I U KAZALISTE SAMO PODOBNI

AIM, ZAGREB, 9.12.1998. Hrvatski ministar kulture Bozo Biskupic odbio je potvrditi imenovanje Slobodana Snajdera za intendanta Hrvatskog narodnog kazalista Ivan pl. Zajc u Rijeci. Time je ministar iskoristio svoje ovlasti, buduci da su narodna kazalista u izravnom nadlestvu drzave, iako drzava rijecko kazaliste financira sa samo pet posto potrebnoga novca, dok ostatak namiruje grad cija je Skupstina i odabrala Snajdera za intendanta.

Ovim je kulminiralo skoro dvomjesecno natezanje oko Snajderovog imenovanja koje je zapocelo vec onoga trenutka kada je ime najznamenitijega hrvatskog dramaticara prvi puta spomenuto u kontekstu rijecke kazaliste intendature. Bilo je naprosto nevjerojatno da se Snajder pod Tudjmanovim rezimom i kandidira za drzavnu sluzbu, bez obzira sto je rijec o poslu u kulturi i sto aktualnoj vlasti njegov rad u rijeckome kazalistu ne bi mogao ozbiljno naskoditi. Optimisti su vjerovali da je rijec o nagovjestaju demokratizacije drustva i da ce vlast na mala vrata propustiti eminentnoga disidenta i tako si priskrbiti pokoji poen na Zapadu, dok su vjeciti sumnjicavci smatrali kako nema nikakvih sansi niti za najsitniji i najblazi redizajn Tudjmanove vlasti, te da bi pripustanje Slobodana Snajdera u njedra elitne hrvatske kazalisne institucije rezimu bilo jednako neprihvatljivo kao i prakticna predaja vlasti. Ono sto Tudjman nece dopustiti na globalnoj razini i u cjelini drustva, to je nedopustivo i na lokalnom nivou i u bilo kojem, pa i sasvim nepoliticnom, segmentu koji je pod kontrolom vlasti.

Vijecnici rijecke gradske Skupstine su vecinom opozicijskih glasova predlozili Slobodana Snajdera za intendanta, a ministar Bozo Biskupic je cekao do kraja zakonskoga roka, do posljednjega dana na koji je imao pravo, da se ocituje o osobi i programu novoga intendanta. U tom su se razdoblju i dogadjale najzanimljivije stvari. Sam Snajder uporno je odbijao da daje intervjue u vezi svoga novog posla i disciplinirano je cekao ministrovu odluku, dok su se mediji, pogotovu oni rezimski, ponasali na nacin koji je bio pomalo zbunjujuci. Vjesnik je, sasvim ocekivano, napao Snajdera vec dan nakon sto ga je rijecka Skupstina imenovala, i to iz najtezih oruzja, na naslovnoj stranici, iz pera svojih celnih kulturnih i politickih komesara. Vesna Kusin, jedna od najzescih bojovnica hadezeovskoga kulturnog programa, optuzila je rijecke vijecnike da su Snajdera imenovali iz politickih, antihrvatskih i antitudjmanovskih pobuda. Medjutim, neki drugi, jednako rigidni i rezimu vjerni mediji, poput Vecernjega lista, pa i Hrvatske televizije, nastupili su s drugom, do sada neprimjenjivanom, strategijom. Prema Snajderu su nastupili vrlo korektno, nisu se opredjeljivali ni za, ni protiv njega, a nedavnu premijeru njegovoga novoga komada Nevjesta od vjetra, odrzanu u Bohumu, iskoristili su za pohvale piscu, te su mu, na opce iznenadjenje, dali priliku za intervjue, naravno o estetskim pitanjima i o ucincima i znacenjima njegovoga europskog uspjeha. Snajder je cak govorio i u emisiji Pola ure kulture, elitnom prorezimskom kulturnom magazinu koji se inace bavi slavljenjem pisaca poput Ivana Aralice, te pridodavanjem sjaja i glamura sivoj i dosadnoj rezimskoj kulturi. U emisiji je Snajder predstavljen uz sve pocasti, kao veliki i uspjesni hrvatski pisac.

No, u isto vrijeme dogadja se i nesto, naizgled, sasvim suprotno. Rijecko-senjski nadbiskup Anton Tamarut je u svecanoj misi povodom pocetka nove akademske godine iskoristio propovijed za brutalan napad na Snajdera, u kojem je pozvao studente da se suprotstave njegovom imenovanju za intendanta, te neizravno od ministra Biskupica zatrazio da odbije Slobodana Snajdera. Kao povod Tamarut je iskoristio Snajderov tekst u Novome listu o blazenom Alojziju Stepincu. Pisac je, kaze nam nadbiskup, uvrijedio sve katolike jer je Stepinca optuzio za kolaboraciju s ustasama, pa je zato neprihvatljivo da stane na celo Hrvatskog narodnog kazalista Ivan pl. Zajc u Rijeci. Tamarutu se prikljucila i nekolicina katolickih teologa, vjernika i krscanskih entuzijasta, ali je od prvoga trenutka bilo jasno da njihov glavni razlog nije u Stepincu, nego je problematican sav Snajder, svaka njegova rijec i vecina drama, a pogotovu Hrvatski Faust i Gamlet u kojima hrvatski nacionalisti i klerikalci vec desetak godina nalaze povode i razloga za nesmiljenu mrznju prema piscu. Ljudima jednostavno smeta sto u tim dramama ni Crkva, ni Nezavisna drzava Hrvatska nisu prikazani u onome svjetlu u kojem bi ih zeljela vidjeti novokomponirana hrvatska politicka i duhovna elita.

A onda je dosao D Day: ministar Bozo Biskupic odbio je Snajdera uz obrazlozenje da mu program nije cjelovit, da se nije dovoljno pozabavio problemima opere i baleta, te da na kraju krajeva nije strucan i sposoban za vodjenje nacionalne kazalisne institucije. Tek tada postalo je jasno sto su u cijeloj kampanji radili crkveni velikodostojnici, sto je radio Vjesnik, a sto Vecernji list i Hrvatska televizija. Svi oni gradili su i stvarali jednoga novog i redizajniranog - Slobodana Snajdera! Crkva je upozoravala na njegove grijehe, Vjesnik ga je tuzio zbog politickih skretanja, a Vecernji list i Hrvatska televizija slavili su ga kao pisca. Razlika izmedju staroga i novog Snajdera sastoji se u tome da starome Snajderu nisu priznavana ni knjizevna prava, dok ce novome ona biti uvazavana, ali na jedan vrlo zanimljiv i hrvatski specifican nacin. On bi u viziji nacionalnih higijenicara i svehrvatskih stratega trebao biti veliki pisac, ali bez gradjanskoga i politickoga integriteta. Tudjmanovoj Hrvatskoj potrebna je njegova europska knjizevna slava i za nju se bore Vecernji list i Hrvatska televizija, ali istu tu Hrvatsku valja zastititi od Snajdera kao intelektualca i javnoga djelatnika, za sto ce se pobrinuti vrhovi Crkve, Vjesnik i ministar Bozo Biskupic. Staroga se Snajdera nije moglo igrati u hrvatskim kazalistima, a novoga ce se, na to se valja kladiti, igrati cak i ako su tekstovi ideoloski problematicni. Redizajnerima njegovoga lika i djela postalo je jasno da kazalisno uprizorenje nece srusiti vlast. Problem je, naravno, u tome sto se totalitarni rezim najcesce nije u stanju prilagodjavati potrebama trenutka, cak ni onda kada ih je svjestan.

Nakon ministrove odluke Novi list otvorio je svoje stranice kulturnim i javnim djelatnicima, te glumcima i redateljima, koji iz dana u dan reagiraju na pricu o nesudjenom rijeckom intendantu. Jedni su otvoreno za Snajdera, a drugi mu se, ali vrlo diskretno i pazljivo, protive. Afera je vec nadmasila svoje povode sto opet samo potvrdjuje da je kraljevstvo trulo i da ljudi naslucuju kako valja skupljati bodove i za neka druga, posttudjmanovska vremena.

MILJENKO JERGOVIC