GLASANJE ILI IZBOR

Kakav izborni zakon treba BiH?

Banjaluka, 23. decembar 1998. (AIM)

Poslednja zasijedanja Narodne skupstine Republike Srpske pokazuju da su izbori doveli u poslanicke klupe ljude koji nisu u stanju da vrse funkciju poslanika. Taj dio poslanika biracima su podvalile politicke stranke, ubacujuci ih u kolektivne izborne liste. Vodjstva politickih stranaka sastavljaju kandidatske liste i predaju ih izbornim komisijama. Ove ih ovjere, ne upustajuci se u to koliko se na listama nalazi macaka u vreci. Ponekog od njih, zbog nedolicnog predizbornog ponasanja, skine s liste Visoki predstavnik, ali vecina ostane. Kako gradjanin glasa za listu, a ne za licnosti - on ih izabere. Gradjanin sazna sta je uradio tek posto se objave rezultati izbora i koliko je izabrao nedolicnih poslanika za vrsenje mandata.

Vrsenje mandata je jedna od najodgovornijih obaveza u politickom sistemu. Putem izbora gradjanin prenosi svoja izvjesna prava na poslanika, a ovaj pod zakletvom prihvata da ce ih savjesno obavljati. Ali, kako su neki poslanici sastavljeni od loseg ljudskog materijala, vec na prvoj sjednici Skupstine oni pokazu svoje pravo lice: napustaju ocekivanja gradjana, pravila poslanickog ponasanja i ponasaju se prema svom nagonu. Tek tada biraci vide sta su ucinili. U nekim izbornim sistemima moguc je opoziv takvih poslanika, ali kod nas nije.

Upravo se na prvoj i drugoj sjednici Skupstine RS velik broj poslanika neposlanicki ponasao. Oni su satima zakerali oko dnevnog reda. Kao da je vazno da li se neka tacke nalazi na prvom mjestu ili nesto nize. Ocigledno se koristi opstrukcija da bi se nesto postiglo. Zatim se daje otpor da se neke tacke stave na dnevni red, i na kraju, odbacuju odluke koje su nuzne i koje se moraju donijeti. Tako se, na primjer, na drugoj sjednici Narodne skupstine RS davao otpor donosenju zakona iz imovinsko-pravnih i stambenih odnosa, koje je RS morala donijeti jos u avgustu po zakljucku u Bonu. Samo zahvaljujuci Vestendorpu, koji je imao razumijevanja za stanje u RS, donosenje tih zakona je prolongirano. Njima se otvara veci prostor za povratak izbjeglica, sto je pretpostavka konstituisanja multinacionalne drzave. Medjutim, protiv donosenja tih zakona organizovan je otpor u Skupstini i cijela hajka van Skupstine. Najprije su prvaci i poslanici SDS na konferencijama za stampu izjavljivali da ce u Skupstini bojkotovati donosenje tih zakona, a na dan zasijedanja Skupstine pojavili su se bukaci u Bijeljini, koji prijete da ce u RS blokirati 60 gradova, ako se ti zakoni donesu. Time smo jos jednom pokazali svoju hajducku i divljacku prirodu - da mozemo uzurpirati tudju imovinu i sjesti na nju, kao da je nasa. A, to je zabranjeno jos rimskim pravom. Mnogi od onih koji su izvrsili uzurpaciju tudje imovine i nisu izbjeglice, vec su iskoristili haoticno stanje i napustili svoju imovinu, ili u njoj ostavili kucne cuvare, a tudju zauzeli, jer je bolja. Nije li to hajducija koju podrzavaju neke stranke da dobiju njihove glasove. Osim toga, na taj nacin se vrsi tzv. "humano preseljavanje" stanovnistva. Sta ce tada biti od Dejtonskog sporazuma - o tome neka brine Vestendorp!

Ovo stanje moze se mijenjati znacajnom izmjenom izborne tehnike, tako da se ne samo glasanje, vec prvenstveno izbori priblize gradjaninu, da on bitnije utice na izborne faze. Sadasnja izborna OEBS-ova tehnika je tako komplikovana i konzervativna da gradjanina-biraca drzi u pasivnom polozaju i na periferiji izbora. Zato su gradjani velikim dijelom glasali protiv sebe. Iz izbora u izbore ponavljane su greske, tako da smo se uglavnom bavili sobom. RS je bila relativno stabilna, stabilnija od mnogih podrucja bivse Jugoslavije. Ovim izborima se vracamo u kriznu situaciju. U izbornoj kampanji jurisao je covjek na covjeka, partija na partiju, a ne na probleme. Imao se utisak da bi pojedinac i grupe sve ucinili samo da se dokopaju vlasti. To nema veze sa parlamentarizmom i mandatom; to su hajducki, gangsterski oblici, koji dovode do inverzije demokratije i parlamentarizma.

To stanje se moze bitno izmijeniti pretvaranjem glasanja u izbore, tako da se gradjanin moze opredijeliti i za program i za licnosti; oni hoce da biraju ljude, a ne liste. OEBS je mnogo truda i sredstava ulozio za vrijeme sprovodjenja izbora, a malo je od toga bilo koristi; napravio je nekoliko strateskih gresaka. U multinacionalnim sredinama liste su bile jednonacionalne, cijepalo se biracko tijelo po nacijama, u izborima su ucestvovali i oni koji se iz inostranstva nikad nece vratiti, jer su svoju situaciju vec rijesili. Tri nacionalna kolektiviteta su postali konstituenti drustva, a ne gradjanin, cime se perpetuira nacionalno, a ne gradjansko drustvo, na cemu insistira Dejtonski sporazum. Medjutim, dok gradjanin ne postane konstituent drustva ono nece postati stabilno. A da bo on to bio, on mora biti ravnopravan na cijelom podrucju BiH, cemu se protive nacionalne oligarhije. U visoko organizovanim federacijama teziste drustva je na drzavi, a ne na naciji. U nas se reprodukuje i multiplicira nacionalna vlast, sto drustvo drzi na distanci od gradjanskog drustva.

Sa primjenom nekih rjesenja u Dejtonskom sporazumu BiH nema sanse da postane multinacionalna i multifunkcionalna. Stav: "Nemojte dirati u Dejtonski sporazum", koliko god se moze tumaciti da se time nastoji da se on sprovodi, toliko i da se odrzavaju postojeci odnosi. U zapisnicima sa pregovara u Dejtonu stoji da je on ne samo osnova, nego da ce ga entiteti doradjivati u inplementaciji. Ako ga igdje treba mijenjati, treba u izbornom sistemu i nacinu konstituisanja organa BiH.

Sadasnji izborni sistem u BiH nije u skladu sa izbornim sistemima u drugim zemljama, ni nasim potrebama, ni navikama. Zato ga treba mijenjati. Njega su pravili nacionalisti u Dejtonu, uz podrsku tzv. medjunarodne zajednice. Umjesto da su izbori dovodili do stabilizacije drustva, oni su podrzavali haos. BiH je nedovrsena zajednica u svakom pogledu: kao drzava, kao multietnicka i privredna zajednica. Narodi u BiH kao da su osudjeni da zive zajedno u decentralizovanoj i funkcionalno nepovezanoj drzavi.

BiH se moze uzeti kao podrucje za ispitivanje da bi se vidjelo koliko dugo se moze zivjeti bez drzave i prava poslije jednog katastrofalnog rata. Cak ni u poslednjoj izbornoj kampanji, trecoj poslije uspostavljanja mira, ni jedna stranka ne rece da treba stvarati funkcionalne institucije drzave BiH i kako izlaziti iz sadasnjeg haoticnog stanja. Svi su bjezali od BiH, potrebe izgradnje njenih ustanova, povratka izbjeglica. Sva preokupacija je licila na pubertetski juris za osvajanje vlasti. U tome pogledu sustinske razlike medju strankama nema, samo sto nose razlicite nazive. A makaze u razvoju izmedju BiH i svijeta se i dalje otvaraju. U razvijenim zemljama drustvo integrise drzava, a ne nacija; nacija je imaginarna zajednica; ona ne moze biti glavni subjekt drustvenog razvoja.

Nacionalizam u BiH i dalje ostaje osnova drustvenih odnosa. Takvo stanje ima uporiste i u Dejtonskom sporazumu i u Izbornim pravilima OEBS-a. To stanje treba mijanjati da bi se ostvarilo sekularno drustvo.

Dr Mico Carevic (AIM) (Autor je profesor Ustavnog prava)