REALNOST JACA OD KANONA

Odnosi SPC - MPC

Ma koliko se od strane crkvenih velikodostojnika negira da politicki dogadjaji uticu na odnos SPC prema "raskolnickoj" Makedonskoj pravoslavonj crkvi mnogo toga upucuje da zbivanja na Kosovu, na primjer, itekako "primoravaju" obje strane da razgovaraju i o najosjetljivijim pitanjima.

AIM, PODGORICA, 27. 1. 1999. (Od dopisnika AIM iz Beograda)

Iluzorno bi bilo ocekivati da ce Srpska pravoslavna crkva priznati u doglednoj buducnosti Makedonsku pravoslavnu crkvu, koja se od nje odvojila 1967. godine, i proglasila samostalnost. Ipak, na relaciji: beogradska Patrijarsija - skopska Arhiepiskopija dogadja se nesto veoma znacajno. Naime, uocljiva je upornost odrzavanja dijaloga obiju strana. To je pokazao i najnoviji medjucrkveni susret u manastiru Sveti Jovan Bigorski, kod Debra. U zajednickom saopstenju se ocenjuje da su razgovori protekli u "otvorenoj i iskrenoj atmosferi". Dogovoreno je da se produzi dijalog i izrazena nada da se "sa bozijom pomoci pronadje pravo, spasonosno i prihvatljivo rjesenje za obje strane". Ova formulacija nadilazi diplomatsku retoriku i rjecito govori da se dvije strane vise ne tretiraju kao zestoki neprijatelji, kao sto je to bilo u najvise slucajeva do sada. Dovoljno je reci da je SPC Makedonsku pravoslavnu crkvu proglasila raskolnickom, a to znaci i otpadnickom. U crkvenom smislu tesko bi se mogao naci tezi i pogrdniji izraz.

Zaostravanje medjusobnih odnosa kulminiralo je 1994. godine, kada je Sveti arhijerejski sabor uputio ultimatum "otcepljenim eparhijama" u Makedoniji da u roku od tri mjeseca proglase crkvenu autonomiju i odreknu se autokefalije (samostalnosti). Zaprijeceno je strogim mjerama rascinjavanja episkopa i svestenika. Istini za volju, SPC te mjere nije nikada primijenila niti je realno mogla da ih primijeni pa se postavilo logicno pitanje zasto je na taj nacin podigla ton. U julu te godine, Njegova svetost patrijrh srpski gospodin Pavla je izjavio:

• Svojevremeno je Srpska pravoslavna crkva podrzala ideju da Makedonska pravoslavna crkva dobije autonomiju. Oni su u pocetku to podrzali, ali su potom odustali trazeci autokefaliju".

Oko toga se prakticno sve vrti. Autonomija u konkretnom slucaju znaci pravo na bogosluzenje na makedonskom jeziku kao i pravo biranja i postavljanja episkopa. Problem je u tome sto je Makedonska pravoslavna crkva, po rijecima patrijarha Pavla, pokusala da promijeni crkvene kanone i uvede princip da "narod bira episkope i da u crkveni sud udju i laici (nesvestena lica - primj. E.S.)".

Ubrzo je na ultimatum stigao zestok odgovor iz skopske Arhiepiskopije i cinilo se da je skoro nemoguc bilo kakav razgovor, pogotovo poslije nekoliko incidenata kada makedonske vlasti nisu dozvolile velikodstojnocima SPC da u svestenickim odezdama udju u ovu vec medjunarodnu priznatu drzavu. Iste godine, medjutim, doslo je do susreta patrijarha Pavla i mitropolita prespansko-bitoljskog Petra. To ide u prilog tvrdnji da se u medjucrkvenim odnosima poceo da primjenjuje metod "toplo - hladno". Taj metod primjenjivan je do decembra prosle godine kada je doslo do otvaranja dijaloga na visokom nivou o cemu svjedoci i najnoviji susret u kome su sa srpske strane ucestvovali mitropolit crnogorsko-primorski Amfilohija, cetiri episkopa i jedan protojerej, a sa makedonske tri mitropolita, jedan episkop i protodjakon. Ova ujednacenost po zvanju i znanju upucuje na zakljucak da obje crkve pokusavaju da stara otvorena neprijateljstva pretvore u "nuzno medjusobno podnosenje" i da se zaboravi na ultimatume kao i poruku (izrecenu u januaru prosle godine) poglavara Makedonske pravoslavne crkve Mihaila da njegovoj Crkvi "vise nije ni stalo do priznavanja od strane SPC".

Zasto je bas u ovom vremenu inteziviran dijalog predstavnika dviju crkava?

Ma koliko se od strane crkvenih velikodostojnika negira da politicki dogadjaji uticu na odnos SPC prema "raskolnickoj crkvi" mnogo toga upucuje da zbivanja na Kosovu, na primjer, itekako "primoravaju" obje strane da razgovaraju i o najosjetljivijim pitanjima. Ne radi se o stvaranju saveza protiv "treceg" vec o potrebi da se medjusobna crkvena razilazenja svedu na minimum kako bi se ne samo drzave nego i crkve mogle da bave krizom i sukobima na Kosovu, koji se itekako ticu i Makedonije.

Istovremeno, medju analiticarima koji se bave crkvom i religijom u Srbiji sve je vise onih koji smatraju da je Makedonska pravoslavna crkva realnost i da je kao takvu treba prihvatiti i ne stvarati od nje "jos jednog neprijatelja". Takva misljenja se potkrepljuju cinjenicom da je Makednija medjunarodno priznata drzava i da ce polozaj Srba u njoj zavisiti uveliko od polozaja Makedonaca u sadasnjoj Jugoslaviji, sto sve ima direktnog odraza i na duhovni zivot. Bez obzira sto administrator SPC za Makedoniju, episkop vranjski Pahomije, tvrdi da "uzajamno priznavanje dve drzave nece izmeniti stav SPC prema jednostrano proglasenoj autokefalnosti" realnost cesto namece, pogotovo na Balkanu, svoja pravila ponasanja. Drugim rijecima; objema crkvama je bar u ovom trenutku vise nego stalo da "zamrznu" neprijateljstva i okrenu se isuvise tragicnim dogadjajima konkretno na Kosovu i "albanskom pitanju" koje je mnogo sire od teritorije na kojoj se sada ispoljava u najopasnijem obliku. Dobija se utisak da su to obje strane shvatile i pokusavaju da izvjesno vrijeme odgurnu u drugi plan crkvene kanone. Jer, Makedonska pravoslavna crkva je medju svojim pripadnicima dobila legitmitet i prije raspada bivse Jugoslavije, a ozvanicenje sopstvene drzave samo je potvrdilo taj legitimitet. Da li je to za obicne vjernike jace od formalne autokefalnosti nije tesko odgovoriti. Naravno, na ovaj nacin niko ne potcjenjuje niti dovodi u pitanje crkvene kanone, ali niko ne moze negirati ni postojecu stvarnost.

Uostalom, istorija govori da nijedna pomjesna pravoslavna crkva nije dobila autokefalnost bez poteskoca. Tako je Grcka pravoslavna crkva proglasena samostalnom 1833. godine, a to pravo joj je priznato sedamnaest godina kasnije od strane vaseljenskog patrijarha u Carigradu. Na slican nacin do autokefalnosti su dosle bugarska (cekala 80 godina) i rumunska pravoslavna crkva. Ove istorijske cinjenice negiraju crkvene velikodostojnike koji se pozivaju na pravilo da samo vaseljenski (svepravoslavni) sabor moze dati autokefalnost jednoj crkvi, jer on jednostavno nije odrzan u posljednih hiljadu godina. Vec dvadesetak godina priprema se odrzavanje tog sabora, ali nema nikakvih naznaka da bi se to moglo dogoditi u skorije vrijeme.

U svakom slucaju, dijalog SPC i MPC, ma kako se i kada okoncao, pokazuje da je moguc razgovor zestokih protivnika i u ovom vremenu u kome se tesko mogu i naslutiti pomaci ka nekom normalnom politickom i svakodnevnom zivotu.

Ejub Stitkovac(AIM)