pitanje referenduma u Crnoj Gori

NN: Obnavljanje crnogorskog drzavnog pitanja N: Da li je potreban novi referendum?

Crna Gora nije pocetkom marta 1992. godine jednom za uvijek rekla da ce biti u zajednickoj drzavi sa Srbijom. U crnogorskom Ustavu, usvojenom poslije stvaranja SR Jugoslavije, zapisano je da se "o promjeni drzavnog statusa... ne moze ( se ) odlucivati bez prethodno sprovedenog referenduma gradjana". Imajuci, medjutim, u vidu sadasnje stanje stvari u zajednickoj drzavi i odnos Milosevicevog rezima prema Crnoj Gori, do promjene drzavnog statusa Crne Gore je vec doslo i bez izjasnjavanja njenih gradjana. Dr Milan Popovic, profesor Pravnog fakulteta u Podgorici, ocjenjuje da je na djelu "otvoreno nepriznavanje Crne Gore za konstituenta federacije", i nije, uopste, usamljen kad zastupa ovakvo misljenje.

Dok se SRJ zasnivala na nekoj vrsti federalne koalicije vladajucih partija u Srbiji i Crnoj Gori, barem je postojao privid da zajednicka drzava funkcionise i da je manja federalna jedinica koliko - toliko ravnopravna. Nakon cijepanja Demokratske partije socijalista CG lanjske godine, razvrgnuta je pomenuta koalicija, a time je ubrzano poceo i da isparava privid bratstva i ravnopravnosti. Milosevicev rezim, oslanjaju}i se, prije svega, na Socijalisticku narodnu partiju Momira Bulatovica, od tada nastoji da temeljno preuredi odnose u federaciji na stetu Crne Gore. Takav razvoj situacije ponovo je, u znacajnijoj mjeri, aktuelizovao crnogorsko drzavno pitanje i potrebu ponovnog izjasnjavanja gradjana Crne Gore o drzavno - pravnom statusu ove republike. Suocena sa ignorantskim i neprijateljskim stavom Milosevicevog rezima, aktuelna crnogorska vlast je, u nekoliko navrata, najavljivala mogucnost raspisivanja referenduma, sto su njeni politicki oponenti u Crnoj Gori i Srbiji predstavljali kao jos jedan argument u prilog vlastitoj tezi da su u Podgorici na vlasti separatisti.

Ispostavilo se, medjutim, da crnogorska vlast nije ozbiljno razmisljala o raspisivanju novog referenduma, vec da je to pitanje pokretala u cilju isticanja dramaticnosti svojih odnosa sa Milosevicevim rezimom i politickog pritiska na njega. Zahtjeve za preispitivanjem opredjeljenja crnogorskih gradjana za zivot u zajednickoj drzavi, crnogorski predsjednik Djukanovic je, sredinom septembra, ocijenio "neozbiljnim i politicki nepromisljenim", uz napomenu, da su Crnoj Gori, u ovom trenutku, "najmanje potrebni ozbiljni politicki potresi". Nedavno je pricu o novom referendumu jos jednom prekratio Miodrag Vukovic, predsjednik Izvrsnog odbora i portparol DPS-a, tako da, sto se vlasti tice, ovo pitanje je skinuto s dnevnog reda.

Na novom referendumu o drzavno - pravnom statusu Crne Gore sada, medjutim, deklarativno insistira Bulatoviceva SNP, naglasavajuci bojazan da koaliciona vlast u Podgorici ubrzano i tajno radi na osamostaljivanju Crne Gore. "Raspisite referendum", izazivao je potpredsjednik SNP-a Predrag Bulatovic vlast na zajedanju crnogorskog parlamenta. Sklon je tome i Liberalni savez, koji nikada nije imao razumijevanja za crnogorsku drzavnu samostalnost koju bi "porodili" slucaj ili sila. Bulatovicevi socijalisti i liberali, cak i kad bi to ozbiljno htjeli, ne mogu svoje zahtjeve nametnuti, posto u crnogorskom parlamentu, koji je nadlezan za raspisivanje referenduma na nivou republike, predstavljaju manjinu.

Sa trenutnim odaljavanjem pitanja ponovnog raspisivanja referenduma o drzavnom statusu Crne Gore, nijesu, medjutim, izgubile aktuelnost brojne dileme, kako one vezane za neposredno izjasnjavanje gradjana prije nepunih sedam godina, tako i one koje iskrsavaju i pri pomisli da bi ovdje ponovo moralo da se odlucuje o sudbini vlastite i zajednicke drzave.

U martu 1992. godine gradjani se nijesu izjasnjavali o tome da li ce Crna Gora biti u federaciji sa Srbijom. Moglo se samo pretpostaviti da ce to biti dvojna federacija, ali referendumsko pitanje je sugerisalo nesto sasvim drugo - "Da li ste za to da Crna Gora, kao suverena republika, nastavi da zivi u zajednickoj drzavi - Jugoslaviji, potpuno ravnopravno sa drugim republikama koje to budu zeljele"? Agitujuci u korist afirmativnog odgovora na ovo pitanje, tadasnja crnogorska jednopartijska vlast je sugerisala mogucnost da u toj zajednickoj drzavi, pored Crne Gore i Srbije, budu jos Makedonija i BiH. Uz to, u obrazlozenju Odluke o raspisivanju referenduma prilicno su precizno nabrojana nacela, nadleznosti i institucionalna rjesenja na kojima bi trebala da se zasniva buduca zajednicka drzava. Iako je sve to uneseno i u Ustav srpsko - crnogorske federacije, svih ovih godina, a narocito u posljednje dvije, ispostavilo se da je rijec o obicnoj fasadi, i da Crna Gora nema snage da prinudi Milosevicev rezim u Srbiji da postuju savezni Ustav. Moze se, cak, govoriti o tome da je na vrhu savezne drzave doslo do jedne vrste drzavnog udara, kojim je, vec, promijenjen drzavni status Crne Gore.

Kada se sve navedeno ima u vidu, logicnije bi bilo da crnogorski parlament konstatuje kako je jednostrano, od strane Srbije, raskinut dogovor o zajednickoj drzavi ravnopravnih republika, nego da raspisuje novi referendum. Na jednoj od sjednica ovogodisnjeg prvog redovnog zasjedanja crnogorskog parlamenta, Liberalni savez je, slijedeci takvu logiku, predlagao usvajanje rezolucije o zastiti drzavnih interesa Crne Gore. Sustina predloga bila je u tome da Crna Gora povrati u svoju nadleznost sve ono sto je prenijela na saveznu drzavu. Vladajuca koalicija nije tada imala hrabrosti da izadje u susret tako radikalnom prijedlogu, ali je, ipak, povukla nekoliko odbrambenih poteza u pravcu koji su sugerisali liberali.

Osporavajuci validnost i dobronamjernost zahtjeva za raspisivanje novog referenduma, najjaca clanica vladajuce crnogorske koalicije ( DPS ), uvjerava kako je i dalje vecina gradjana Crne Gore za Jugoslaviju kakvu su jednopartijske vlasti dviju republika dogovorile i stvorile 1992.godine. No, cak i kad bi bilo tacno da je i dalje "vecinska Crna Gora za dogovorenu Jugoslaviju", problem je u tome sto se nekadasnji dogovor sada razlicito tumaci u Podgorici i Beogradu. U tumacenju dogovorenog nijesu, cak, saglasni sada ni djelovi nekada jedinstvene vladajuce partije u Crnoj Gori. Kada se ovo zna, onda je sasvim ocigledno da sada gradjanima Crne Gore ne bi bilo uputno postaviti pitanje da li su za Jugoslaviju kakvu su dogovorile Socijalisticka partija Srbije i Demokratska partija socijalista Crne Gore 1992. godine. Jer ako bi takvo pitanje bilo postavljeno i vecina u Crnoj Gori na njega afirmativno odgovorila, ostaje problem razlicitog tumacenja dogovorenog u Podgorici i Beogradu. Imalo bi smisla pitati crnogorskegradjane da li su za suverenu Crnu Goru ili za zajednicku drzavu sa Srbijom, ali time se, jos uvijek, ne razjasnjava kakva bi ta zajednicka drzava trebala da bude - konfederacija, federacija ili unitarna.

To sto nema izgleda da uskoro crnogorski parlament raspise referendum na kome bi gradjani potvrdili vecinsku odluku od prije nepunih sedam godina ili je doveli u pitanje, ne znaci da ce jenjavati potreba za preispitivanjem drzavnog statusa Crne Gore. Naprotiv. To preispitivanje, zapravo, nije nikada ni prestajalo, pogotovo sto i onaj referendum iz marta 1992. godine ima sumnjiv legitimitet. Odrzan na brzinu, u neregularnim uslovima i nekontrolisan od strane onih politickih snaga koje su preferirale crnogorsku drzavnu samostalnost, referendum iz '92. godine bio je samo neka vrsta alibija za vec donesenu politicku odluku da se konstituise "Treca Jugoslavija". Ako se nekome i cinilo da je ta drzava bila ista vise od obicnog provizorijuma, ciji je integrativni faktor bila volja vladajucih partija u republikama clanicama, sada je to tesko osporavati. Ne preostaje, dakle, nista drugo nego stvari vratiti na pocetak, s tim sto bi bilo najprirodnije da se prvo gradjani Srbije izjasne o tome u kakvoj drzavi bi zeljeli da zive. Tek potom bi imalo smisla isto pitati i gradjane Crne Gore. Dok se to ne dogodi, crnogorska vlast, s punim pravom, moze rezultate i onog prethodnog referenduma koristiti za legitimisanje svojih "antijugoslovenskih" poteza.

Dragoljub VUKOVIC (AIM,PODGORICA)