PRAVA NA MINIMUMU

Polozaj invalida u RS

Banjaluka, 28. januar 1999. (AIM)

Prema analizi finansiranoj od strane britanske organizacije OXFAM, izvrsenoj 1995. godine, u Republici Srpskoj 6 do 8 odsto stanovnistva cine vojni i civilni invalidi. Od toga je 90 odsto vojnih invalida iznosi, a 10 odsto civilnih.

Ministar za pitanja boraca i zrtava rata u Vladi RS Tihomir Gligoric nedavno je izjavio da vojni invalidi, prema postojecem Zakonu o pravima boraca, imaju 14 propisanih prava, kojima se regulise njihova finansijska i zdravstvena zastita. Kao najveci uspjeh nove Vlade, Gligoric navodi redovnu isplatu licnih i porodicnih invalidnina. Novim Zakonom o pravima boraca, ciji je Prednacrt Vlada nedavno usvojila, materijalni polozaj RVI trebalo bi znatno da se popravi. Prema istom, obracun invalidnina vrsio bi se na osnovu prosjecne plate u RS, a ne na osnovu najnize cijene rada, kao sto je bila dosadasnja praksa.

Prema ministru, resorno Ministarstvo za RVI obezbjedjuje banjsko-klimatsko lijecenje, ortopedski dodatak, pravo na tudju pomoc i njegu, kao i participaciju i placanje lijekova.

"Do dolaska nove Vlade za prava boracko-invalidskih kategorija bivse vlade su za sedam godina isplatile ukupno 6 miliona dinara. Sadasnja Vlada je samo u 1998. godini za isplatu tih prava dala 69 miliona dinara", kaze Gligoric.

U posebno teskom polozaju nalazi se 673 invalida koji su jos uvijek na lijecenju u SR Jugoslaviji. Naime, oni tvrde kako o njima niko ne vodi brigu i kako su prepusteni sami sebi.

"O njima brigu vodi Biro Republike Srpske u Beogradu koji ih redovno obilazi, a i mi uskoro planiramo posjetu. Tom prilikom Vlada ce im uruciti jednokratnu pomoc od po 100 DM", najavljuje Gligoric i dodaje da je i to opterecenje za budzet RS, jer za 673 invalida, koliko se trenutno lijeci u SRJ, treba ponijeti 70.000 njemackih maraka.

Medjutim, ratne vojne invalide iz Republike Srpske u SR Jugoslaviji vise brine njihov buduci status, s obzirom da im je jos uvijek potrebno lijecenje u SRJ, a tamo su svakog dana uslovi zivota sve tezi. Invalidi su u SRJ na "platnom spisku" Saveznog budzeta, koji finansira njihovo lijecenje, nabavku ortopedskih dodataka i isplatu invalidnina.

Osim kvaliteta lijecenja, oni se boje da bi trajnim dolaskom u RS izgubili i finansijsku nadoknadu. Ministar Gligoric uvjerava da su invalidnine RVI u RS vece nego u SRJ. "Za invalide prve kategorije invalidnina je 500 DM, sto je znatno vise nego u SRJ", kaze Gligoric.

I dok se o pravima RVI jos donekle i vodi racuna, civilni invalidi nemaju apsolutno nikakvu drustvenu podrsku. Oni nemaju ni svog resornog Ministarstva i, kazu, ne pripadaju nikome i niko nece da ih prihvati.

"Ljudska prava civilnih invalida ne postoje, cime smo svrstani u osobe nizeg drustvenog ranga", kaze Olivera Mastikosa, vodja grupe za informisanje pri Koordinacionom odboru invalidskih organizacija RS.

Mastikosa pojasnjava da je RS apsolutno ispostovala finansiranje svih oblika medicinske njege i zastite za civilne invalide. Njih brine nesto drugo - odnos sredine prema njima i rehabilitacija i uvodjenje u zivot u zajednici.

"Invalidno dijete nema pravo da pohadja vrtic. Skolovanje je iskljucivo u specijalnim ustanovama i ne postoji mogucnost integracije u zajednicu. Sa diplomom specijalne skole nailazi se na vrlo tezak prijem prilikom stupanja u radni odnos", istice Mastikosa.

Jedan od primjera na cemu bi vlasti RS, pa i sama sredina mogli puno uraditi za invalide u kolicima jeste uklanjanje arhitektonskih barijera za invalide u kolicima. Invalidi su Ministarstvu za urbanizam i stambeno-komunalne poslove uputili opsiran projekat u kome se daju smjernice opstinskim vlastima sta i gdje trebaju da uklone kako bi se invalidi u kolicima mogli lakse kretati u svojoj sredini.

Na pitanje zasto su se bazirali na tom problemu, Mastikosa odgovara da su kopirali Amerikance, koji su na isto pitanje odgovorili: "Kad ukolonis barijere, onda ces sam moci uci u sve institucije sistema i izboriti se za svoja prava". Slican princip rada imaju i mnoge invalidske organizacije u Evropi.

Predsjednik Saveza paraplegicara RS Jovo Kuzmanovic posebno apeluje na Ministarstvo sporta RS da invalidima omoguci ucesce na sportskim takmicenjima invalida u svijetu. "U dvorani Obilicevo u Banjaluci 25.novembra 1998. godine odrzan je kosarkaski turnir invalida iz SR Jugoslavije, Republike Srpske i Federacije BiH. Bilo je divno gledati te ljude kako se bore i koliki je sportski duh u njima", kaze Kuzmanovic.

Sve sto invalidi traze od Ministarstva sporta je nabavka specijalnih kolica za jedan kosarkaski tim invalida, koji bi, kako kazu, predstavljao RS u svijetu.

"Ja sam bila zdrava, pa sam oboljela. Nikako mi nije jasno zasto sada nisam jednak gradjanin sa drugima i zasto sredina ne zeli da mi pomogne", kaze Olivera Mastikosa, koja je u 18 godini oboljela od distrofije.

Poznati lijek za distrofiju za sada ne postoji. Olivera je cula da naucnici u Italiji rade na lijeku koji bi zaustavio dalje napredovanje ovog teskog misicnog oboljenja.

Kljucno pitanje, prema njenim rijecima, je kolika je ekonomska isplativost boravka invalida u ustanovama za samu Republiku Srpsku. Ona kaze da je dan lijecenja za jednog invalida u specijalnoj zdravstvenoj ustanovi u RS 30 DM, sto cini 900 DM mjesecno obaveze za budzet RS po jednom invalidu. Mastikosa jos dodaje da ima podatak da u svim invalidskim organizacijama ima ukupno 5000 clanova koji su teski invalidi.

"Zamislite kada bi nas drzava zaposlila. Uspjeli bi da umanjimo bar dio onoga sto drzava za nas izdvaja i da rasteretimo budzet", kaze Mastikosa. Invalidi, kako oni civilni tako i vojni, na kraju samo to i traze. Pravo da vode svoj, samostalan zivot, uz neophodnu pomoc sredine, uz izlazak u otvorenu zajednicu, a ne smjestanje u institucije i izolovanje od spoljasnjeg svijeta.

Aleksandar Macanovic (AIM)