POVRATAK OTPISANIH

Konstituisanje nove vlasti u Makedoniji pokazuje kako je istinski pobjednik na oktobarskim parlamentarnim izborima clan poslednjeg Predsjednistva bivse Jugoslavije, Vasil Tupurkovski. Ovaj ce fakt dobiti puno znacenje ukoliko Tupurkovskom uspije da naredne godine sjedne u predsjednicku fotelju.

AIM Skopje, 02.12.1998

Makedonija je poslednjeg dana novembra dobila novu vladu na osnovu rezultata parlamentarnih izbora zavrsenih prvog dana istoga mjeseca. Personalni sastav kabineta Ljubceta Georgievskog, lidera desnicarske VMRO-DPMNE sada je poznat, ali se buduca vlada, barem u ovome trenutku, doima prilicito cudnom, mada bi se za njenu strukturu mogli upotrebiti i mnogo drasticniji i plasticniji atributi. Za sada, naime, makedonsku izvrsnu vlast sacinjava 26 (sic!) ministara od kojih cak jedanaest nemaju portfelj. Premijer, mada koalicione partije kontrolisu 73 od 120 parlamentarnih klupa, nije uspio uvjeriti ostatak parlamenta kako je prosirenje kabineta za sest novih ministarstava u ovome trenutku oportuno, pa je privremeno odustao od predloga novog Zakona o drzavnoj upravi koji je trebalo, po hitnom postupku, da se usvaja vec na trecem zasjedanju Sobranja. Zakon ce sad, vjerovatno, u redovnu proceduru, a Georgievskom ostaje da se nada da ce privoljeti jos nekolicinu poslanika i obezbijediti neophodnu dvotrecinsku podrsku i tako Vladi dati projektovani profil.

Kako god da bude, novoizabrani kabinet i nacin kako se do njega doslo otvara nekoliko zanimljivih tema u vezi sa aktualnim politickim ambijentom u dvomilionskoj Makedoniji. U vrhu egzekutivne vlasti, pored permijera, nalazi se jos trinaest ministara, aktivista nacionalisticke VMRO-DPMNE. Izborni koalicioni partner, centru bliska Demokratska alternativa, bivsejugoslovenskog funkcionera Vasila Tupurkovskog, ima osam ministara, a famozni "treci partner", za koga su se izborni pobjednici opredijelili unatoc cinjenici da su samostalno mogli formirati vladu, Demokratska partija Albanaca, Arbena Djzaferija, u novoj vladu ucestvuje sa pet ministara. Mada je premijer Georgievski u nekoliko navrata ponavljao kako je ovako glomazan kabinet, inace dvostruko brojniji od svojih pandana u visokorazvijenim zemljama, izraz njegove vlastite vizije o funkcionisanju izvrsne vlasti, stice se dojam kako je to ipak vise proizvod potrebe da se zadovolje pojedinacni apetiti partijskih aktivista u veoma razudjenoj tripartitnoj koaliciji u kojoj je svaka partija po prvi put u prilici da "vlada".

Sto se imena tice, svakako je najzanimljiviji sastav onoga dijela vlade koji se inace naziva "uzim kabinetom". Pet ministarstava sa ovoga spiska su potpuno ravnopravno podijelili izborni pobjednici. Ministarstvo spoljnih poslova vodice Aleksandar Dimitrov, intimus Vasila Tupurkovskog, inace, namjestenik srednjega ranga u bivsejugoslovenskoj diplomatiji, koji je gurnut u stranu po osamostaljivanju Makedonije. Boje Demokratske alternative brani i dr Vlado Kambovski kao prvi covjek ministarstva za pravdu. Istu je funkciju obavljao u vladi Ante Markovica, poslednjeg premijera SFRJ. VMRO-DPMNE kontrolisace resor narodne odbrane na cijem celu je akademik Nikola Kljusev, nekad prvi covjek prve visestranacke vlade u Makedoniji, a finansije ce voditi Boris Stojmenov, ekonomista oko cije kompetentnosti postoje podijeljena misljenja u strucnim krugovima. Zajednicki favorit obiju partija Pavle Trajanov, rukovodice unutrasnjim poslovima. Trajanov je profesionalni "policajac", a prije cetiri godine je odstranjen sa mjesta podsekretara u istom ministarstvu kad je javno istupio sa tezom da je u Makedoniji sve prisutniji organizovani kriminal, podrazumijevajuci naravno i ucesce ljudi iz nomenklature, sto je danas opste mjesto u kvalifikovanju ovdasnjeg politickog folklora. Mada medju ministrima ima jos nekolicina "recidivista", njihova su imena izvanmakedonskoj javnosti uglavnom nepoznata, a resori manje zanimljivi.

I ovlasni pogled na sastav nove makedonske vlade sugerise dva veoma zanimljiva zakljucka. "Treci partner", Demokratska partija Albanaca, ostala je, narodski receno, kratkih rukava. Politicki organizovani etnicki Albanci ne rukovode niti jednim "vaznim" resorom, osim ukoliko se pod tim ne podrazumijeva onaj za rad i socijalnu politiku, oblast koja se smatra najbolnijom ranom savremene makedonske politicke scene. Podsjecanja radi, ova partija u parlamentu ima jednak broj poslanika kao i Demokratska alternativa, dakle dvanaest, a iz te cinjenice proizilazi drugi zakljucak. Ne mali broj ovdasnjih politickih analiticara, naime, smatra kako je istinski pobjednik poslednjih izbora upravo Vasil Tupurkovski. Tupurkovski je svoju partiju formirao tek nesto vise od pola godine pred izbore i obezbijedio je zavidan uticaj u zakonodavnoj vlasti, a sve su prilike i presudan u politickoj egzekutivi. Pored pomenutih resora, "alternativcima" je pripalo jos sest, racunajuci i jedno mjesto potpredsjednika vlade, a njihov covjek, dr Savo Klimovski predsjedava Sobranjem.

U oci odmah upada cinjenica kako clan poslednjeg Predsjednistva bivse Jugoslavije, i pored nesumnjivog ugleda i golemog politickog iskustva, za sada nije ni na jednom od kljucnih mjesta, ni u zakonodavnoj ni u izvrsnoj vlasti. To naravno ne znaci kako ce Tupurkovski potpuno apstinirati ili se prepustiti organizaciono-politickom radu u partiji. Jos prije izbora, naime, najavljeno je kako ce u Makedoniji uskoro biti formirana Direkcija za obnovu i razvoj, a na njenom ce celu biti niko drugi do Tupurkovski. Pomenuta oblast, po prirodi stvari, podrazumijeva upravljanje finansijskim sredstvima koja bi za pomenute potrebe trebalo da se slijevaju u Makedoniju. U svojim predizbornim nastupima Tupurkovski je obecao kako ce, u rekordnom roku, "donijeti" citavu milijardu dolara, a vec je najavljeno da popularni Cile, odmah po formiranju famozne Direkcije, krece u pohode svjetskim donatorima. Stavise, ovdje se smatra izvjesnim kako se radi o privremenom, i to jednogodisnjem, "radnom mjestu" koje je Tupurkovski "izmislio" kako bi jednovremeno kontrolisao finansijske tokove i imao vremena za vlastitu promociju u predsjednickog kandidata. Citav "dil" sa Georgievskim, navodno, napravljen je u tom cilju.

Tupurkovski je politicar koji uziva znacajan ugled u oba velika etnosa i odavna se na njega racuna kao na Gligorovljevog nasljednika. Da bi se prognoze i ostvarile, medjutim, morao je dobiti i podrsku najstabilnijeg i, vjerovatno, najbrojnijeg dijela birackog tijela koje pripada VMRO-DPMNE-u. Koalicijom sa Georgievskim on je taj cilj i ostvario, a partnerstvom sa albanskim politicarima obezbijedio i podrsku od dijela etnickih Albanaca. Upravljanje sredstvima za obnovu i razvoj mogao bi uz sebe privuci i predstavnike "krupnog" kapitala, ma sta to u Makedoniji znacilo, a apstinencijom od egzekutivne vlasti, odstranjuje mogucnost pravljenja neke krupnije greske i potencijalne samodiskreditacije. Ukoliko Tupurkovski naredne godine pobjedi na predsjednickim izborima, a to zaista nece biti nikakvo iznenadjenje, onda ce se s pravom moci tvrditi kako su strahovanja dosadasnje nomenklature od njegovog povratka na politicku pozornicu bila vise nego utemeljena.

AIM Skopje

BUDO VUKOBRAT