POD ZNAKOM PITANJA

Vojska u Bosni i Hercegovini

Banjaluka, 3. februar 1999. (AIM)

Kada je buducnost vojske u Bosni i Hercegovini u pitanju onda se otvara niz pitanja i nedoumica na koje je vrlo tesko dati pouzdan odgovor i dati jasnu procjenu za buducnost. Najcesce nedoumice su skoncentrisane u pitanju moze li biti jedna drzva i dvije vojske, da li je moguce da bude i treca, ili mozda jedinstvena vojska BiH, odnosno moze li Bosna i Hercegovina bez vojske ili, kako kazu, demilitarizovana Bosna.

Dejtonski sporazum je kreirao Bosnu kao vrlo specificnu drzavnu zajednicu koja za sada nema uzora u istorji politickih sistema i drzavnih zajednica. Veliki je niz neuobicajenih specificnosti i bilo bi potrebno mnogo prostora da se sve pomenu i obrazloze, ali jedna svakako zasluzuje paznju, a to je vojska. Dejtonski sporazum je definisao da je BiH drzava koja se sastoji od dva entiteta i tri konstituivna naroda pri cemu se entitetima daje pravo da imaju sopstvenu vojsku i policiju. U momentu potpisivanja Sporazuma zateceno stanje je bilo drugacije. Postojale su tri medjusobno zaracene vojske i B-H teritorija bez drzavno-pravne definicije.

Kad je u pitanju vojska onda se mora reci da je poslije uspostave mira i prestruktuiranja svih vojski sa ratnog na mirnodopski status uslijedilo konstituisanje vojske Federacije BiH od ratnih komponenti "HVO" i "Armije BiH". Kreatori Dejtonskog sporazuma su, da bi olaksali federalnim partnerima ovaj posao, kreirali "Program opremi i obuci" koji je u startu gromoglasno promovisan i mnogo je obecavao. Medjutim, zamisli i zelje vec od samog starta nisu bile u skladu sa praksom.

Kada je u pitanju prestruktuiranje VRS onda tu i nije bilo ozbiljnijih problema jer je ratna vojska prevedena u mirnodopsko stanje u skladu sa definisanim Dejtonskim okvirima i opstim principima za ustrojstvo mirnodopskih vojski u svijetu, naravno uvazavajuci i nase specificnosti. Medjutim, realizatori "Programa opremi i obuci" u Federaciji BiH su od samog starta naisli na nepremostivu prepreku kada je doslo vrijeme da se HVO i Armija BiH ujedine u jedinstvenu Vosku Federacije. Medjusobno nepovjerenje i netrpeljivost federalnih partnera zadali su mnogo muke Dzejmsu Perdjuu i ostalim strucnjacima americke agencije MPRI koja je trebala realizovati "Program opremi i obuci".

Naravno, ovaj program nije mogao da se realizuje u Federaciji, a da na direktan nacin ne izazove i nespokojstvo kod srpskog naroda u RS. To je bilo i razumljivo kad se ima na umu da se jedna strana oprema i naoruzava iskljucivo da bi mogla uspjesno ratovati protiv druge strane u istoj drzavi. Sa aspekta trenutnog stanja jedno je sigurno: vojska federacije ne postoji. Postoji samo medijska i politicka prica o zajednickoj vojsci, ali nje same kao oruzane formacije koja ispunjava kriterijume borbeno upotrebljive vojske nema. Bosnjaci se cesto zale zbog toga i isticu kako sada imaju samo federaciju dvije vojske.

Amerikanci su zadovoljni procesom konstituisanja Vojske Federacije, iako su do sada uspjeli samo da imenuju komandanta Bosnjaka Rasima Delica i zamjenika Hrvata, generala Budimira, zajednickog Ministra odbrane Hrvata Miroslava Prcu i zamjenika Bosnjaka Sakiba Mahmuljina.

Program "Opremi i obuci" i dalje izaziva razlicite komentare i misljenja. Za RS ovaj program je jednosrtan i otvara niz nedoumica pa i neizvjesnosti. U Federaciji su ga prihvatili bez oklijevanja, ali kod strucnjaka izaziva dileme i nedoumice. Armijski general Rasim Delic, kad je ovaj program u pitanju, istice sledece: "Vise puta sam doslovno rekao da ukoliko program ne obuhvata daljnju saradnju i nekakvo politicko i vojno pokroviteljstvo, on sam po sebi ne znaci nista. Jer, ako je to jednokratna pomoc, izvrsavanje moralne ili neke druge obaveze SAD, onda cemo mi samo postati tehnoloski ovisni kad je rijec o naoruzanju i mozemo doci u goru situaciju nego sto smo bili, recimo, tokom rata. Zbog toga sam rekao da sve mora biti vezano sa razvojem nase namjenske industrije koja treba sa "istocne" varijante da predje na "zapadnu". U svakom slucaj, BiH treba da udje u Partnerstvo za mir, a potom u NATO pakt, jer u protivnom nema svrhe naoruzavati nas naoruzanjem zapadne tehnologije. Treba nam pomoc da ojacamo nasu namjensku industriju, da budemo samo svoji ako mozemo."

O namjenskoj industriji bivsi ministar odbrane Federacije Vladimir Soljic drugacije misli: "Namjenska industrija je nas veliki problem i zadatak. Jos nisu pronadjena nikakva rjesenja. Svi kapaciteti od Viteza do Konjica mogu za 15 do mjesec dana normalne proizvodnje podmiriti sve obaveze i potrebe vojske Federacije. Dakle, goruci problem je sta raditi za ostalo vrijeme". Kada je u pitanju podjela opreme po programu "Opremi i obuci" Hrvati misle da oni trebaju dobiti vise jer su manji da bi na taj nacin kompenzirali taj nedostatak. Medjutim, Rasim Delic ima i drugo misljenje: "Gospodo, mi znamo da su prvih 100 miliona dolara za program "Opremi i obuci" dale SAD. Ali, vi znate da su ostale sume stigle od Malezije, Kuvajta i Ujedinjenih Emirata. Takodjer vam je jasno da je svrha tog novca prvenstveno pomoc bosnjackom narodu."

Negdje izmedju ovih stavova nalaze se Amerikanci, koji nastoje da realizuju svoj projekat Vojske Federacije BiH, rukovodjeni iskljucivo vojnim zakonima. Za njih je Vojska Federacije nesto na sto su pristali i HVO i Armija BiH i sada je realizacija tehnicki problem. Medjutim, ostaje nepoznanica ciji stav je iznosio gospodin Dzejms Perdju, americki vojni izaslanik za Balkan, kada je prosle godine rekao da u BiH mora biti jedno Ministarstvo odbrane i jedna vojska. U neznanju da li je to njegov licni stav ili stav Vlade SAD, postavlja se pitanje koja bi bila funkcija zajednicke vojske u BiH. Svakom i prosjecno pismenom vojniku je poznato da je osnovni kriterijum za koncipiranje vojske neke zemlje procjena ugrozenosti te zemlje od spoljnje agresije. Ako pogledamo spoljnje okruzenje BiH onda se postavlja pitanje imamo li realne opasnosti od agresije spolja. Ako se pak pretpostavi takva agresija, onda se postavlja pitanje da li ce svi narodi jednako biti motivisni za tu borbu. Ako je agresija na BiH spolja gotovo i teoretski iskljucena, onda nije jasno cemu bi sluzila zajednicka vojska u koju nece pripadnici konstituivnih naroda.

Kada se govori o bezbjednosti u BiH onda bi bilo interesantno pomenuti razmisljanje americkog vazduhoplovnog generala Carlsa Bojda, bivseg zamjenika komandanta americko-evropske komande, koje je objavljeno u casopisu Forin Afers u kojem se izmedju ostalog kaze: "Dejtonski sporazum moze prezivjeti i dovesti do dugotrajnog mira samo ako se teziste stavi na bezbijednost etnickih grupa, a ne na njihovu integraciju, kao sto se sada cini".

Dobrom i realnom poznavaocu bosanskih prilika ovo bi mogla biti dobra orijentacija kakvu buducnost vojski u Bosni trebamo posmatrati. Bosna nije ugrozena spolja nego iskljucivo od onih koji u Bosni zive, a sada su to prvenstveno Bosnjaci koji Bosnu vide kao svoje vlasnistvo u cjelini, sto je neprihvatljivo za ostala dva naroda koji tu zive.

Sta na kraju reci o buducnosti vojske u BiH ako u jednoj recenici rezimiramo nekoliko stavova kroz koje je vidljivo da ministar odbrane Federacije BiH Miroslav Prce istice da vojsku treba bitno smanjiti i modernizovati, njegov zamjenik Sakib Mahmuljin insistira da vojsku ne treba smanjivati, nego povecavati do maksimalne granice izdrzljivosti federalnog budzeta. VRS se prilagodjava iskljucivo mogucnostima unutrasnjih resursa i koncipira vojsku koja moze garantovati iskljucivo bezbijednost srpskog naroda u RS. Ako se sumiraju svi pomenuti stavovi vidljivo je da smo jos daleko od preciznog odgovora kako ce izgledati vojska u BiH u blizoj i daljoj buducnosti. Jedno je sigurno: o buducnosti vojske u BiH nece odlucivati samo narodi u Bosni nego i oni koji su kreirali i koji jos uvijek kreiraju izgled Bosne danas.

Ostoja Barasin (Autor je pukovnik VRS)