KAKO OSVAJATI PONUDjENU SLOBODU

REFORMA BOSANSKOHERCEGOVACKIH MEDIJA

AIM, SARAJEVO, 27.01.99. "Politicki kontrolirani mediji pomogli su zapocinjanje rata. Nezavisni i otvoreni mediji pomoci ce da se odrzi mir. Zbog toga je reforma medija od vitalne vaznosti za stvaranje samoodrzivog mira." Ovako glasi prvo poglavlje aneksa nedavno usvojene Madridske deklaracije Vijeca za implementiranje mira u Bosni i Hercegovini, zahtjevno nazvanog "Reforma medija", a koji konacno nalaze ulogu i karakter ovdasnjih medija u stabilizaciji mira na ovom dijelu Balkana.

Daytonski mirovni sporazum, kao dokument koji je zaustavio bosanskohercegovacko krvoprolice, nije se eksplicite bavio medijima, odnosno nije kroz formu zasebog aneksa ili klauzula propisao ponasanje medija u tvorbi mira. Ovakav, uvjetno receno propust, nerjetko se karakterizira vecom greskom tvoraca Mirovnog sporazuma. Dokument, medjutim, u aneksima o demokratskim izborima, postivanju ljudskih prava, te izbjeglicama i raseljenim licima, snazno apostrofira slobodu medija kao preduvjet ostvarivanja civilnog dijela dokumenta mira, te se moze suditi da je, iako nedorecen, Mirovni sporazum ipak proklamovao cilj poslenika javne rijeci: nezavisni i visokopreofesionalni mediji u sluzbi tvorenja samoodrzivog mira. Za ostvarivanje ovakvo postavljenog cilja daytonski je Ustav za BiH, kao i Ustavi entiteta,
zagarantirao slobodu govora, a BiH je ratificirala brojne medjunarodne dokumente o osnovnim ljudskim pravima koji sadrzavaju i klauzule o slobodi medija i izrazavanja.

No, protekle tri poratne godine - koje su zbog vrlo malog napretka medjunarodni predstavnici u BiH solomonski nazvali "period konsolidiranja mira" - su pokazale da je opstruiranje Mirovnog sporazuma i dalje dominantna odrednica be-ha stvarnosti. Opiranje cjelovitoj provedbi Sporazuma ocekivana je reakcija obavezanih strana u BiH kojima ponudjeni dokument nikada nije predstavljao otjelotvorenje zadanog politickog cilja, vec ga je, naprotiv, kategoricki negirao. Mediji su u ovo rastegljivo vrijeme konsolidiranja mira predstavljali zrcalo u kojem se ogledala nespremnost vladajucih oligarhija da sprovedu u djelo ono sto su pod pristiskom svijeta potpisali. Refleksija jednonacionalne vlasti odrazavala se, nazalost, i na medije koji se nazivaju nezavisnima, te uvjetovala njihovo zatvaranje u tri medijska prostora ciji su okviri odredjeni teritorijalnim i nacionalnim ekskluzivitetom stranke na vlasti.

Tvrdnje da be-ha mediji nisu ostvarili ulogu koja se od njih ocekivala upravo stoga sto im Daytonskim mirovnim sporazumom nije jasno nalozeno sta i kako trebaju ciniti, korespondiraju s opceprihvacenim stavom da prosperitet BiH treba biti naredjen, pa i sproveden od tutora Mirovnog sporazuma. Medjutim, nedorecenost Daytona u oblasti medija, odnosno odsustvo eklatantno propisanih normi ponasanja, moze se smatrati intencijom i ocekivanjem tvoraca mira da mediji izvan unaprijed kreiranog sustava regulacije razviju svoj profesionalizam i neovisnost iskljucivo putem samoregulacije te prihvacanjem etickog kodeksa novinarstva za uobicajeno pravilo ponasanja, a ne izuzetak visokomoralnih pojedinaca u profesiji.

Neuspjesnost samoregulative medija mogla bi se objasnjavati trenutnim politicko-ekonomskim uvjetima u zemlji: Bosna i Hercegovina jos uvijek nije zakoracila u prosec tranzicije sto uvjetuje legistlativni vakuum, nepokretanje privatizacije, nepostojanje slobodnog trzista, nemogucnost marketinskog djelovanja i slabu kupovnu moc. S druge strane, stranacko-nacionalna dominacija rezultira neadekvatnom sudskom zastitom novinara i multipliciranim osjecajem straha za publicirani stav, te kontinuiranom podrskom koju vlast pruza kontroliranim medijima, od finansijske, preko obezbjedjivanja izvora informisanja, do pomoci u distribuciji, marketingu, pa cak i unaprijed otkupljenom tirazu. Upravo stoga madridska Reforma medija predvidja istovremeno reformu sudstva i usvajanje entitetskih zaklonodavstava koja ce garantirati principe uredjivacke nezavisnosti, te novu legistlativu sustavnosti medija - sto treba biti uradjeno posredovanjem Nezavisne komisije za medije (IMC). No, ocekuje se i usvajanje visih profesionalnih standarda i novinarske etike sto je, kako veli Madridska deklaracija, pitanje koje, pak, trebaju rijesiti sami novinari. Da bi profesionalnost i neovisnost medija u promoviranju pluralizma, tolerancije, koegzistencije, pa i edukacije javnosti o mirovnom procesu, ipak postala obaveza, a ne preporuka medijima, medjunarodna je zajednica odlucila promjeniti dosadasnju donatorsku filozofiju pomoci u BiH, odnosno uvjetovati je odredjenim nacinom ponasanja. Ako se ratnih godina pomoc, mahom, nezavisnim medijima i bazirala na pukom prezivljavanju iliti opstanku tih medija, danas se od njih ocekuje mirovna akcija propisana Daytonskim sporazumom, te koraci ka trzisnoj samoodrzivosti. Tek za takvu ulogu mediji bi bili "nagradjeni" daljnjom podrskom donatorske zajednice.

Postizanje visoke razine profesionalnosti i istinska neovisnost bit ce, nesumnjivo, najtezom i vremenski najzahtjevnijom novinarskom zadacom. Desetljecima "njegovana" psihologija medijskog podanistva ostala je, nazalost, snazno nasljedje komunistickog rezima koje i danas limitara prihvacanje slobode govora. Naime, sloboda govora nerijetko se poima parcijalno - iskljucivo sa pozicija prava, nikada obaveza - te ce zajednicko etabliranje etickog kodeksa profesije morati biti zajednickim ciljem brojnih novinarskih udruzenja u cijeloj BiH, bez obzira kakav nacionalni ili teritorijalni predznak nose. Postivanjem etickog kodeksa profesije, koji ce odrazavati odgovrni stav u obavljanju novinarskih duznosti te uspostavljati vrijednosni sustav u kojem ce profesionalnost i nezavisnost biti pravilom, a ne izuzetkom, uspostavlja se sansa za rehabilitiranje novinarskog identiteta. Ova bi se profesija na taj nacin reafirmirala, za razliku od sadasnjeg promisljanja da su novinari svojevrsni proizvodjaci zla.

Korak ka samoregulativi medija, u duhu vrijednosti Mirovnog sporazuma, moze predstavljati i dokument o suradnji razlicitih novinarskih asocijacija u BiH (potpisan koncem prosle godine), te preliminarni Kodeks profesije koji predvidja i uspostavljanje Vijeca novinara (svojevrsni sud casti), a koji bi diskriminirao novinare koji se oglusuju o etiku profesije. S druge strane, neprihvacanje profesionalnosti od be-ha medija, kako ju preporuca Daytonski sporazum i najavljena Reforma, za poslejdicu moze imati buduci dokument medjunarodne zajednice koji ce, umjesto preporuka i proklamiranih normi ponasanja, cvrsto diktirati novinarski nacin rada i propisivati sankcije neposlusnima. Ni uz najbolje zelje, tvorci mira u BiH ne bi takvo sto mogli objasniti dosegnutom slobodom medija. Medijski protektorat (citaj - internacionalna cenzura), u sto bi se takva regulativa mogla pretvoriti, prijeti da bude bumerang jos uvijek uspavanim bosanskohercegovackim novinarima.

Drazena PERANIC AIM Sarajevo