OD KVOTE DO POLITICKE SVIJESTI

Zene i politicka moc

Sarajevo, 01.12.98. (AIM) U svakom slucaju evo nas u vremenu u kom se dogodila prekretnica: evidentno je povecan broj zena - zastupnica u parlamentima cime je, automatski, promovirano aktivno zensko ucesce u politickim partijama. Danas je, dakle, u Parlamentu Bosne i Hercegovine 26 posto zena - zastupnica, u Parlamentu Federacije 15 posto, a u Narodnoj Skupstini Republike Srpske 23 posto, sto sve skupa u poredjenju sa 1996. godinom iznosi jedanaest puta vise, a u odnosu na 1990. godinu - cak 28 puta vise. Citajuci brojke od ovih prvih visepartijskih izbora do danas i prateci ucesce zena u politickim procesima - ta krivulja rasta je pozitivna, brza i stremi ka gore. Mnogi to danas nazivaju "cudom" ili "trijumfom na pragu treceg milenija."

Ta cinjenica se ne slavi bucno (tek se u medijima kao slucajno provuce, potkrade ili objavi sam fakat) cak ni medju zenama koje predstavljaju onaj "osvijesteni dio covjecanstva." Naime, postoji evidentna strepnja da se pusti glas radosti. Ma kako pateticno zvucalo, to je tako. "Cudo" ipak nije palo s neba, doslo je kao rezultat visegodisnje kontinuirane tihe akcije koja se odvija medju zenskim (i ne samo zenskim) nevladinim domacim i stranim organizacijama u Bosni i Hercegovini, zajedno sa udruzenjima zena u politickim partijama, kao i onim rijetkim zenama koje su participirale u politickim procesima ove zemlje.

Podatak da u bosanskohercegovackoj populaciji zene ucestvuju sa 68 posto nikoga nije u ovoj drzavi posebno zabrinulo. Ne zbog procenta, nego zbog gorke istine da su sasvim izbacene iz kolosijeka upravljanja, da ih nema tamo gdje se donose vazne odluke, da ih nema u zakonodavnoj, sudskoj i izvrsnoj vlasti ni blizu proporcionalno broju koliko ih je u zivotu. U zivotu ih ima, ali nemaju pravo na moc (politicku, ekonomsku i slicno). I formalno i sustinski zene su potisnute iz matice zbivanja i odlucivanja. I dok je u godinama rata bila generalno euforicno slavljena kao "cuvarica kuce i porodice", kao "zrtva i heroina" kao neko ko je "podnio dvostruki teret rata", kad su utihnuli topovi, ona je ostala kratkih rukava. Onda je na scenu stupila orkestrirana teorija: zeni je mjesto u kuci, jer se treba sacuvati ono najbolje u nasoj tradiciji, a to je porodica!

Nije to samo bosanskohercegovacki specijalitet. U svijetu je manje-vise takva situacija i zato se danas na svim meridijanima cesto ponavlja ono sto je jedna Kineskinja na Pekinskoj konferenciji zena svijeta 1995. godine artikulisala kao globalno pitanje: "Mi, zene, cinimo polovinu covjecanstva, a drugu polovinu smo rodile same, ali nas nigdje nema na vaznim mjestima."

Srecom, u kakvom-takvom demokratskom ambijentu taj proces je kod nas krenuo i obiljezava pozitivan uspon. Desilo se to zahvaljujuci energicnoj akciji zena BiH uz podrsku OSCE-ovog Odjela za demokratizaciju cija je zavrsnica bila u martu ove godine na konferenciji u Sarajevu s temom "Zena - nova politicka buducnost BiH." Tad je zahtijevano da Privremena izborna komisija uvede kvote, sto je znacilo da medju prvih dest kandidata najmanje tri budu zene. Zahvaljujuci tom izbornom pravilu, koje je privremenog karaktera, u najvisim organima vlasti drzave i entiteta zene su postale vidljive. Znaci, bio je potreban pritisak, pravila i sankcije da bi zene usle u proces koji im po prirodi stvari pripada.

Kvote, naravno, nisu nikakva novina. One se primjenjuju u onim zemljama svijeta koje imaju dugu demokratsku tradiciju. Kvota znaci osigurati "kriticnu manjinu" u odnosu od 30 do 40 procenata i taj sistem se moze koristiti kao privremena mjera sve dok se ne uklone prepreke za normalno ukljucivanje zena u politiku. Ali, do tog drugog poluvremena - dugo je vremena! Jer, pitanje zenskih zastupnika ne moze se rijesiti samo i jedino sistemom kvota, nego i zrelom svijescu zena, i onih koji drze vlast. Slika nam je za to ponudjena ovih dana u nasoj politickoj javi: vodi se furiozna borba za pozicije, a zena nema na mjestima kantonalnih guvernera, nema ih kao predsjednica opcina, nema ih na celu ministarstava, velikih firmi i slicno. Ima ih tamo gdje ih je uvijek navise i bilo: u administrativnim sluzbama, u socijalnim, zdravstvenim, obrazovnim ustanovama i sistemima na "sitnijim" pozicijama. Disharmonija je ogromna ne samo na njihov procenat u populacionoj strukturi, nego u odnosu na njihovu sposobnost, profesionalizam, iskustvo. Ako je sistem kvota prvi korak, drugi je mnogo naporniji, osmisljeniji, dugorocniji i tezi. Taj drugi korak podrazumijeva proces ili niz procesa koji ce se harmonizirati u jednu cjelinu, sto znaci da u njemu moraju posteno igrati politicke stranke, zene unutar i izvan politickih partija, nevladin sektor, zene-glasacice, sindikati, obrazovni sistem, mediji ali i vjerske organizacije, koje vec po tradiciji promoviraju samo patrijarhat i hijerarhiju moci koja pripada muskarcu. Sve to skupa se ne moze dogoditi preko noci, niti za tri ili pet godina. Potreno je da prodje jedna ili dvije generacije da bi se nesto znacano promijenilo. Kvote jesu nacin da se zenama osigura ulazak u politiku, kvotama se priprema proboj za ulazak u sistem, kvote su instrument da se "pomaknu" muskarci. Jer, politika nije rezervirana samo za muskarce, ali je slast osvojene moci zamamna i tesko se toga odreci. Dakle, zene imaju prirodno pravo na jednakost i pravo da u svojoj zemlji sa partnerima ravnopravno dijele moc. Politickom zivotu svake zemlje na svijetu potrebno je i zensko iskustvo, jer, naprimjer, ko bolje od majke zna sta je potrebno njenom djetetu (kad je rijec o obrazovanju, vrticima, skolama ...).

U BiH je kvotama obezbijedjena ravnopravnost koja je sad manifestira. Ali, iza toga stoji jos mnogo muke koja ceka zene, a to je onaj nevidljivi kompleksni obrazac skrivenih prepreka koji ce se isprijeciti na putu ravnopravnog ukljucivanja zena u politicku moc. Tek, primjera radi, nedavna izjava jednog stranackog prvaka da je jedna zena, koja je uzgred budi receno ugledna univerzitetska profesorica, zena koja ima politicko iskustvo i senzibilitet, govori nekoliko svjetskih jezika, ne moze biti guverner Sarajevskog kantona izmedju ostalog i zbog toga "sto je ona razvedena" i sto taj fakat ne ide uz "nas narod, nasu tradiciju i sve ostalo" - jasno pokazuje da je na sceni gruba diskriminacija kojoj su izlozene ugledne, obrazovane i sposobne zene u ovoj zemlji. Niko na ovo nije reagovao, niko nije glasa pustio, niko se nije upitao kako izgledaju privatne biografije politickih mocnika od cega bi se mnogima zanebesalo u glavi. Ali, pisanje o razvodima, javnim i tajnim ljubavnicama, vec bi podrazumijevalo "amerikanizaciju" naseg novinarstva, a ne identificiranje stvarnih problema s kojima se zene ovog podneblja suocavaju na svom putu do politicke moci.

Zdenka RUKAVINA (AIM, Sarajevo)