Hrvatima u Haagu, na sto su odmah reagirali i suci u Medjunarodnome sudu pravde, najavljujuci mogucnost da sud hrvatskim zatocenicima i optuzenicima vise ne placa branitelje. Naime, ljudi su bili ocito zgrozeni cinjenicom da se u zemlji u koju jos uvijek stize humanitarna pomoc i koju jos uvijek znaju sa Zapada pocastiti bespovratnim kreditima i darovnicama u jednom danu moze skupiti vise od milijun i pol maraka za pomoc ljudima koji su optuzeni za ratne zlocine.

Tko je zapravo dao sav taj novac i tko to amaterima za njihova djela nudi stotine tisuca maraka? Ucinili su to novi bogatasi, poput metkovskog gradonacelnika Stipe Gabrica-Jambe, pojedine hercegovacke tvrtke, ali i privatne tvrtke iz Zagreba. Kako je aukcija provedena na teritoriju Bosne i Hercegovine, nitko od njih nije morao pri kupovini slika platiti porez, niti su morali dokazivati podrijetlo svoga novca. Rijec je, dakle, o markama koje su unaprijed bile "oprane", iako se nekoliko dana nakon aukcije pojavila i glasina da je aukcija zapravo bila specificni vid utjerivanja "reketa", tj. da su Jambo i drustvo morali dati svoj novac bez obzira na to sto za uzvrat dobivaju. Ako je ova teza tocna, tada je sirokobrijeska aukcija zapravo artificijelniji oblik staroga sarajevskog razbojnickog obicaja: prodavanja cigle. U bascarsijskome mraku saceka vas tip s ciglom u ruci i ponudi vam da ju otkupite za sto maraka ili za sav novac koji imate u novcaniku. I naravno, nista vam drugo ne preostaje nego da ponudu prihvatiti.

Svi kupci i vecina gostiju na aukciji pripadaju eliti vladajuce stranke u Hrvatskoj, a nazocan je bio i Ante Jelavic, jedan od trojice bosanskohercegovackih predsjednika i celnik tamosnjega HDZ-a, tako da lako mozemo pretpostaviti da je "ciglu" prodavala Tudjmanova stranka. Zgodna je to poruka javnosti, kako onoj medjunarodnoj - u Haagu, tako i ovoj domacoj, hrvatskoj i bosanskohercegovackoj, koja iz svega moze izvuci dvije nadasve korisne pouke. Prva je politicke, a druga kulturne prirode. U ovim krajevima novac drze isti oni ljudi koji drze vojsku i policiju, a umjetnost i kultura vrijede upravo onoliko koliko vrijede dar i umijece diletanata, amatera i nepismenih tipova.

Sirokobrijeska aukcija bila je tek vrhunac i politickoga, i kulturnoga trenda koji je u Hrvatskoj zapocet s dolaskom Tudjmana na vlast. Pocelo je sa Cudom hrvatske naive i dvadesetmetarskim betonskim spomenicima voljenome vodji, nastavljeno je spomenikom rucnoj bombi, svecano otkrivenom u jednoj zagrebackoj cetvrti, a dovrseno uljem na platnu koje prikazuje Matu Bobana sa cigaretom u ruci, preslikanim s fotografije snimljene na davnim zenevskim pregovorima. Tada se Boban zalio da u zgradi u kojoj su trajali pregovori nije bilo dopusteno pusenje i da se morao okolo sakrivati i paliti cigaretu. Bila je to velika muka vodje hercegovackih Hrvata, a ta je muka zavrijedila da bude ovjekovjecena kao sto su, nekoliko stotina godina ranije, u ulju ovjekovjecene i rane svetoga Sebastijana. Danas u Hrvatskoj postoje ljudi koji muku Bobanove cigarete placaju stotinama tisuca maraka, sto je cudo vece i od medjugorskog ukazanja blazene djevice Marije. Bogomajka se, naime, zna pojaviti i u drugim krajevima svijeta.

MILJENKO JEGOVIC