FAJRONT U KUTLERAJU

AIM, ZAGREB, 2.2.1999. Zove se Miroslav Kutle, rodjen je u Sirokom Brijegu prije cetrdesetak godina, po zanimanju je tajkun, duzan je oko milijardu dolara i njegovo je ime ovih hladnih sijecanjskih dana postalo metaforom cjelokupnoga zla sto ga je Tudjmanov rezim u proteklih osam godina servirao hrvatskim gradjanima. Vlasnik raspadajuceg poslovnog imperija poznatog pod nazivom "Globus grupa" svojim je likom i djelom potpuno obiljezio pocetak 1999. u Hrvata: u novinama - cak i onima kojima je do jucer bio vlasnik

• svakodnevno izlaze bjesomucni napadi na hercegovackog terminatora koji je dosad unistio stotinjak poduzeca i desetke tisuca radnickih sudbina; provincijski dopisnici drzavne televizije iz veceri u vecer razvlace mu crijeva po sredisnjim informativnim emisijama; zagrebackim ulicama svakoga dana marsira i prosvjeduje sve vise prevarenih Kutlinih najamnika, a obicni mu svijet po tramvajima naglas rastura uzu familiju. Opcoj opsjednutosti Kutlom svoj su doprinos dali i pravosudni organi, pa je prije nekoliko dana doticni priveden na saslusanje povodom pljackaske privatizacije zagrebackog "Gradskog podruma", a potom mu je Fond za privatizaciju iz ruku izbio "Dionu", "Jadrantekstil" i "Koteks", dok je politickim odlukama ostao bez "Tiska" i "Slobodne Dalmacije" - novinske kuce od koje je krenula njegova nezaustavljiva tajkunska karijera.

No, sve te price i napisi o Miroslavu Kutli, u osnovi, pate od jednog kobnog nedostatka: nije, naime, Kutle postao vlasnikom pola ove zemlje zato sto je poslovni genij ili zato sto je rodjen u Sirokom Brijegu, nego zato sto ga je Tudjmanova partija izabrala da pod firmom "pretvorbe i privatizacije" obavi prljavi i unosni posao pretakanja nacionalnog bogatstva u privatne, ali i stranacke kese. Nema nikakve sumnje da je Kutle - zajedno s galerijom drugih mafijasa selekcioniranih iz redova vladajuce stranke - u tom pretakanju odigrao vrlo zapazenu ulogu, ali u toj mracnoj sagi on nikako ne moze biti glavni lik. Glavna rola u tom filmu - koji se u ovoj zemlji nesmanjenim intenzitetom vrti punih osam godina - pripada Franji Tudjmanu, jer se upravo u njegovoj glavi zacela retardirana ekonomska logika po kojoj bi dvjestotinjak bogatih familija trebalo preuzeti cjelokupno hrvatsko gospodarstvo.

Cilj svega onog sto se proteklih tjedana zbiva s Miroslavom Kutlom nije, dakle, nista drugo doli predizborno usminkavanje nakaznog lica Tudjmanova rezima - naime, istog onog rezima koji je Kutlu izmislio. Cijela ta prica s medijskim cipelarenjem i oduzimanjem firmi najdrazem tajkunu ima svrhu naciji ponuditi iluziju kako Kutle nema nikakve veze s HDZ-om i kako je osam godina pljackao na svoju ruku i za svoj racun, a drzavni organi za sve te kradje nisu znali. Sad, kad su odjednom progledali - kad su, dakle, izvadili glave iz pijeska - njihovo antikriminalno mucanje moze se protumaciti ostacima prasine u usnoj supljini. A da operacija usminkavanja lica i pranja ruku nije ogranicenoga karaktera svjedoci i cinjenica da je privatizacijski fond ovih dana janjevackom bogatasu Josipu Gucicu oduzeo poduzece "Brodokomerc", te da je na rijeckom Trgovackom sudu uprilicen proces protiv bivseg direktora ACI-ja Thomasa Gozdeckog, inace dugogodisnjeg prijatelja i bliskog poslovnog partnera Nevenke Tudjman.

Covjek koji je 1993. godine svojim autogramom izrucio "Slobodnu Dalmaciju" Miroslavu Kutli zove se Zlatko Matesa i aktualni je predsjednik hrvatske Vlade. Sest godina kasnije isti ce covjek "natjerati" Kutlu da "Slobodnu" vrati drzavi, sto ce tajkun uciniti sa velikim zadovoljstvom. To sto je u tih sest godina iz nekoc ugledne i profitabilne novinske kuce isisana svaka para, sto joj je njezin gazda natovario preko stotinu milijuna maraka duga, te sto je od stare "Slobodne" ostalo samo ime koje skupina drzavotvornih razbojnika nelegalno koristi - sve to Zlatka Matesu nije zanimalo. Spomenutog gospodina, jednako tako, necu zanimati u kakvom stanju Kutle drzavi vraca "Dionu", "Jadrantekstil", "Koteks", "Tisak"... Vazno je, naime, da te firme budu oduzete Kutli, a sanaciju njegovih dugova na svoja ce pleca preuzeti hrvatski porezni obveznici.

Na tom mjestu dolazimo do nezabiljezena fenomena u povijesti poslovanja: drzava Kutli poklanja uspjesne i profitabilne firme, onda ih doticni temeljito opeljesi i dovede na rub propasti, a u zavrsnom cinu te velike farse drzava postaje vlasnikom unistenih poduzeca. Pritom, naravno, nitko ne postavlja pitanje gdje su zavrsile stotine milijuna maraka koje je sirokobrijeski carobnjak opljackao iz svih onih poduzeca kojima je godinama gospodario. Prema nekim prilicno utemeljenim indicijama, golemi dio tog novca zavrsio je u HDZ-ovu partijskom bunaru, dok je ostatak rasporedjen po privatnim racunima u inozemstvu. Zbog svega toga Miroslav Kutle nije zrtveni jarac, a operacija dekutlinizacije koja je upravo u toku, izmedju ostaloga, ima cilj legalizirati najobicniju pljacku. Kutle ce, naime, ostati bez ijedne tvrtke, ali nitko se nece upustiti u istragu oko puteva kojima su nestajale pare iz danas unistenih tvrtki. Jer, ti bi putevi vrlo lako mogli dovesti do velikog broja ljudi koji trenutacno figuriraju kao stupovi ovoga rezima.

"Progovorit cu kad za to dodje vrijeme", kazao je Kutle po izlasku sa saslusanja u zagrebackom Zupanijskom sudu, ali postoji opravdana sumnja da vrijeme o kojem tajkun govori nikada nece doci. Njegova je izjava, najvjerojatnije, imala funkciju upozorenja vlastodrscima da paze kako se operacija koja traje ne bi previse razmahala i kako ne bi izasla izvan dogovorenih okvira. Inace, Kutle bi mogao kojesta kazati o ulozi premijera Zlatka Matese prilikom pretvorbe "Slobodne Dalmacije" u "Kutlacu", mogao bi potanko elaborirati blagotvorni utjecaj Tudjmanova unutarnjopolitickog consiglierea Ivica Pasalica na razvoj svojega imperija; ne bi se morao puno truditi da dokaze umocenost prvoga policajca u Hrvata Ivana Penica u mnoge svoje privatizacijske pothvate, bilo bi mu neobicno lako otkriti ulogu privatizacijskog ministra Milana Kovaca u svojoj kolekcionarskoj strasti za skupljanjem firmi, mogao bi prozboriti koju o suludim poslovnim odlukama upravo svrgnutog sefa Mirovinskog fonda Damira Zorica, ciji je jedini cilj bio da logisticki podupire Kutline akcije, a sasvim je sigurno da bi nasao i poneku lijepu rijec za osmogodisnji nojevski sindrom ovdasnji policijsko-pravosudnih organa. Na kraju krajeva, mogla bi mu se omaknuti i koja rijec o Franji Tudjmanu, covjeku bez cije pomoci nikad ne bi bio ono sto jest.

No, Kutlina izjava da ce progovoriti "kad za to dodje vrijeme" nije pospjesila znojenje samo kod gore pobrojanih likova. Po svemu sudeci, i autor te recenice svakoga jutra kad se probudi najprije pogleda cija glava lezi na jastuku do njegova. Svaki put kad shvati da se, ipak ne radi o konjskoj, nego o glavi njegove supruge, Miroslav Kutle je sretan covjek.

IVICA DjIKIC