RASTANAK SA SANDROM

Sarajevo Dec 11, 1998

Stocna pijaca na Debelom brdu iznad Sarajeva

Svu stoku koju Srbi dotjeraju na pijacu Bosnjaci kupuju, cesto i ne pitajuci za cijenu, a potom se sve "zaliva" u obliznjim "kaubojskim" kafanama

Banjaluka, 11. decembar 1998. (AIM)

Tesko je u par recenica objasniti kako se stize do kamene strmine zvane Debelo brdo na kojoj se nalazi najveca stocna pijaca u Bosni. Jednostavno, mjesto na kome Srbi srijedom i nedjeljom prodaju Bosnjacima i po hiljadu grla razne stoke, nalazi se tik iznad Sarajevskog naselja Vratnik, na zemlji koju su dejtonski kartografi dodijelili Srbima. Tacnije - uz samu medjuentitetsku liniju, koja dijeli srpsko selo Crepoljsko i Bosnjacko, Biosko.

U rano nedeljno jutro, na raskrsnici makadamskih puteva sa koje jedan vodi prema Sarajevu, a drugi prema Sokocu i Palama, dvojica poluuniformisanih ljudi regulisu saobracaj i uzgred kontrolisu "stocne pasose", bez kojih se nije moglo dalje, na pijacu.

  • Svako grlo stoke koje se dotjera na pijacu mora imati uredne papire, odnosno "stocni pasos" - rekose uglas vlasnici pijace, braca Zoran i Srdjan Plakalovic, posebno napominjuci da "stocni pasosi" izdati u Srbiji ne vaze na njihovoj pijaci. Srdjan tvrdi da na pijaci nije bilo incidenata, a da su za rjesavanje eventualnih nesporazuma zaduzeni zajednicka policija RS, Federacije BiH i IPTF. Na pitanje - kako na ovu trgovinu gledaju dvije vlasti - Srdjan spremno odgovori:

  • Pijaca zvanicno radi oko 20 meseci. Bilo je ovde trgovine i ranije, ali nije bilo nikakve kontrole i postojala je opasnost da se prodaje i kradena i bolesna stoka. Danas je sve legalno. Mi placamo porez i sve drugo. Sto se tice vlasti i trgovine, neki su poceli da trguju mnogo prije nas, samo ne stokom, nego ljudima i zemljom... Ja sam dolje u Sarajevu ostavio tri kuce i jos mnogo cega i necu se vratiti, necu da zivim ponovo sa Muslimanima, ali hocu da trgujem i da saradjujem sa njima. U ostalom, sta cu na Bascarsiji kad i ovde ima cevapa i dobrih zena! - ozbiljno ce Srdjan, poprilicno nepovjerljiv prema novinarima. "Neka baraba iz Milosevicevih novina je napisao da se ovde prodaje kradena stoka i da je cijena zive vage tri puta veca nego u Srbiji. Ti, slusaj, mozes da pises, ali mi prvo daj licnu kartu, pa ako nesto slazes ja cu te licno naci!", upozori Srdjan, ne dozvolivsi da ga slikamo.

Ciganska godba, "gospodsko" plcanje

Da covjek kojim slucajem ne zna sta se sve proteklih godina dogadjalo dolje ispod kamenite strmine i tamo prema Palama i Romaniji - pa da bane na Debelo brdo i vidi i cuje kako se Bosnjaci i Hrvati "ciganski" gode sa Srbima oko cijene stoke, a potom im "gospodski" placaju, pa kako onda skupa zamaknu u obliznju kafanu, narucuju ture, pa i zapjevaju kad rakija i piva udare u glavu, tesko da bi i u snu povjerovao da pred sobom gleda dojucerasnje ratne neprijatelje.

  • Sta's: iste su nam tablice na autima, iste su nam pare, isto smo obuceni, isto govorimo, isto psujemo, sve nam je isto samo su nam k... razlicite! - rece, kroz smijeh, Sinisa Cvjetic iz Han Pjeska, preko cijeg ramena je visila ruka Alije Ohrana iz Visokog. Sjedili su Sinisa i Alija u jednoj od desetak improvizovanih drvenih kafana, izniklim tokom poslednjih dvadesetak meseci, pa malo pili, malo besjedili...

"Ja sam trgovao i saradjivao sa vise ljudi u Srbiji nego pola sarajevskih preduzeca! - pohvali se, glasom da ga cuje cijela kafana, Alija Ohran, jedan od, kazu, najvecih predratnih, ali i poratnih trgovaca stokom iz Sarajeva. - Kad sam se jednom prevrnuo sa kamionom u blizini Cacaka, u roku od pola sata iz grada je doslo dvadeset ljudi da mi pomogne... Slusaj, vise bi ja volio sad da odem u Sumadiju, nego u Ameriku, ali, ne znam, bojim se zaustavice me tamo kraj Visegrada neko ko me ne poznaje i pitati gde si pos'o Alija, ovo nije tvoja zemlja, nego srpska! Bojim se reci ce mi tako, a ja ne mogu odcutati i ne reci mu da je zemlja svakog onog ko hodi po njoj, kaze Alija Ohran, pominjuci imena ljudi iz Srbije sa kojima je poslovao i lumpovao.

A na pijaci povrsine dva fudbalska igralista, na kojoj je u nedelju bilo najmanje stotinjak kamiona i vise od hiljadu raznih grla stoke, vladala je opsta guzva: blejanje, rzanje, mukanje..., a galamile su i koze, jarci... Jedino nije bilo svinja, premda, rekose, banu i one, ali samo kad naruce Hrvati. Tu i tamo prastale su prave bosanske psovke, ali iskljucivo na racun neposlusnih zivotinja koje cesto, ni pomocu raznih trikova, nisu htjele u kamion novog vlasnika.

Ipak, najinteresantnije su bile pogodbe! Djordje Rajic iz Vucijeg Dola dotjerao na pijacu par volova teskih oko 1600 kilograma i odredio cijenu - 3,2 DM po kilogramu. Prilazi potencijalni kupac, Fuad Topalovic iz Visokog. Zagleda, razmislja, pa ce:

  • Odakle si?

  • Nema veze! - odgovori Djordje.

  • Ajde ovako: pet posto "kalo" (umanjenje nakon vaganja), pa da pricamo o cijeni!

  • Ako si ozbiljan kupac pruzi ruku! - rece Djordje i ispruzi ruku. Fuad prihvati... Poslije su sjedili u kafani, ispijali pivo, brojali pare i ugovarali posao za slijedecu nedjelju.

Nakon sto su obavili posao, Sabanija Mehmed i Radovan Orasanin se srdacno rukovase, da bi na nasu molbu da ponove rukovanje, ucinili isto, ali na distanci. "Ja i Radovan smo stari znanci. Evo, sad mi je dao dve krave na odlozeno placanje", rece Sabanija. "Dala bi i ona meni!", uzvrati Radovan. Okolina, uz smeh, potvrdno klimnu glavom.

U prepunom toru, jedan ovan je koristio guzvu..."Skace, jadan, ko da zna da ce pasti za bajram", dobaci neko od okupljenih. - De, pitaj sta ti volja, ali bolje bi bilo da si pos'o u Sarajevo ili Banjaluku i pit'o ove nase i njine lopove i politicare zasto su naske ovako nacerali da se patimo i mucimo! - rece Ibro Topalovic , uveravajuci nas da nije svercer stokom, nego je dosao da kupi dva jagnjeta. U trenutku kada je posao prema toru, sa ledja ga je zaustavio stariji covjek... - Ibro, jes' to ti, matere ti?! - Radovane! Djesi, crni Radovane, crni sine! - povika Ibro i zagrli Radovana. Nisu se pustali ni dok su isli prema kafani.

Rastanak sa Sandrom

Na dnu pijace, supruznici Rosanda i Nikola Simpraga, izbeglice iz Knina, stajali su pored svoje koze kojoj su, rekose, prije dve godine dali ime Sandra. - Ona je tako dobra i umiljata. Vjerujte da nam je mnogo zao sto je prodajemo, ali Sandra je poslednje sto imamo za prodati da bi preziveli ovu zimu... Mnogo vise ona vrijedi od 200 maraka, koliko trazimo za nju. Mnogo, mnogo vise - skoro suznih ociju rece Rosanda. Nikola je zagrli i naizmjenicno pocese pricati o vremenu kada je njihova cerka, Vesna Mijatovic, bila glavni i odgovorni urednik Radio Knina... O vremenu kada se nije plakalo zbog rastanka sa kozom.

Djordje Djurakovic iz Bratunca je, rece, prodao par dobrih volova, ali...

  • U poslednjih mjesec dana srbijanska policija i vojska uzeli su mi pet volova... Posteno sam ih platio u Srbiji i pocer'o splavom preko Drine, a oni cap! Sto ne vataju ove prave volove, nego... Ma, pusti, bolan, ne daju narodu da zivi! I jos je pride neki novinar iz Ljubovije napisao da kupujemo volove u Srbiji po tri marke, a prodajemo Turcima po sedam?! Pa da je tako Drinom bi plivalo vise volova nego riba! - prasnu Djordje, koga su, dok je pricao, tjesili prijatelji Peric Predrag, Milorad Ninkovic i, nista manje, njihov kupac i predratni komsija iz Donjeg Vakufa, Dzemo Dzemanovic. Svojom pricom o predratnom prijateljstvu i spremnosti da tako ponovo bude, sva cetvorica su potvrdjivali vizionarske rijeci Karla Bilta, koji je, odmah nakon "dejtonske price", postao najglasniji zagovornik ideje da, u cilju medjunacionalnog pomirenja, treba na svakom koraku podsticati kontakte svercera i trgovaca.

Najmladji prodavac na pijaci, 11-ogodisnji Nikola Lizdek, odlicni ucenik cetvrtog razreda Osnovne skole na Sokocu, drzao je na uzici jarca "Sekija" i cekao kupca. "Seki ima oko sto kila i dacu ga za 290 maraka". Nije dugo cekao. Tik do njega nije se znalo ko vise galami - da'l konj, vranac, koji nije htio u kamion, ili nekoliko ljudi koji su ga silom utjeravali. Ipak, Cvjetko s' Borika je otisao prema Sarajevu. Vec bivsi gazda rece da nece jos.

Nesto prije podneva stoka je umukla. Kafane ce, rekose, raditi jos neko vrijeme, ali sigurno ne dalje od prvog mraka.

Zoran Tmusic (AIM)