FERALOVCI OPET POBIJEDILI TUDjMANA

AIM, ZAGREB, 23.12.1998. Viktor Ivancic i Marinko Culic, novinari "Feral Tribunea", ponovo su na sudu oslobodjeni optuzbe da su oklevetali i uvrijedili hrvatskog predsjednika Franju Tudjmana u tekstovima i fotomontazama kojima su komentirali njegovu ideju da se u Jasenovcu napravi zajednicka grobnica "svim palima za Hrvatsku". Spor je pokrenut jos prije dvije godine, prema zakonskoj izmjeni po kojoj javno tuzilastvo stiti cast i ugled predsjednika Republike. No, kako predsjednik mora tuzilastvu dati suglasnost za progon, slucaj je postao simbolom Tudjmanovog odnosa prema novinskim kriticarima i slobodi medija u Hrvatskoj uopce, mobilizirajuci nezavisnu javnost u otporu protiv takvog pritiska.

"Feralove" novinare branilo je osam odvjetnika, novinarsko drustvo organiziralo je demonstracije pred zgradom suda, medjunarodni promatraci nadzirali su postupak i slali protestna pisma hrvatskim vlastima. Na testu je bilo i pravosudje. Slucaj je dodijeljen jednom od najboljih mladih sudaca Opcinskog suda u Zagrebu, Marinu Mrceli, koji je vec u rujnu 1996. donio u tom slucaju prvu oslobadjajucu presudu Ivancicu i Culicu. Tudjman je cijelu stvar sam zakuhao. Iznoseci ideju prenosenja kostiju poginulih ustasa i domobrana u Jasenovac kako bi se simbolicki "pomirila nacija", pozvao se nekoliko puta na spanjolskog generala Franca, koji je slicno napravio u Dolini palih, sagradivsi zajednicku grobnicu za falangiste i republikance. Ideju je iznosio jos prije no sto je u Hrvatskoj preuzeo vlast.

Nakon sto je prenamjenu Jasenovca aktualizirao u jednom javnom nastupu, "Feral" mu je odgovorio. Iznijeli su tezu da se Tudjaman proglasio "deklariranim sljedbenikom generala Franca", generala koji je "umjesto 'Dobar dan' ili 'Hvaljen Isus' imao obicaj nazivati 'Viva la Muerte!' i koji je onako uzgred dao pobiti, muciti ili prognati sve zivo sto se nije slagalo s njegovim rezimom, da bi mogao nesmetano pomijesati kosti mrtvih falangista i republikanaca, te na taj nacin odrzavati mir u zemlji". "Tu ideju usvaja i nas general Franjo, koji ovih dana obznanjuje svoje prijetnje o izgradnji hrvatske Santa Guadarrame u Jasenovcu, i koji tek sto nije zabio prvu lopatu u kopaliste goleme jame pod cijelom Hrvatskom. Zemlju koju napustaju zivi, nas francist zeli otvoriti mrtvima, pokazujuci na dosad najbrutalniji nacin, kakvi mu Hrvati zapravo trebaju. S Pantovcaka se zaorilo 'Viva la Muerte!'"

"Feralovi" novinari napisali su da, nasuprot tome, Hrvatska od Spanjolske treba posuditi defrankizaciju, koja je uslijedila - tek nakon Francove smrti. Tudjmanu su se narugali i fotomontazom na kojoj lik ustaskog poglavnika Ante Pavelica predaje Franji Tudjmanu maketu jasenovackog spomenika, s potpisom da se radi o "najdrazem peharu". Sudac Mrcela ocijenio je i u prvoj i u drugoj presudi da se radi o vrijednosnim sudovima, misljenjima, komentarima, ciju istinitost se ne moze dokazivati. Medjutim, Zupanijski sud, kojem se javno tuzilastvo zalilo nakon prve oslobadjajuce presude, ponistio je presudu pocetkom 1997., jer Mrcela nije ulazio u ocjenu jesu li ti komentari mozda - uvredljivi. Mrcela se naime ogradio da se Tudjmanova suglasnost za postupak odnosila samo na klevetu (tj. dokazivanje istinitosti iznesenih cinjenica). Pravosudni mac ostao je na neki nacin visiti nad glavom "Feralovih" urednika i novinara, i ostatkom nezavisne javnosti.

No, u ponovljenom postupku Mrcela je presudio da novinari nisu niti uvrijedili sefa drzave. Ocijenio je da su sporni izrazi izneseni u novinarskim radovima, a iz nacina izrazavanja vidi se da im namjera nije bila vrijedjanje. Pozvao se pritom i na evropsku praksu po kojoj javne osobe uzivaju manji stupanj zastite od obicnih gradjana. Uvredljivost fotomontaze odbacio je lakonskim objasnjenjem kako nitko ozbiljan ne moze tvrditi da je ta slika istinita - objavljena je u uobicajenom satiricnom dijelu tjednika - kako je ocito nestvarna, apsurdna, pa kao takva i nepodobna da uvrijedi.

Prije no sto je drugi put donio oslobadjajucu presudu, sudac je proveo i povijesno vjestacenje lika i djela Francisca Franca, sto je takodjer od njega trazio Zupanijski sud. TuzilaÜtvo je htjelo pokazati da je "Feralovo" usporedjivanje cijele karijere Tudjmana i Franca uvredljivo za hrvatskog predsjednika, jer on nije bas kao Franco, diktatorski i uz masovna strijeljanja vladao zemljom. Naglasavali su kako se Tudjman pozvao samo na model "pomirbe", i nista vise. "Feralovi" odvjetnici su parirali objasnjenjem kako je nemoguce postici djelomicnu usporedbu, i kad netko pocne zazivati uzore, onda mora podnijeti da mu se na nos nabiju i uzorove slabosti.

Francovih slabosti ima toliko da je pozvani vjestak-povjesnicar, akademik Ivo Petrinovic, sam zakljucio kako se sa spanjolskim generalom "ne bi trebao usporedjivati niti jedan moderni, demokratski politicar". Opisao je detaljno kako je Franco cvrstom rukom, bezosjecajno i autokratski, vladao zemljom. Nije imao neku cvrstu ideologiju, vec je pragmaticno cinio sve sto mu je pomagalo za o(p)stanak na vlasti. Za vrijeme gradjanskog rata i poslije njega ognjem i macem istrebljivao je politicke protivnike (uz masovna strijeljanja na licu mjesta, zatvore i mucenja, doneseno je oko 190.000 smrtnih kazni). Suradjivao je s fasistickom Njemackom i Italijom, zatim proglasio neutralnost u Drugom svjetskom ratu, da bi pedesetih i sezdesetih omeksao diktaturu, priblizio se Zapadu, Spanjolcima dozvolio da izvade pasose, masovno putuju u inozemstvo i zaposljavaju se kao gastarbajteri. Franco je vladao preko stranke, ali ne dajuci joj da previse ojaca, vec se oslanjao na vladajuce obitelji, kamarile i frakcije, arbitrirajuci medju njima svojim autoritetom.

Prisutni u sudnici dozivjeli su deja vu, sludjajuci plasticne opise koji odgovaraju praksi vladara i na ovim podrucjima. Petrinovic je ocijenio kako Francova ideja zajednicke grobnice ni izdaleka nije pomirila spanjolsku naciju. Bio je to vise spomenik njemu samome (ondje je i pokopan), mjesto kulta preostalih frankista. Iako su tijela poginulih prenosena u Dolinu palih do 1980. godine, sest godina nakon Francove smrti, to su radile frankisticke vlade, sve rjedje, a uz sve snaznije proteste rodbine, osobito republikanaca. Prava demokratizacija, ekonomski razvoj i nacionalno pomirenje u Spanjolskoj su uslijedili osamdesetih godina, u pravom visestranacju i parlamentarnoj demokraciji, upravo onako kako to zagovara "Feral Tribune".

Strategija "Feralove" obrane natjerala je na kraju i tuzilastvo na povlacenje. Njihov je zastupnik u zavrsnoj rijeci ponudio tanak prijedlog za osudu. Kao, nismo protiv kritike, ali nas smeta nacin na koji je izrecena... No sudac im nije dopustio ni takav "casni izlaz", te je posve oslobodio novinare. Ipak, tuzilastvu (i Tudjmanu) ostala je nova mogucnost zalbe. Bez obzira sto presuda Opcinskog suda pokazuje da u Hrvatskoj sudovi dopustaju relativno sirok prostor kritike izvan krivicnog progona, ukupno stanje predaleko je od idealnog. Samo protiv "Ferala" vodi se sedamdesetak postupaka, krivicnih i za naknadu stete. Doduse, rijec je o privatnim postupcima, ali koje su mahom pokrenuli funkcionari vladajuce stranke, Tudjmanove obitelji i druge javne osobe, nastojeci svojim autoritetom isposlovati odstetu zbog koje bi "Feral" bankrotirao ili bar otupio ostrinu svog pera. Stoga je presuda u slucaju "Kostiju u mikseru" samo pobjeda u bici i ohrabrenje u trajnom ratu izmedju nezavisnog novinarstva i javnosti s jedne, i vladajucih, s druge strane.

IGOR VUKIC