PREDIZBORNI KADROVSKI PLES

AIM, ZAGREB, 24.1.1999. Vise nema nikakve sumnje da je Franjo Tudjman odlucio kadrovski preorati vrh drzavne i sudbene vlasti, i tako barem malo primiriti plimu nezadovoljstava u javnosti, koja je u godini parlamentarnih izbora - sluzbeno, trebali bi se odrzati do kraja godine, najdalje do pocetka iduce - bacila njegovu stranku na nikada nize grane (u brojnim anketama HDZ kotira na dvadesetak posto, u nekima i nize). U situaciji kada to nezadovoljstvo prvi put poprima oblike spontanog samoorganiziranja - u mnogim tvornicama opustosenim tajkunskom "privatizacijom", sto je cesto samo drugo ime za ordinarnu pljacku, radnici osnivaju "krizne stozere", a slicne oblike okupljanja vec prije su primjenili seljaci - bilo bi logicno mijenjati politiku.

No, Tudjman je suvise upleten u kreiranje njenih najfinijih detalja da bi to sebi mogao dopustiti, i umjesto politike odlucio je mijenjati one koji je provode. Najave o tome stigle su s najviseg mjesta, a ton im je bio vrlo operativan, sto je znacilo da je isteklo vrijeme nacelnih osuda i da se sada u najkracem roku trazi skidanje nekoliko egzemplarnih "skalpova", kako bi javnost povjerovala da je, kako je i receno, "uvazena njena kritika". Tako je na sjednici Vijeca za obranu i nacionalnu sigurnost, sto je tijelo koje prakticki funkcionira kao osobni stozer za obranu vlasti Franje Tudjmana, izrazeno nezadovoljstvo sto se i pored donesenih odluka ne sredjuje stanje u bankama i prezaduzenim tajkunskim firmama, a posebno su apostrofirani sudovi koji takve slucajeve jos ne procesuiraju.

Odmah zatim i Tudjman je u redovnom godisnjem izvjestaju o stanju drzave i nacije ponovio nezadovoljstvo sudovima, i to onim najvisim, podvlaceci da Vrhovni i Ustavni sud trebaju djelovati kao "skladna cjelina". Kako iza ovoga stoji problematika vrlo dugog i slozenog glozenja izmedju dviju najvisih sudskih instanci, sto onda otvara i mogucnost da Tudjmanove rijeci budu razlicito protumacene, smjesta je doslo i pojasnjenje iz vrha HDZ-a da slijede smjene "u vrhu Drzavnog odvjetnistva i Vrhovnog suda". Ni u ovako lose uredjenim drzavama nije obicaj da se takve smjene najavljuju putem stranackih kanala, no sada je ocito zurba tolika da se nema vremena misliti na "estetski dojam", i jedino se ocekuje da prozvani sto prije isprazne svoje radne stolove.

I doista, predsjednik Vrhovnog suda Milan Vukovic odmah je stavio na raspolaganje svoju funkciju, doduse uz volsebnu izjavu kako se nada unapredjenju na neku visu duznost, dok je drzavni odvjetnik Marijan Hranjski, poznat kao susto olicenje tihe pokornosti, skromno izjavio da je ispunio svoju "zadacu" na sadasnjoj funkciji, ali da ce rado prihvatiti i neku drugu. Oglasio se i predsjednik Ustavnog suda Jadranko Crnic, koji jedini u ovom tolistu slovi kao autonoman jer je za razliku od prethodne dvojice potpisao niz odluka koje su izasle na nos Tudjmanu i njegovoj stranci, izjavljujuci da ce se povuci u mirovinu koncem godine, dakle upravo u vrijeme koje je najavio jos prije ove fertutme.

Usred ove kadrovske strke u vrhu sudbene vlasti, povucen je s funkcije jedan od izravnih Crnicevih suparnika, kojem su presude Ustavnog suda o vracanju mirovina oduzetih tokom rata zagorcavale zivot nekoliko mjeseci. Rijec je o sefu mirovinskog osiguranja Damiru Zoricu, koji svoj posao pouzdano nije radio losije nego sto se od njega trazilo - bio je, doduse, umijesan u brojne hokus-pokuse kojima su umirovljenicke pare koristene u mutnim poslovima, ali uvijek po uputstvima iz HDZ-a - no sada je ipak morao otici. Osnovano se vjeruje da je on prva zrtva u onom dijelu predizbornog presvlacenja Tudjmanove stranke, kojim se ona zeli predstaviti kao iskreni zastitnik umirovljenika - sto je smira koja je u dosadasnjim izborima uvijek imala solidnu prodju - te opcenito socijalno ugrozenih slojeva.

Zajednicko obiljezje svih ovih promjena je da su one vise nego utemeljene, ali da odlasci nemaju nikakve veze sa strucnim kvalifikacijama onih koji su smjenjeni, ili ce uskoro morati otici. Stovise, da je po tome, vecina sada nanisanjenih ne bi ni vidjela funkcije koje su donedavno obavljali, kao Milan Vukovic koji je prije imenovanja za predsjednika Vrhovnog suda izjavljivao da zrtve agresije ne mogu pociniti ratne zlocine. Ova izjava otvorila je bresu preko koje se krivica za ratne zlocine gotovo vec sasvim prelila s raznih Naletilica, Martinovica i ostalih na sve "Hrvate i Hrvatice", a u istoj mjeri tome je doprinijeo i Hranjski, koji takve slucajeve nije procesuirao, ili ako jeste cinio je to u dugim i zamrsenim procesima, kojima je funkcija ocito bila da se zlocince skloni, a ne ukloni.

No, potpuno je jasno da su Vukovic i Hranjski, kao i svi ostali, radili upravo onoliko lose koliko je to od njih ocekivao Tudjman, s tim da on sebi sada moze dozvoliti i luksuz da taj dogovoreni nerad iskoristi i kao razlog za njihovo uklanjanje. No, ako to u slucaju najvisih pravosudnih organa, koji formalno slove kao nezavisni od sefa drzave, jos i moze nekako proci, onda promjene u Vladi granice s akrobatikom. Vlada, naime, djeluje kao neka vrsta prosirenog kabineta drzavnog "poglavara" Tudjmana, tako da svaka kritika koja dodje na njenu adresu, u jednakoj mjeri ide i na njegovu. Zato se on, najavljujuci znacajnu rekonstrukciju Vlade, opredjelio za objasnjenje da se to cini zbog prevelikog broja ministarstava, ali da je ona inace bila "vrlo uspjesna", i to "posebno u prosloj godini".

Ovo je ocito posebno naglaseno jer su uz pojedina ministarstva, a bas ta pouzdano nece biti "rekonstruirana", tj. ukinuta, vezane neke od najvecih afera u prosloj godini. Tako je ministar policije Ivan Penic i sada do pupka u kaljuzi afere prisluskivanja novinara, sto je sigurno u tijesnoj vezi i s cestim napisima u novinama da je on na ovoj a jos vise na prijasnjoj funkciji - sef fonda za privatizaciju - "drzao svijecu" nekim od najvecih tajkuna dok su peljesili tvornice, trgovacka i ugostiteljsja poduzeca etc. Mozda samo malo manji odium navukao je na sebe ministar poljoprivrede Zlatko Dominikovic, koji je svoje ministarstvo pretvorio u servis strogo biranih poljoprivrednih proizvodjaca, uzimajuci za to i obilne honorare dok je agrar u cjelini potonuo nize nego sto je ikada bio.

Osim Penica i Dominikovica, nagadja se i o odlasku ministra financija Borislava Skegre, neke vrste stranackog riznicara HDZ- a, koji je uvodjenjem 22-postotnog poreza na dodanu vrijednost navukao bijes gradjana, ali je toliko obilno popunio drzavni budzet da strani krediti koji vec dulje presusuju prakticki vise nisu potrebni. Bude li Skegro smijenjen, to ce se sigurno htjeti predstaviti kao krunski dokaz nove socijalne politike vladajucih, no cuje se da je ministar financija izgubio pozicije vise zbog toga sto njegova financijska pumpa vise ne vuce kao nekada. Uz spomenute, spekulira se i o smjenjivanju jos nekoliko ministara: gospodarstva (Porges), useljenistva (Petrovic), turizma (Morsan)... Jedino u tim okvirima treba i traziti najavljenu "rekonstrukciju", tj. smanjivanje broja ministarstava. Sve ostalo tipican je predizborni ples, s tim da on sigurno nikada nije bio ovako nervozan i na ovako uskom prostoru.

MARINKO CULIC