NEKAZNJENO UBOJSTVO

AIM, ZAGREB, 25.12.1998. Kada je Stojanki Olujic, umirovljenici koja zivi u istocnoslavonskom selu Cerna, ovih dana nepoznati posjetilac zakucao na vrata u sitne nocne sate, Stojanka je dozivjela strahovit sok. Otvorivsi vrata, ugledala je nepoznatog muskarca s carapom navucenom preko glave. Muskarac ju je nekoliko trenutaka posmatrao a potom se, bez ulaska u kucu, fizickog kontakta ili verbalne prijetnje, povukao i pobjegao u noc. Bilo je to, ipak, i vise nego dovoljno. Stojanka Olujic zivi danas sama, i tu je "posjetu" shvatila kao jasan i ozbiljan signal zivotne opasnosti. Ona je, naime, ostala zivjeti u Cerni, velikom selu pored Zupanje, kao zadnji zivi clan obitelji Olujic koja je pocetkom 1992. godine likvidirana na strahovito brutalan nacin, ali je to ubojstvo - zbog opcih okolnosti rata

• ostalo nepoznato siroj javnosti, a da nije bilo ove prijetnje hrvatska javnost ni dan danas ne bi saznala za njega.

Stojanka Olujic majka je Radomira Olujica koji je, u noci 17. na 18. veljace 1992. godine ubijen sa svojom suprugom Anicom i dvoje maloljetne djece, sinom Markom (1979) i kceri Milanom, rodenom 1976. godine. Clanovi obitelji Olujic ustrijeljeni su, po svemu sudeci, rafalnom pucnjavom, u njihovoj kuci u Cerni. Koristen je izgleda i prigusivac jer nitko od susjeda nista nije cuo. Olujici su ostali na mjestu mrtvi. Da rafali koji su prostrijelili njihova tijela ne bi kojim slucajem ostali napola ucinkoviti nepoznati ubojica postarao se tako da je umorenima ispalio i pojedinacne metke u glavu. Lezeci na krevetu i na drugim mjestima gdje su ih zatekli meci, Olujici su ujutro predstavljali sablasan primjer: zbog potoka krvi koja je iz njih istekla, ocevicima je u prvi mah izgledalo kao da su zaklani. "Nikad to necu zaboraviti", kaze susjed koji je vidio prizor. "Ljudska krv ima miris koji je karakteristican, kao miris mora koji dozivljavate prvi put: nikada ga vise ne mozete zaboraviti".

Nedugo nakon ubojstva obitelji Olujic, od soka koji je izazvao takav zlocin, umro je i Stojankin suprug. Drugi njen sin otisao je u Srbiju, a nikakve rodbine u Cerni Stojanka nema. S minimalnom mirovinom, izolirana od vecine susjeda, ona prozivljava pakao koji je tesko opisati. Najvise ju pogadja totalna ignorancija drzavnih organa. "Zvala sam i policiju nakon te nocne posjete, bili su, dosli, porazgovarali malo sa mnom i otisli", kaze Stojanka. "Nisu nista napravili, niti su otkrili bilo koga, kao sto nisu otkrili ni tko je pobio moju familiju, sina, snahu i unucad moju... Kao da su cetiri macke ubijene", dodaje ona placuci, "...a ne cetvero ljudi. Nikoga nema da me obidje, da mi pomogne, ljudi me i dan danas zaobilaze a od vlasti nikakve koristi nisam imala". Ni sud, ni drzavni tuzitelj, ni policija, za punih sest godina, nisu reagirali na nacin koji bi se dao smatrati necim visim od pukog zadovoljavanja forme. Ubojice su do danas ostali nepoznati, istraga je okoncana nakon par dana, spis je stavljen ad acta, a do pravosudnih organa ci- jela stvar ocito nije ni stigla. To ubojstvo, medjutim, bilo je izvedeno na nacin koji cak i laika upucuje na zakljucak da su pocinitelji mogli biti otkriveni, samo da je bilo volje.

Prvo, u Cerni je tad u neposrednom susjedstvu Olujica, bila smjestena cjelokupna policijska postaja iz Zupanje, koja je tamo izmjestena zbog rata. Drugo, Olujici su danima prije primali telefonske prijetnje, i nocu su drzali zakljucana ulazna vrata kuce, ispred koje je stajao odvezan pas. Nakon ubojstva nisu otkriveni nikakvi tragovi provale, vrata su bila otvorena, sto znaci - kaze Stojanka - da su oni, zapravo, vrata otvorili nekome tko im je bio poznat i od koga nisu ocekivali opasnost. Na taj zakljucak upucuje i cinjenica da je pas ostao ziv - ubojica ga nije likvidirao - sto znaci da je pas poznavao ubojicu. U drugu kucu, u koju su primili izbjeglice, netko je takodjer ranije kao znak prijetnje postavio minu, nakon cega su izbjeglice odselili. Ni postavljac te mine nije otkriven. "Radomir je primio jednu izbjeglicku familiju u tu kucu dobrovoljno, a kasnije je netko otkrio da je zena koju je primio sa familijom, Srpkinja. A on stvarno nije znao koje je tko nacionalnosti niti ga je to zanimalo. Da je drugacije ne bi ostao ovdje". "Moj sin se nije htio odseliti jer nikome ni za sto nije bio kriv", kaze Stojanka. "Odlucio je ostati ovdje gdje je rodjen i gdje je proveo cijeli zivot".

Drugo slicno ubojstvo koje se dogodilo u Zagrebu, kada je likvidirana srpska obitelj Zec, za razliku od slucaja Olujic, vec godinama se provlaci kroz tisak i u dobroj je mjeri upravo zahvaljujuci novinama istina o tom zlocinu uopce i otkrivena, iako su pocinitelji oslobodjeni zbog navodne procesne pogreske. Ubojstvo obitelji Olujic imalo je, po svemu sudeci, slicnu anatomiju; bio je to mijesani brak Srbina i Hrvatice, iskoristen kao opravdanje za likvidaciju u cijoj se pozadini mogu nazrijeti i motivi grabezi. Obitelj Olujic ima veliko imanje, na koje je, gotovo sigurno, netko bacio oko. Takav brak bio je pocetkom rata idealan za nekaznjene napade nacionalnih cistunaca. Otac Radomir Olujic bio je hrvatski Srbin, majka Anica bila je Hrvatica. Djecu su krstili u katolickoj crkvi i davali im katolicki vjerski odgoj. Ipak, ubijeni su.

Svi stereotipi koji su se mogli zamisliti, kao da su se odlucili demonstrirati bas u Cerni i to je, cini se, i dovelo do zlocina. Radomir Olujic bio je sef samoposluge u Cerni; njegova supruga radila je kao sluzbenica u banci, bili su relativno imucni, neoptereceni i neskloni razdvajanju u vrijeme kada je to bio imperativ sredine, uze i sire. A imali su, ocito, i imanje koje je nekome zapelo za oko. "Ovdje vam je vladalo takvo uvjerenje", kaze jedan prijatelj Stojanke Olujic, "da Hrvat, zbog ovog rata, i ne moze pociniti zlocin, pa to nitko nije ni istrazivao". Uvjerenje sela je uvjerenje sela, ali je pitanje zasto cak ni drzavni odvjetnik, kojemu se Stojanka obratila preko Hrvatskog pravnog centra i HHO-a, kao i MUP, ne naprave bas nista da dokazu kako ubojstvo jedne cijele obitelji, ma kakav bio njen nacionalni sastav, ipak predstavlja zlocin koji - ne zastarijeva? Nevolje Stojanke Olujic nastavljaju se jer, zbog nedostatka novca, ne moze rijesiti ni imovinske sporove - ostavinsku raspravu - pa joj je cak i majstor koji je izradio nadgrobni spomenik, zaprijetio da ce zbog duga spomenik srusiti.

BORIS RASETA