NUZNOST INTEGRACIJE

NATO i BiH

Banjaluka, 16. decembar 1998. (AIM)

Prisustvo snaga NATO-a u Bosni i Hercegovini izaziva u poslednje vrijeme razlicite komentare politicke, strucne i obicne javnosti. Nedovoljna obavijestenost, podgrijavana politickom propagandom, stvara konfuziju i ostavlja prostor za politicku manipulaciju.

Poslije raspada Varsavskog pakta i dezintegracije SSSR-a javile su se razlicite teorije o buducem svjetskom poretku. Neki autori su smatrali da je bipolarnost zamijenjena unipolarnim svjetskim poretkom, a drugi - da je svijet u prelaznoj fazi od bipolarnosti ka multipolarnosti. U sadasnjim uslovima i prema konstelaciji snaga, svijet je, ipak, vise unipolaran nego multipolaran. Objektivno, u njemu postoji samo jedna zemlja sa svim atributima svjetske supersile - Sjedinjene Americke Drzave. Naime, neke zemlje mogu uspjesno da im pariraju samo u pojedinim kategorijama moci i one, u sustini, imaju karakter regionalnih sila.

Rusija, na primjer, nastavlja da odrzava globalnu ravnotezu vojnih, prije svega nuklearnih snaga sa SAD, ali je izgubila politicki uticaj i ekonomski je oslabljena. Ekonomska i vojna moc Kine ubrzano se povecavaju, ali njen politicki uticaj u svijetu i dalje je relativno mali.

Uticaj na zbivanja u savremenom svijetu Kina, kao i Rusija, moze da ispolji uglavnom u Savjetu bezbijednosti UN, u kojem imaju status stalnih clanica. Japan nastavlja da koraca velikim koracima na ekonomskom i tehnoloskom polju i stalno jaca svoje oruzane snage. Medjutim, one su bez nuklearne komponente i bez mogucnosti "projektovanja sile" daleko izvan svojih granica. Slicno je i sa Njemackom, koja, kao i Japan, zbog kompleksa istorijskog nasledja i dalje stidljivo nastupa prema svijetu.

Ostale dvije vojne sile (Velika Britanija i Francuska), mada sa znacajnim nuklearnim potencijalom, sve vise se potiskuju u sjenku jacih i politicki uticajnijih drzava, a Italija se zaobilazi u rjesavanju cak i uzih regionalnih problema na Starom kontinentu.

Evropska unija, ukoliko uspostavi potrebnu homogenost, jedina ce biti po ekonomskoj moci, a mozda i po snazi politickog uticaja, jednaka i, eventualno, jaca od SAD. Medjutim, bice neophodo jos izvjesno vrijeme da se EU konstituise i konsoliduje kao homogena zajednica drzava, sa jedinstvenim politickim, ekonomskim i drugim nastupom prema spoljnjem svijetu. Tako ce do jaceg afirmisanja regionalnih sila (Japana na Pacifiku, Kine na Dalekom istoku, Rusije u istocnoj Evropi i centralnoj Aziji i Nemacke u Evropi) i drzavotvornog konstituisanja Evropske unije, SAD ostati jedina supersila, sposobna da samostalno i posredstvom svojih saveznika ispoljava snazan uticaj na medjunarodna kretanja, sa nastojanjima da ta kretanja usmjerava prema svojim vidjenjima sadasnjeg i buduceg svijeta - "novog svjetskog poretka."

U teznji za ostvarenjem vodece uloge u svijetu SAD se u velikoj mjeri oslanjaju na programe pomoci inostranstvu, na jake i strategijski povoljno rasporedjene oruzane snage i na saveznicke i prijateljske zemlje. Pri tome, poseban znacaj pridaju novim ulogama NATO i UN, ispoljavajuci teznju da u tim organizacijama zadrze i jos vise ucvrste svoje vodece mjesto. U vezi s tim, u navedenom obrazlozenju budzeta vlade SAD, pored ostalog, kaze se:"Predvidjeni program pomoci inostranstvu (21,2 milijardi dolara) i za potrebe nacionalne odbrane (258,3 milijarde dolara) podrzace nasu vodecu ulogu u svijetu. Ova dva programa su nerazdvojna i mi namijenjujemo i pripremamo nase oruzane snage prvenstveno za potrebe ostvarivanja interesa i ciljeva nase spoljne politike. Ta dva programa zajedno predstavljaju osnov i vazan uslov za liderstvo SAD sirom svijeta." Oslonac na oruzanu silu u gradnji liderske uloge SAD u svijetu naglasio je predsjednik Klinton u svojoj poruci naciji, upucenoj 26. septembra 1994. godine, u kojoj je trazio dalje kvalitativno jacanje vojne sile i naglasio: "I bas odrzavajuci jake i dobro opremljene oruzane snage, koje podrzavaju demokratske procese u svijetu, potvrdjujemo nase liderstvo, nasu angazovanost."

Raspadom Varsavskog pakta i nestanka bipolarnosti u svijetu i NATO je preduzeo niz aktivnosti na unutrasnjem i spoljnom prilagodjavanju novonastalim uslovoma. Treba imati na umu da NATO funkcionise kao transatlantska veza, vojna struktura i da djeluje na principu konsenzusa. Njegovi stratezi stvaraju prilagodljivu vojnu strukturu koja im omogucava vojnu saradnju sa zemljama izvan NATO-a. U nastupu prema ostatku svijeta isticu da se NATO transformise iz stanja konfrontacije u stanje kooperacije, prvenstveno na principu koordinacije. Takodje isticu da im je cilj da se Evropa integrise, da Rusija i Ukrajina budu mirne unutar sebe i sa Evropom.

U NATO-u posebno isticu znacaj konsenzusa, kao metode donosenja odluka, ali treba imati na umu da ovo u znacajnoj mjeri usporava i otezava rad unutar saveza, jer se cesto dogadja da se oko pojedinih pitanja trose mjeseci pa i godine dok se ne donese odluka. Naravno ovih dana u znacajnoj mjeri unutrasnju strukturu NATO-a potresa obnarodovani zahtijev Njemacke da se redefinise strategija nuklearnog rata i upotrebe startegijskih nuklearnih snaga. Naime do sada je NATO isticao prvo da prvi uptrijebi nuklearne snage ako procijeni da mu prijeti opasnost od nuklearnog napada. U pogledu vanjskog prilagodjavanja NATO najznacajniji napori se ulazu u pravcu sirenja ove alijanse na istok. Pored ovog preduzimaju se znacajne mjere, kako kazu, na prevazilazenju evropskih podjela, prijemu prijava za ukljucivanje u NATO zemalja tranzicije nakon njihovog prilagodjavanja. Kao osnovni uslovi za prijem u NATO isticu se: demokratizacija, rijeseni medjugranicni sporovi, rjesavanje pitanja etnickih manjina unutar zemalja potencijalnih kandidata za ulazak u savez, kao i prilagodjavanje nacionalnih oruzanih snaga standardima NATO. Slijedece godine ovaj savez ce u svoje okrilje primiti tri nove clanice - Poljsku, Cesku i Madjarsku. Imajuci na umu da proces tranzicije u pomenutim zemljama jos uvijek nije dao ocekivane rezultate i da su one daleko od sustinskog ispunjenja pomenutih uslova za prijem u savez dovoljno govori da se ovom savezu i te kako zuri u sirenju na istok.

U NATO-u su svjesni znacaja stabilnih odnosa sa Rusijom i Ukrajinom i zbog toga cine znacajne napore da se stanje u toj oblasti sto prije dovede do zeljenog nivoa. To je bio razlog da su ministri vanjskih poslova NATO u decembru 1996. godine dali ovlastenje Havijeru Solani, generalnom sekretaru NATO, za razgovor sa Rusijom.

Po pitanju unutrasnjeg prilagodjavanja u NATO-u isticu da im je rat u Bosni bio prilika da provjere funkcionalnost unutrasnje strukture saveza. Tako su im iskustva iz Bosne pomogla da poprave neke elemente i sistem ucine efikasnijim. Godine 1992. odlucili su da da se oruzane snage NATO mogu angazovati izvan saveza na osnovu mandata medjunarodne zajednice. Ta odluka je nametnula potrebu da se vojna struktura ucini mobilnijom i efikasnijom. Rat na prostorima prethodne Jugoslavije inicirao je da se u okviru saveza ustroji i profunkcionise Odsjek za upravljanje krizom koji sada intenzivno radi i svakim danom se dogradjuje i racionalizuje.

Ipak, pored svega navedenog mora se imati na umu i cinjenica da NATO, a posebno Amerika u prvi red svojih prioriteta svrstavljaju aktivnosti na sprecavanju stvaranja novih vojnopolitickih asocijacija u svijetu, kako na rusevinama bivseg Varsavskog pakta tako i u drugim regionima. Ovo treba imati na umu zbog toga sto ovakav cilj moze izazvati novo stanje napetosti na relaciji SAD - Rusija. To je jedan od razloga da je NATO afirmisao "Partnerstvo za mir", kao predvorje za ulazak u savez zemalja tranzicije i na taj nacin ih vezao za sebe drzeci ih u stanju cekanja.

Sa druge strane Rusija sve vise postaje svjesna vlastite inferirnosti i direktne prijetnje od sirenja NATO na istok i pored dubokih unutrasnjih protivrjecnosti nastoji se nametnuti u medjunarodnim odnosima kao znacajan faktor. Ovih dana smo svjedoci opste diplomatske aktivnosti na relaciji Moskva - Peking - Tokio, naravno ovaj trio racuna i na Njudelhi, sto moze biti znak da je moguce u narednom periodu da se pocne stvarati nova vojno-politicka asocijacija koja bi mogla svijet izvuci iz sadasnje unipolarnosti, odnosno iz apsolutne dominacije SAD na globalnoj svjetskoj sceni.

Kod nas se opravdano postavlja pitanje kakve ce to implikacije imati na nase prostore, prvenstveno na BiH i Saveznu Republiku Jugoslaviju. Moramo priznati da se unutar srpskog nacionalnog prostora jos uvijek nije izdefinisao jasan stav o tome u kom pravcu treba posmatrati nasu buducnost. Okruzenje Republike Srpske i SRJ je u potpunosti okrenuto u pravcu stvaranja neophodnih uslova za sto brzu integraciju u NATO. Posmatrano sa te pozicije srpski nacionalni prostor bi ostao kao usamljeno ostrvo na kojeg niko vise nece usidriti svoj brod. Vise se ne postavlja pitanje da li ce NATO preko nasih prostora otici na istok, vec je samo pitanje kada ce, a za nas ostaje jos i pitanje na koji voz cemo se kaciti i preko koga cemo gledati u buducnost. Cinjenica je da se neprekidno izjasnjavamo da smo imperativno zainteresovani za ulazak u evropske integracije, a da pri tome ne uzimamo u obzir da je najveci dio Evrope ili u NATO savezu ili opredijeljen da u njega udje. Teziste rada najodgovornijih drzavnih organa u narednom periodu mora biti definisanje osnovnih pravaca spoljne politike uz uvazavanje postojeceg stanja na terenu.

O tome kako Srbi danas razmisljaju i kako bi trebali da razmisljaju o buducnosti, poznati publicista i urednik casopisa "DEFENSE & FOREIGN AFAIRS STTRATEGIC POLICY" Gregori Koupli, pise: "Dio problema dolazi iz onoga sto se zove istorijska srpske tendencija prema unutrasnjoj raspravi i neuspjehu da se ujedini pred licem zajednicke prijetnje. To se moze ilustrovati primjerom kojim se bosanska srpska zajednica danas moze uporediti sa ljudima na "TITANIKU", koji namijestaju stolice na palubi, posto je brod vec udario u brijeg. Tu je medjusobna borba, oni cine isprazne stvari u okviru svoje zajednice, umjesto da iscrtavaju siru sliku. Da, jalovo je nastojati boriti se protiv NATO snaga u Bosni. Nema o tome diskusije. Ipak ono sto je znacajno, jeste da svi lideri bosanskih Srba i zajednice, treba da se ujedine, da odrede sta su im zajednicki ciljevi i da te ciljeve i strahove objasne rukovodstvu NATO-a. Morali bi se saglasiti da ce raditi zajedno i pokazati zajednicko lice NATO-u, EU i UN. I posebno medijima. Ovo neprestano pojavljivanje medjusobnoh sukoba mora da prestane, ako zele da preduprede veliki konflikt u kome ce oni biti porazeni od Izetbegovicevih snaga, koje svakog dana izrastaju sve jace."

Jedno je sigurno: moramo biti svjesni da dijelimo sudbinu malih naroda, a mali su uvijek opstajali uskladjujuci svoje interese sa interesima velikih.

Ostoja Barasin, pukovnik (Autor je bio vojni savjetnik Biljane Plavsic)