Tekst-Privatizacijski tokovi u BiH

Tranzicija u Bosni i Hercegovini

MEDjUNARODNA ZAJEDNICA UBRZAVA PRIVATIZACIJU

SARAJEVO. 16.12.1998 - Medjunarodna zajednica je izgubila strpljenje i vise ne moze gledati odlaganje privatizacije u Bosni i Hercegovini,
pa je utvrdila rok za ovaj proces. Saopsteno je to samo desetak dana prije pocetka Madridske konferencije, u Platformi pripremjenoj za ovaj skup. I ne samo da se kraj 1999. ili sam pocetak 2000. godine utvrdjuje kao krajnji rok zavrsetka privatizacije, vec se jasno naglasava da ovaj proces mora biti pravedan i javan, ali se istovremeno upozorava
da ce visoki predstavnik u BiH, Carlos Westendorp, iskoristiti sva zakonska ovlastenja kako bi se osiguralo provodjenje privatizacije, ali i uspostava odgovarajuceg ekonomskog poretka.

Da medjunarodna zajednica nece vise tolerisati odugovlacenja politicara
i njihovu jalovost oko dogovora o pocetku privatizacije, moglo se ovih dana zakljuciti i iz istupa najvisih funkcionera stranih institucija u nasoj drzavi. cini se da su ova upozorenja krenula od Samija Mitre (Samy Mitra), zamjenika direktora stalne misije Svjetske banke u Sarajevu, kad je konstatovao da u privatizaciji preduzeca nema dovoljno saradnje izmedju dva naroda u Federaciji, navodeci primjer da u Mostaru jos nije osnovana ni kantonalna Agencija za privatizaciju. Usporavanje pocetka privatizacije Mitra je primijetio sredinom ove godine, do kada je usvojeno vise zakona (pa i onih o privatizaciji), a onda su aktivnostu naglo usporene, sto je zabrinulo medjunarodnu zajednicu. Zamjenik stalne misije Svjetske banke u Sarajevu je ukazao i na posljedice takvog ponasanja politicara u FBiH- donatori su usporili ili cak obustavili dotok kapitala. Ilustrovao je to primjerom kredita za prilagodjavanje u iznosu 80 miliona DEM, koje je stigao u budzet oba entiteta, ali se ne moze korisititi dok privatizacija brze ne krene.

Nakon ovog upozorenja uslijedila su jos neka, da bi nedavno i Zak Klajn, dj zamjenik visokog predstavnika, na seminaru o ekonomskim i institucionim osnovama prosperiteta u BiH - uz ostale konstatacije - upozorio da je u nasoj drzavi neophodno ubrzati ekonomske reforme, ukljucujuci i privatizaciju. On, medjutim, nije zaobisao i sve
prisutniju korupciju u institucijama i pljacku preduzeca, koja je brza od njihovog oporavka i privatizacije, primijetivsi da privatizacija treba da tece na zakonskim osnovama i brze nego do sada, a ne da se provodi stavljanjem novca u kase politickih partija.

Dakle, medjunarodni zvanicnici su sasvim jasni u pogledu razloga odlaganja privatizacije, njenih kocnicara i oticanja novca iz preduzeca prije nego se ona privatizuju. Naravno, pri tome su svjesni da direktori, u cijim rukama su ove aktivnosti omedjene nadleznostima upravnih odbora, u vecini slucajeva rade na osiromasenju preduzeca kako bi ih oni ili neko njihov mogao kupiti za male pare. Za potvrdu ove tvrdnje moze posluziti nekadasnji metalski gigant "Soko" iz Mostara. Prema pisanju sarajevske stampe, privatizacija u "Sokolu" je odavno pocela, ali pod strogim nadzorom njegovog direktora, koji firmu rasparcava, prodaje njen dio po dio i iznajmljuje. U te radnje je ukljucio i neke firme iz Republike Hrvatske. Tvrdi se da je vecina preduzeca "Soko" u vlasnistvu njegovog direktora i njegovih najblizih saradnika, a radnike, koji su decenijama firmu stvarali, niko i ne spominje. Slicnih primjera ima i u drugom dijelu Federacije, ali i Republici Srpskoj. Stvari ce biti mnogo jasnije kada se krene u finis privatizacije.

Medjutim, nije sve u privatizaciji krenulo ovim i slicnim tokovima - biljezimo i pozitivne primjere gdje su direktori nekih firmi sa najiskrenijim namjerama otpoceli privatizaciju zajedno sa radnicima. Koristeci vec otplacene certifikate iz Markovicevog perioda (do 1991. godine), u "Sarajevskom kiseljakau" u Kiseljaku su, na primjer, zavrsili privatizaciju i to je prva firma koja je u Srednjobosanskom kantonu
ovaj proces privela kraju. Ovjerila je to i kantonalna Agencija , potvrdivsi da su vecinski vlasnici "Sarajevskog kiseljaka" upravo radnici, a da je manji dio kapitala u firmi - drzavni.

Primjera za okoncavanje privatizacije preduzeca, naravno, ima jos, uglavnom u manjim firmama koje su i prije rata uradile dosta toga na transformaciji vlasnistva, pa u narednoj godini im ostaje da to samo i ozvanice revizijom.

Dva su osnovna problema koja prate preduzeca u privatizaciji: upis imovine u knjige u zemljisno-knjiznim uredima i izrada pocetnog bilansa. Kada je rijec o prvom problemu, mnoga preduzeca se zale da je tesko dokazati vlasnistvo nad imovinom jer ranije nije unesena u knjige. U knjigama nema sadasnjeg vlasnika zemljista, poslovnog prostora, objekta i slicno, pa sada to valja dokazivati, a poznato je da je to dugotrajan put koji usloznjava ionako slozen proces privatizacije. Kako onda ubrazati privatizaciju? U slucaju izrade pocetnog bilansa firme, potrebno je angazovanje strucnog tima, sto, opet, iziskuje i dosta novca, kojeg siromasna preduzeca nemaju. No, i u jednom i drugom slucaju izlaz se mora naci i odrzati utvrdjene rokove.

U procesu privatizacije poseban problem je dokapitalizacija preduzeca. Kako ovaj termin shvacaju direktori firmi, posebna je prica. Sta ce se sve izroditi iz dokapitalizacije, ko ce imati vise koristi (direktor, firma ili ulagac), pokazace se u narednom periodu.U svakom slucaju, spasavanje polupropalih preduzeca i jacanje njihove finansijske moci moze otvoriti vrata perspektivnosti, ali i vrata ponora, malverzacija i slicnog, ako se zloupotrijebi ovaj proces.

U svakom slucaju, od privatizacije malo ko u BiH ocekuje cuda. Proces kojim ce se utvrditi vlasnik ili vlasnici firme imace za posljedicu vise stvari, ali prije svega s pozitivne strane otvorice vrata dolasku svjezeg kapitala u bosanskohercegovacku privredu i vjerovatno ozivjeti proizvodnju, ali isto tako stvorice visak radnika u fabrikama koje uz velike napore rade. Sta ce biti sa prekobrojnim radnicima i onima koji su sada na cekanju posla, ovog trenutka malo ko hoce da kaze, pa ce to biti zadaca novog rukovodstva nakon privatizacije.

Da je posljednji cas za ozbiljniji pristup privatizaciji, potvrdila je i Vlada FBiH na proslosedmicnoj sjednici kad je donijela odluku o ukupnoj vrijednosti drzavnog kapitala u 1.260 preduze}a. Ukupna vrijednost ovog kapoitala se procjenjuje na 26,16 milijardi DEM, od cega ce sedam milijardi DEM biti izdvojeno za podmirenje opstih potrazivanja gradjana. Mada Vlada jos nije utvrdila vrijednost pojedinacnog poena opstih potrazivanja (sto ce zavisiti od broja gradjana kojima ce se dijeliti certifikati), pretpostavlja se da ce se njegova vrijednost kretati oko 20 KM. Premijer Federacije Edhem Bicakcic je ovaj put bio izricit, pa veli da su ovim potezima Vlade stvoreni uslovi da proces privatizacije krene punim zamahom od pocetka naredne godine.

Nuznost ubrzavanja privatizacije uocava i Adnan Mujagic, direktor federalne Agencije za privatizaciju najavljujuci pocetak prodaje preduzeca i stanova za dva mjeseca. No, prije toga, potrebno je od visokog predstavnika dobiti misljenje o uskladjenosti donijetih zakona sa okvirnim zakonom, zatim da do 15.
decembra Ministarstvo odbrane dostavi bazu podataka o ukupnom iznosu potrazivanja pripadnika oruzanih snaga, a Fond penzionog osiguranja o neisplacenim penzijama. Naravno, ocekuje se da se u Hercegovacko-neretvanskom kantonu formira agencija za privatizaciju i da USAID dovrsi izradu softvera za transakcije za opremu u zavodima za platni promet.

Bilo kako bilo, medjunarodna zajednica je cvrsto odlucila da do kraja naredne ili najkasnije do pocetka 2000. godine u BiH zavrsi sa privatizacijom. Pomijeranja roka nece biti, sto potvrdjuje i najava povratka u BiH, Ricarda Sklara, specijalnog izaslanika americkog predsjednika Bila Klintona. Ovaj put Sklar ima samo jedan zadatak: ubrzanje procesa privatizacije u BiH. Zato pocetkom 1999. godine treba ocekivati i bespostednu borbu protiv onih politicara (ali i direktora) koji u odlaganju privatizacije vide svoju sansu za profitiranjem i bogacenjem na racun preduzeca. Raif CEHAJIC AIM Sarajevo