Poslije dolaska nove maakedonske vlasti otvoreno je pitanje oslobadjanja dvojice napoznatijih "pitomaca" skopskog zatvora Idrizovo koji su osudjeni zbog poznatih nemira etnickih Albanaca u julu 97.

AIM Skopje, 25.12.1998

Mladi Albanci Rufi Osmani i Alaedin Demiri, do nedavno ubrajani su medju najperspektrivnije makedonske politicare i bili su gradonacelnici Gostivara, odnosno Tetova, gradova koji su svojevrsna uporista politicki organizovanih Albanaca u Makedoniji. Njih dvojica trenutno su najatraktivniji "pitomc" skopskog zatvora Idrizovo. Interesovanje za njihove sudbine ovdje, doduse, nije prestajalo od kad su na izdrzavanju kazne, ali je poslednjih dana izuzetno poraslo. Mada obojica robijaju zbog politike u makedonskim medijima se napadno izbjegava imenovati ih politickim zatvorenicima, ali ce se i ta navika, po svemu sudeci, uskoro morati promijeniti.

Dvojac Osmani-Demiri u zatvor je dospio zbog poznatih nemira etnickih Albanaca u zapadnoj Makedoniji pocetkom jula 1997. godine. Direktni povod bila je policijska akcija kojom je trebalo nasilno da se uklone albanske zastave sa jarbola isred vijecnica dvaju spomenutih gradova, a na osnovu u to vrijeme upravo donesenog Zakona upotrebi zastava nacionalnosti. Jednako kao i vecina njihovih sunarodnika gradonacelnici su imali drugacije tumacenje posljedica spornoga zakona i stavili su se na celo protesta lokalnog stanovnistva. Policija je, demonstrirajuci dotad na ovim prostorima nevidjenu efikasnost i brutalnost, izvsila zadatak i dobila bezbroj komplimaenata od aktuelnih vlasti, bez obzira na cinjenicu sto je na "popristu" ostalo troje mrtvih Albanaca, a vise od stotinu ljudi, i sa jedne i sa druge strane, bilo je ozlijedjeno. Ova kontroverzna policijska akcija, koja je svoj istinski smisao izgubila kasnijim ukidanjem spornog zakona od strane Ustavnog suda, naisla je na razlicita tumacenja. Pominjan je preveliki entuzijazam makedonskih "dzi-mena", nesrecno izabran tajming akcije, losa procjena od strane organizatora, ali je bilo i razmisljanja kako su vlasti sasvim svjesno usle u planirani rizik, buduci su htjele otvoreno pokazati zube radikalima iz redova Demokratske partije Albanaca, ciji su istaknuti clanovi bili upravo gradonacelnici Gostivara i Tetova.

Ko god da je tom prilikom bio u pravu, krivi su ostali jedino Rufi Osmani i Alaedin Demiri. Buduci u Tetovu nije pala mrtva glava, Demiri je u kasnijem sudskom postupku dobio dvije godine zatvora, a Osmanija, gradonacelnika koji je uhapsen prije samog pocetka pomenute policijske operacije, okrivili su za prolikvenu krv i dobio je citavih trinaest godina robije. Onda se ova cifra ucinila nesto malo prevelikom, pa je visa sudska instanca odlucila da je bezmalo pa prepolovi, na sedam godina. Neki su ovdasnji krugovi, posebno oni strucni, procijenili kako kazne i nisu bas primjerene, barem onim dokazanim i evidentnim, inkriminacijama, ali su procesi prosli kroz citavu onu proceduru koja se imenuje kao pravni lijekovi i sad su kazne pravosnazne. Nedavno je i predsjednik Republickog sudskog savjeta Mugvil Bejzat izjavio kako su iscrpljene sve pravosudne instance i da se Osmani i Demiri, jednako kao i njihova rodbina i prijatelji moraju naviknuti na tu cinjenicu.

Slucaj Osmanija i Demirija rodio se, medjutim, u mutnim vodama politike, pa nije ni cudo sto se sad u javnost vraca preko svog autenticnog medija. Odmah poslije pobjede na oktobarskim izborima, sadasnji premijer i lider najjace makedonske partije VMRO-DPMNE Ljubco Georgievski je izjavio kako se u slucajevima "narod protiv Osmanija i Demirija", radilo o klasicnim politickim procesima, ali je on diskretno odbio da se mjesa u nadleznost sudova. Slicno misljenje interpretirali su i koalicioni partneri, ukljucujuci naravno i lidere Demokratske partije Albanaca Arbena Djzaferija koji su uzeli ucesce u novoj makedonskoj vladi. Navodno, jedna od pretpostavki da ova partija uopste udje u razgovore u vezi sa politickim partnerstvom bila je zajednicko trazenje puteva po kojima bi se iz zatvora izbavili njihovi uglednici Osmani i Demiri. Makedonski dio koalicionih partnera, dodudje, odbijaju priznati kako je oslobadjanje Osmanija i Demirija bilo presudno za formiranje partnerskog odnosa. Radi se jednostavno o dobroj volji da se razgovara o svim otvorenim pitanjima. Gotovo identican vokabular u vezi sa ovim upotrebljava i lider DPA Arben Djzaferi.

Prema makedonskoj legislativi postoje samo dva nacina da se gradonacelnici nadju na slobodi. Prvi je takozvani uslovni otpust, ali to podrazumijeva i neke pretpostavke o kojima je, barem kad je "poznatiji" Osmani u pitanju, jos prerano govoriti. Uz "primjerno vladanje" koje ocjenjuju zatvorske vlasti, robijas moze dobiti uslovni otpust samo ukoliko je odsluzio jednu trecinu odrezane kazne. Ova mogucnost, dakle, trenutno otpada. Druga dolazi direktno sa drzavnog vrha i proizilaze iz ustavnih ovlastenja sefa drzave da nekome pokloni predsjednicku milost. Sudeci, medjutim, prema cinjenici da je aktuelni sef drzave Kiro Gligorov ideoloski protivnik aktualnoj nomenklaturi i da joj do sada nije iskazivao narocitu sklonost, tesko je da ce im uciniti toliku uslugu i potezom pera rijesiti dobar dio zajednickih glavobolja triju koalicionih partija.

Niti jedna od ovih cinjenica nije obeshrabrila lidere VMRO-DMNE-a, Demokratske altenative i Demokratske partije Albanaca da, jos u vrijeme kad se muce oko dokopmletiranja Vlade, sjednu za sto i zapocnu oficijelene razgovore o amnestiji za gostivarsko-tetovske gradonacelnike. Mediji su izvjestili kako su jednog vikenda u sred decembra zajednicki razgovarali partijski lideri Ljubco Georgievski, Vasil Tyupurkovski i Arben Djzaferi i da je tom prilikom bila formirana ekspertska grupa koja bi trebala iznaci put da se izidje iz ovog prividnog corsokaka. Prema onome sto je doprlo do javnosti, pomenute partije jos uvijek ne odbacuju mogucnost da odobrovolje predsjednika Gligorova i ishode pomilovanja. Kao druga mogucnost pominje se donosenje posebnog zakona o amnestiji u makedonskom parlamentu. Podsjecamo, vladajuce partije kontrolisu dovoljan broj poslanickih klupa da im ovakav jedan zakon ne bi bilo pretesko donijeti, ali se ocigledno racuna na brze opcije. Jedna od njih je i obnavljanje procesa protiv Osmanija i Demirija, a bez obzira sto se svi ovdje zaklinju u nezavisnost sudova, javnost je uvjerena da bi, uz postojanje politicke volje, koja je sad neupitna, bilo lako ubijediti nadleznu sudsku instancu kako su se pojavili novi momenti u vezi sa pomenutim slucajevima.

Zagovornicima ideje o oslobadjanju dvojice gradonacelnika, ovih dana je u pomoc priskocila i "Evropa". Na inicijativu italijanske Trans-nacionalne radikalne partije Evropski parlement je izglasao odgovarajucu rezoluciju po kojoj se trazi sloboda za Osmanija i Demirija. Ova rezolucija, naravno, nije obavezujuca, ali se ne moze tek tako ignorirati, tim prije sto je Makedonija do sada pokazivala izuzetnu "senzitivnost" kad je medjunarodna zajednica u pitanju. Valja primijetiti i kako se upravo u ovo vrijeme, pred Evropskim sudom za ljudska prava u Strazburu vodi zalbeni postupak u korist makedonskih (ne)politickih zatvorenika. Odbrana ozbiljno racuna na pravne posljedice poslije zavrsetka ovoga postupka.

Mada se pristalice one stare vlasti, nesviknute na mogucnost da se neki procesi u medjuetnickoj komunikaciji pomjere sa mrtve tacke, ostro suprotstavljaju eventualnom oslobadjanju Rufija Osmanija i Alaedina Demirija, ukazujuci da se pri tome diskvalificira nezavisno sudstvo i makedonski pravosudni sustav, a neki mediji slicne orijentacije nesuvislim anketama podizu temperaturu, najveci dio javnosti smatra kako ce se gradonacelnici ipak naci na slobodi prije isteka kazne. Za takvo nesto postoji dobra politicka volja, a to bi bilo dovoljno cak i da nema sumnjicenja u vezi sa okolnostima pod kojima su se ova dvojica nasla iza resetaka. Uostalom, makedonskoj drzavi ova dvojica mladih talentovanih politicara potrebniji su na slobodi nego u zatvoru, a to polako pocinju shvatati i oni sto o ovdasnjim Albancima misle na isti nacin kako su pioniri sa Divljeg Zapada mislili o Indijancima.

AIM Skopje

BUDO VUKOBRAT

</x-html>