ENTITETI NA OPTUZENICKOJ KLUPI

Dejtonski sporazum i ljudska prava u BiH

Banjaluka, 7. decembar 1998. (AIM)

Republika Srpska nasla se nedavno na optuzenickoj klupi Doma za ljudska prava po tuzbi koju je podnijela Islamska vjerska zajednica, a u kojoj se tvrdi da je tokom rata u RS sistematski krseno pravo Bosnjaka na vjeroispovijest i da se krsenje tog prava nastavlja i danas. Tvrdnje se dokazuju cinjenicama da je u toku rata samo u Banjaluci sruseno 15 dzamija i da banjalucke vlasti odbijaju izdati dozvole za njihovo obnavljanje.

Zastupnik tuzioca Enver Zecevic navodi da je Islamska vjerska zajednica podnijela nadleznom organu uprave opstine Banjaluka 7 zahtjeva za gradnju vjerskih objekata, od kojih nijedan jos nije rijesen. Pred clanovima Doma na javnom zasijedanju u Banjaluci, odrzanom pocetkom novembra, nije se pojavio predstavnik Republike Srpske, a ni pozvani svjedoci Djordje Umicevic, gradonacelnik Banjaluke, i Slobodan Vucma, predstavnik Sekretarijata za urbanizam, koji je nadlezan za rjesavanje podnijetih zahtjeva. Njihov nedolazak nije uznemirio sudijsko vijece. "Odluka po tuzbi bice donesena za nekoliko mjeseci, nakon sto Dom obavi raspravu o predmetu", izjavio je Misel Pikar, predsjednik Doma, na konferenciji za stampu nakon neuspjelog javnog saslusanja pozvanih svjedoka.

U Domu za ljudska prava, razumljivo, odbijaju da govore o ishodu ovog spora. Onom ko se bar malo razumije u pravo nije tesko da pretpostavi da ce RS dobiti nalog da rijesi zahtjeve Islamske vjerske zajednice za izgradnju porusenih vjerskih objekata. Podrazumijeva se kakvo se rjesenje ocekuje. Svako odugovlacenje i odbijanje postupanja po nalogu Doma bice tumaceno kao nekooperativnost i ostrukcija Dejtonskog sporazuma sa svim poznatim politickim i ekonomskim posledicama.

Spor sa Islamskom vjerskom zajednicom nije prvi slucaj optuzbe RS pred Domom za ljudska prava. Pocetkom septembra mjeseca 1996. godine Ombudsman za ljudska prava pokrenuo je pred Domom postupak u vezi nestanka svestenika Rimokatolicke zupe u Prijedoru Tomislava Matanovica i njegovih roditelja Bozane i Josipa. U prijavi ombudsmana se navodi da je svestenik Matanovic bio uhapsen 24.8.1995.godine od strane lokalne policije i prvo drzan u pritvoru u policijskoj stanici "Urije", zatim pod nadzorom u roditeljskoj kuci, odakle su 19.9. svi ponovo vraceni u policijsku stanicu, gdje im se gubi svaki trag. Slucaj ne bi dosao u ruke Doma za ljudska prava da srpske vlasti nisu u dva navrata nakon potpisivanja Dejtonskog sporazuma ponudile svestenika Matanovica za razmjenu. Drzanje u zarobljenistvu nakon zakljucenja mirovnog sporazuma sud je ocijenio povredom clana I Aneksa 6 Opsteg okvirnog sporazuma za mir u BiH i clana 5. Evropske konvencije za ljudska prava.

Srpska strana je osporavala hapsenje i pritvaranje Matanovica i tvrdila da je ovaj u organizaciji prijedorskog Crvenog krsta napustio Republiku Srpsku 10.oktobra na teritoriji Teslica. Medjutim, u dokaznom postupku pojavilo se niz cinjenica koje su ukazivale na hapsenje Matanovica i drzanje kao taoca za oslobadjanje izvjesnog majora Vojske RS Lakica, koga su, navodno, zarobile jedinice HVO.

Dom za ljudska prava je polovinom jula 1997. godine donio Odluku kojom je utvrdio da je Republika Srpska prekrsila pravo podnosilaca prijave na slobodu i licnu sigurnost kako je garantovano clanom 5. Evropske konvencije za zastitu ljudskih prava, zbog cega joj je nalozeno da "preduzme neophodne korake za utvrdjivanje boravista i sudbine podnosioca prijave i osigura njihovo oslobadjanje ukoliko su jos u zivotu do 6.10.1997.godine", te bez odlaganja o preduzetom obavijeste Dom. U Odluci stoji da RS prijeti izdavanje novih naloga, ukljucujuci i novcane nadoknade ostecenima, ukoliko ne postupi po tom nalogu.

Do danas RS nije odgovorila na naloge Doma. Banjalucki biskup Franjo Komarica, jedan od svjedoka optuzbe, potvrdio je prije nekoliko dana da se o sudbini Matanovica jos nista javno ne saopstava, "iako vojska i policija o njegovoj sudbini znaju sve".

Pocetkom godine Kancelarija Ombudsmana za ljudska prava za Bosnu i Hercegovinu preporucila je Vladi RS da u devet predmeta koji se vode zbog povrede ljudskih prava isplati ostecenim novcane naknade kao mjere pritiska za izvrsenje donijetih odluka. U predmetu "Memovic protiv RS" preporucena je naknada podnosiocu zalbe u iznosu od 15.000 DM. Vlada nije odgovorila na ovakvo posredovanje, zbog cega bi se opstrukcije odluka Doma za ljudska prava mogle naci na spisku neizvrsenih obaveza iz Dejtonskog sporazuma, odmah iza neizrucivanja ratnih zlocinaca i opstrukcija oko povratka izbjeglica.

Nista bolja situacija sa zastitom ljudskih prava nije ni u Federaciji BiH. Od 75 predmeta u radu Doma u 1996. i 1997. godini, 53 se odnosilo na Federaciju, a 15 na Republiku Srpsku. Dvije prijave su se odnosile na slucajeve u proceduri, a ostatak na drzavu BiH. Naveci broj tuzbi protiv Federacije BiH odnosi se na uzurpirano stanarsko pravo na stanovima bivse Jugoslovenske narodne armije. Izvor AIM-a tvrdi da vlasti Federacije BiH odbijaju da izvrsavaju odluke Doma po u ovim predmetima.

U toku 1998. godine broj predmeta pred Domom za ljudska prava je premasio hiljadu. Na njihovom rjesavanju radi 14 sudija, od kojih je 8 imenovao Odbor ministara Vijeca Evrope, 4 Federacija BiH i 2 Republika Srpska. Ocigledno je da ce se na rjesavanje ovako velikog broja predmeta dugo cekati. "Niko pametan ne moze biti protiv ljudskih prava. Medjutim, sa dejtonskim sudskim institucijama dobili smo sudski paralelizam koji nece biti efikasan i samo ce srozati autoritet domaceg pravosudja", kaze Milan Trbojevic, ministar pravde u Vladi RS.

Po rijecima Trbojevica, sve vise predmeta sa politickom tezinom moglo bi Dom za ljudska prava u BiH pretvoriti u sredstvo nacionalnih politika pomocu koga ce se dokazivati da se druga i treca strana nista ne razlikuju u obimu krsenja ljudskih prava. Srbi bi mogli dokazivati onemogucavanje vjeroispovijesti Srbima u Federaciji BiH, iznoseci spisak svojih porusenih bogomolja i nedavnu paljevinu manastirskog konaka u Glamocu, na primjer. Ubistvo bracnog para Jelisic u Drvaru, ciji pocinioci jos nisu otkriveni, nije nista drugo nego krsenje prava na slobodu i licnu sigurnost koju garantuje Evropska konvencija za zastitu ljudskih prava.

"Sudeci prema broju predmeta koji se vec nalaze u proceduri i tendenciji njihovog porasta, lako bi se moglo dogoditi da i ova sudska institucija uskoro postane zatrpana predmetima i neefikasna poput domacih sudova", kaze Trbojevic. U takvoj situaciji BiH ce, suprotno zeljama i namjerama medjunarodne zajednice, biti sve dalja od Vijeca Evrope.

Branko Peric (AIM)