PAKAO ISPOD ZLATIBORSKOG RAJA

Izbjeglicki kamp Sljivovica

Tri sizofrenicara, deset hronicnih alkoholicara i najmanje pedeset oboljelih od raznih bolesti prouzrokovanih teskim psihickim i fizickim stanjem - samo su neke od crnih posledica izbjeglickog zivota u Sljivovici na Zlatiboru.

Banjaluka, 19. januar 1999. (AIM)

Poslednjih nekoliko prednovogodisnjih dana po desnoj traci magistralnog puta Uzice - Zlatibor valjaju se kolone automobila, mahom beogradske i novosadske registracije. Za vecinu putnika krajnje odrediste su zlatiborski hoteli u kojima se, vec dvadesetak dana uoci Nove godine, nije mogao naci niti smjestaj, niti slobodna barska stolica. A cijene rasprodatih sedmodnevnih aranzmana kretale su se od 2 - 7 hiljada dinara po osobi, odnosno, od dvije do sedam prosjecnih jugoslovenskih zarada. I "sve je planulo", a, kako rekose u Turistickom savezu Zlatibora, planulo bi jos tri hiljade aranzmana, samo da je bilo jos desetak hotela. Jednu od tih kolona vozila, pa i misli o Zlatiboru i zlatnim vremenima, kada su mnogi od ovih danasnjih gostiju "vukli serpice" ili bili portiri, ostavljam na 15-om kilometru i skrecem prema mjestu gdje se skoro tri godine pisu najcrnje stranice drame o ljudima koji su vjerovali toplim rijecima "majke Srbije". Vjerovali, a danas, kada odnekle bane kilo rakije, mnogi od njih zapjevaju, da se ori - "Slobodane, srpska pizdo, sto si zvao pa si izdo".

Bilo je podne i skoro minus deset u dugoj poljani zlatiborskog sela Sljivovica kada smo u usli jednu od cetiri barake - u kojima zivi oko 180 srpskih izbeglica iz Bosne i Hrvatske - i pokucali na vrata sobe cetvoroclane porodice Markovic. Na vratima sobice 'tri sa tri' pomoli se 42-ogodisnji Nenad, Sarajlija, koga su tokom rata na Grbavici i jedni i drugi zvali 'Italijan'. "Ajde, udjite, ako imate gdje", rece skrseno i sa jedine stolice zbaci nekakvu odjecu. Na gvozdenom krevetu, prekriveni sa dva vojnicka cebeta, lezali su Nenadova supruga Snezana, i dvije cerke, troipogodisnja Milica i beba Kristina, rodjena 11.11. 1998.godine. Sve okolo njih bio je haos. I vise od toga! Snezana pomoli glavu ispod cebeta, pogleda uplaseno i, u prvi mah, pokusa da sakrije velike modrice ispod ociju. "To je meni iskocilo od napada. Imam epilepsiju. Sinoc me drmalo! Popila sam nekolika piva a nisam uzela tabletu i, eto, pogodilo me. Redovno ja uzimam tablete, ali ponekad zaboravim. Najgore mi je sto nemam mlijeka za Kristinu, a za ovo u prahu nemamo para", pricala je, usput paleci cigaretu i unezvijereno trazeci posudu za kafu. Iza sporeta je virilo desetak praznih flasa piva. Na grejnoj ploci resoa tiganj i ostaci sagorelog jela. Po podu prosute tablete. Milion mrva. Duvanski dim nestaje u pelenama rasirenim na zici iznad kreveta. Iz susjedne sobe dopiru jecaji. Strava.

Prije nego smo posli u baraku, upravnik centra rece da budemo oprezni i ne postavljamo nezgodna pitanja jer je Snezana tezak sizofrenicar. Jedna od troje u izbeglickom centru u kome, nemocno priznaje i upravnik, mnogo cega nedostaje, ali alkohola uvijek ima. Nenad pristavi kafu i, povremeno prekidajuci Snezanu, a i nas pogled, poce o svom ratnom putu. O cetvorogodisnjim borbama na Grbavici, o svoje dvije rane, o tome kako su u njegovoj, petoj ceti treceg bataljona Sarajevsko-romanijskog korpusa, poginula 63 borca, a preostalih 70 ranjavani.

• U jednoj zgradi u Beogradskoj ulici kod Vrbanje mi drzimo cetiri ulaza, a Muslimani peti. To je bio rat, a ne ovo oko Gorazda i Srebrenice! Ne smijem u Sarajevo, a nije mi svejedno kad podjem i u Republiku Srpsku. Cuo sam da su me stavili na taj spisak! Ja i vojvoda Aleksic bili smo zajedno na naslovnoj strani nekih zapadnih novina. Mi smo se samo branili. Ovde nemam nista. Neko se sveti nama, Sarajlijama! Svugde su nam vrata zatvorena! Isao bih negdje, ali kako?, upita se, pogledavajuci u Snezanu, koja nije prekidala da prica i pokazuje nam slike od prije osam godina. Kada je, moze joj se vjerovati, bila ljepotica na Bascarsiji, sto nije promaklo Nenadu, koji se te godine, poslije sedmogodisnjeg boravka u Italiji, vratio kuci. Bog ce znati kako ce se Markovici izvuci iz zlatiborskog pakla!

Nama ovde doktor dodje jednom mjesecno i odmah ode kod ovih sizofrenicara. Ja mu kazem da je bolje da pogleda ovo nekoliko normalnih, da bar nekog, jer, bojim se da ce ovaj centar uskoro ograditi zicom i proglasiti ludnicom, sireci ruke u znak nemoci da vise bilo kome, pa i sebi pomogne, kaze upravnik Drago Markovic, izbjeglica iz okoline Zvornika. - Evo, kako je: u jednoj sobi zivi alkoholicar, u sobi do njega sizofrenicar ili neki drugi bolesnik, u trecoj starija osoba, a u cetvrtoj porodica sa malom bebom. Pa, mozes zamisliti sta se dogadja kada se prvi napije, drugog uhvati kriza, treci se prepadne, a ovaj sa malom bebom izadje da se svadja?! Covjece, ovdje uvece vijaju sjekire i nozevi! Prava ludnica! U pocetku je milicija dolazila da intervenise, ali strecaju i oni, pa banu samo kad je nesto opasnije. Ovo je, nastavlja Drago, kazneni izbeglicki centar. Nama niko ne dolazi, niko nam ne govori do kada cemo ovde ostati... Ovdje ima cetrdesetoro djece na kojima se vec vide posledice boravka u, prije svega, okruzenju gdje nema ni igralista, ni rijeke, ni bioskopa, niti bilo sta od onoga sto treba djeci. Ovo je, brate, predvorje pakla! Radno sposobni muskarci nemaju posla, a kada negdje nesto i zarade, prvo sto kupe je alkohol, nakon cega ludnica prokljuca. Ma, i ne treba im alkohol! Dovoljno je da uvece gledaju dnevnik i vide kako sve cvjeta pa da se posvadjaju. Najgore je kad su slave i praznici! Onomad, na Nikoljdan, majko mila, pa pravo cudo je da nije bilo mrtvih. Ali, necu odavde! Hocu da vidim do kada ce ovo trajati, hocu da vidim da li je ova zemlja zaista ovakva kakva je! Pa neka i mene vezu!, planu Drago, upravnik, koji bi svoju funkciju i platu mijenjao za svaki rudarski posao i platu.

• Jesi li donio nesto da se popije? Nisi?! Pa sto si dos'o? Aaaa, pa napisi ako smijes kako je umro Bogdan Karas, Licanin, covjek koji je cetiri godine nosio pusku i branio Liku, a onda, ovdje, u ovoj prokletinji, umro kao pas!,- rece covjek pedesetih godina, izvadi iz vojnicke jakne flasu, poteze dobar gutljaj, jos vise se namrsti i potom isprica da je njegov zemljak Bogdan jednog dana otisao u uzicku bolnicu, gdje su mu rekli da nabavi neke injekcije i da potom dodje na odjeljenje. Bogdan nije imao sto dinara, a na odjeljenju nisu imali razumijevanja. Moj Bogdan se vratio ovde i sutradan umro! Umro zbog sto dinara, a borio se za drzavu! Moj, jarane!! Znaci, ova drzava, i ono parce tamo, ne vrijede vise od sto dinara! I zato pijem!, rece veliki bradati pedesetogodisnjak, ciju pricu o Bogdanovoj smrti potvrdjuje jos nekoliko okupljenih.

Medic Lazo i Ljubica su zivjeli u Donjem Lapcu kraj Knina. "Oluja" ih potjerala u Srbiju. Putovali su, prica Ljubica, osam dana na traktoru. Pratile ih granate, kisa, glad, djecija bolast, a docekao ravni Banat. Samo sto su nasli smjestaj, Arkanovi "tigrovi" su prinudno mobilisali Lazu i odveli ga da brani Baranju. U medjuvremenu, Medici u Baranji, u selu Dobosevica kraj Belog Manastira dobijaju kucu, Hrvata, Tadije Kolara. U aprilu ove godine, vlasnik kuce dolazi iz inostranstva i po hitnom postupku preuzima kucu. Lazo i Ljubica, zajedno sa cetvoro djece, i petim "na putu", dolaze u Apatin, nalaze privatni smjestaj, ali ih gazda izbacuje zbog djecje galame i ne vraca im polugodisnju akontaciju kirije. Prije mjesec dana, Medici, bez dinara u dzepu, i sa nekoliko kofera dolaze u Sljivovicu. Zive u jednoj sobici, sa dva kreveta i milion problema. Radmila (12), Milica (11), Radovan (7), Snezana (2) i najmladji clan porodice, dvomjesecna Bojana Medic spavaju u sobi koja se grije od toplote peci nalozene ugljem. -Drva nema, a od ovoga uglja se pogusismo. Najgore mi zbog bebe. Kaslje po cijelu noc. Nemamo nista! Otkako smo dosli, nije bilo mesa za rucak. Samo neka corba. Dali nam u selu gajbu nekih jabuka. Da imam mlijeka, brasna i jaja pa da djeci umijesim neki kolac, ali nema. Nema ni goreg naroda od nas! Muz mi je gore, u selu, pomaze oko neke sahrane, da bar donese nesto za jelo. Ranjavan je i bolestan. Ovdje je strasnije nego na psihijatarskom odjeljenju. Samo se svadjaju i biju! Ljudi poslednju paru daju za rakiju i pivo! Nece tabletu, ali oce rakiju! Sta znam, mozda i mogu da ih razumem, ali bojim se njihovog besa i sikira i nozeva. Posla bi odmah odavde, ali kuda? Kucu su nam zapalili i sve popljackali. Tamo nemamo nista, a ovde nemamo mlijeko za djecu. A imali smo tri kuce, veliko imanje, vinograde, mehanizaciju, zaplaka Ljubica. Dok je bezuspesno trazila najstariju cerku, covek u hodniku opsova za njom uz "zakljucak" da nista drugo ne zna osim, prevedeno na 'fini' jezik, da vodi ljubav.

Danica Markovic ima 73 godine i zivi u jednoj sobi zajedno sa jos dvije starice, kojima su, kao i njoj, djeca daleko, a muzevi umrli. "Zivim, sine, za dan kada cu da se odmorim, da prodje ova muka, da ne gledam kako ovi jadni ljudi gube pamet i zdravlje", uzdahnu i, ko za sebe, rece da bi sad pjeske posla u svoj Karlovac. Iz jedne od soba cula se najprije pjesma, pa zestoka svadja. "Stevo je ukro Milosevo pivo!" "Nije, Stevo, nego ti, lopuzo!", grmjelo je u baraci. "Reci cu ti nocas ko je ukro!", javi se prvi glas, da bi par trenutaka kasnije iz barake izleteo covjek cetrdesetih godina i trceci oko barake ponavljao kako ce veceras ubiti ustasu. Drzeci u narucju svog ljubimca, belog pevca, djevojcica po imenu Natasa je prestravljeno gledala za Ljubicom. Htjela je da se slika, ali ne i da prica. Neko rece da je rodom iz Dalmacije. Zaista, bila je lijepa! Boze, spasi je, jer drugi ko sigurno nema, pomolih se, dok sam ulazio u sobu u kojoj su zivjeli Marko i Jadranka Trbojevic zajedno sa tri sina. Za razliku od ostalih, soba je imala "dusu", a Trbojevici jedini sagovornici sa planom za odlazak iz Sljivovice. - Najradije bih se vratio kuci, na Kordun, ali tamo je sve spaljeno. Jadranka je bila ljetos i, evo, na ovoj slici se vidi sta je ostalo od kuce. Poslije praznika idem u Beograd da vidim gdje se moze napolje, jer ovde vise ne smijemo i zbog djece i zbog nas. Htio sam ja i ovde. Trazio sam da mi daju parce zemlje da obradjujem, da nesto radim, ali niko nece ni da me saslusa. Ovdje se ljudi ganjaju sjekirama. Vide da su im svi okrenuli ledja i onda udaraju jedni na druge. Ovde svako vece padne krv, a meni je krvi dosta!, kaze Marko. Jadranka objasnjava zasto ne smiju nazad, u Hrvatsku: - Kad sam tamo isla, najmanje problema je bilo sa bivsim komsijama, Hrvatima. Njih se ja ne plasim, ali plasim se Srba koji su tamo ostali. Oni su ti koji zarad svoje sigurnosti kazu da oni nisu ratovali niti sta ukrali, nego da smo to cinili samo mi koji smo izbjegli i koji hocemo da se vratimo. Mene tamo nije pozvao u kucu prvi komsija Srbin, nego drugi komsija, Hrvat. Moramo otici odavde! Zbog njih!, rekose, pokazujuci na sinove. Idite sto prije od 'majke' Srbije!

Nekoliko kilometara dalje, kroz veliki salon prestiznog zlatiborskog hotela "Palisad", defilovale su dame i gospoda u skijaskim odijelima. Za sankom se ispijao viski, pricalo o kockarskoj sreci i garderobi za novogodisnje vece. Covek na recepciji je ubjedjivao telefonskog sagovornika da nema "ama, bas, ni jedno slobodno mjesto".

Zoran Tmusic (AIM)