NEPRIKOSNOVENI SVJEDOK PRIRODE RATA U BiH

Tribunal u Haagu

AIM, Sarajevo, 30.11.98.
Polazeci od toga da su u bivsoj Jugoslaviji, a posebno u Bosni i Hercegovini, ucinjeni masovni zlocini, Savjet bezbjednosti OUN rezolucijom broj 808 od 19. februara 1993. godine donosi odluku o formiranju Medjunarodnog suda u Haagu (Tribunala) za gonjenje i sudjenje osobama odgovornim za teska krsenja medjunarodnog humanitarnog prava izvrsena na teritoriji bivse Jugoslavije od 1.januara 1991. godine. Statut je usvojen rezolucijom broj 827 od 25. maja 1993. godine, a pravila procedure i dokazivanja sud je donio 13.februara 1994. godine. Nakon Drugog svjetskog rata, Tribunal u Haagu sa isljednickom ekipom, predvodjenom glavnim javnim tuziocem Richardom Goldstounom, je prvi sud koji za temeljni cilj ima dokazati "da su ratni zlocini i genocid kao njihov najtezi oblik" jedna od strateskih projekcija idejnih tvoraca i izvrsilaca velikodrzavnih ideja o unistavanju Bosne i Hercegovine kao drzave i istrebljenju Bosnjaka kao naroda.

U svojoj publikaciji "Zlocinci pred Tribunalom u Haagu" izdatoj

1. godine, ugledni sarajevski pravnik Sead Hodzic svoje uvjerenje da ce pred Tribunal biti izvedeni ne samo obicni izvrsioci, vec i kreatori zlocina temelji na sljedecem: "u medjunarodnoj zajednici, i osobito kod stalnih clanica Savjeta bezbjednosti, postoji saznanje da bez zadovoljenja pravde, sto podrazumijeva i medjunarodno sudsko sankcioniranje zlocina, nema mira." Hodzic procjenuje da su, prije svega, kreatori zlocina opasnost po nacionalnu sigurnost Sjedinjenih Americkih Drzava i dodaje kako je uvjeren da niko u medjunarodnoj zajednici nije spreman preuzeti na sebe rizik amnestiranja zlocinaca eventualnim ukidanjem Tribunala u Haagu. U protivnom, to bi znacilo, navodi on, "preuzeti na sebe ogroman zlocinacki teret zabiljezen televizijskim kamerama, radio difuzijom, novinskim napisima, knjigama i drugim vjerodostojnim podacima", pa podsjeca da je Sud u Haagu, pored ostalog,i sam skupio ogromni arhiv dokumenata o zlocinu i zlocincima.

Pozivajuci se na domace i medjunarodno krivicno zakonodavstvo po kojem postoje krivicno-pravne formule zlocinacke djelatnosti agresora, Hodzic istice "da se institucionalizirani zlocin fenomenoloski (sa kojim ciljem i na koji je nacin izvrsen) i pravno i najisitinitije izrazava u genocidu, a on je ciljni zlocin potpunog ili djelomicnog unistenja tacno odredjene rasne, etnicke, nacionalne ili vjerske grupe."

Koliko su se Hodziceva ocekivanja, kao i ocekivanja drugih u BiH, od Tribunala u Haagu i obistinila govore sljedece cinjenice. Do pocetka maja 1995. godine Tribunal je podigao optuznicu protiv 22 lica srpske nacionalnosti, medju kojima su bila i dvojica komandanata konclogora: Zeljko Meakic, komandant ozloglasenog logora Omarska i Dragan Nikolic, komandant logora Susica. Obojica su, kao i ostali, optuzeni za genocid i druge zlocine. Tribunal je samo jednog osumnjicenog, Duska Tadica, stavio u pritvor, kome je te iste godine pred Vijecem trojice sudija u Haagu pocelo sudjenje, a s tim u vezi, Goldstoun je istakao da Tadicu nece biti sudjeno samo zbog utvrdjivanja licne odgovornosti, vec da je rijec o procesu kojim ce se dokazati ili osporiti teza o "genocidu kao strateskom cilju tekuceg rata." Medjutim, dokazi sa kojima je Ured tuzitelja raspolagao za vrijeme sudjenja Tadicu nisu zadovoljili visoke standarde koje je uspostavilo Sudsko vijece, tako da u presudi Tadicu, medjunarodni karakter rata nije bio potvrdjen. Podsjecamo da je predsjedavajuci sudija u tom slucaju bila (sadasnja predsjednica Tribunala u Haagu) sutkinja Gabriela McDonald koja je svoje misljenje obrazlozila cinjenicom da ne moze prihvatiti da je promjena boje tenkova Jugoslovenke narodne armije znacila i povlacenje te vojske sa teritorije Bosne i Hercegovine.

Obuhvatajuci prvom optuznicom "logorski zlocin" koji je funkcionalno podredjen visem nivou drzavne ili paradrzavne tvorevine u cijem je sastavu, ukazuje da je logika pravnog stava Tribunala da ce se optuzivanje kretati od dna do vrha zlocinacke piramide. Radi podsjecanja, Tribunal u Haagu je 24. aprila 1995. godine donio odluku o pokretanju istrage protiv politickog (civilnog) i vojnog rukovodstva takozvane Republike Srpske (Radovana Karadzica, Ratka Mladica i Mice Stanisica) ciji ce naziv Republika Srpska biti i legalizovan potpisivanjem Daytonskog sporazuma za BiH u mjesecu novembru iste godine.

Tribunal je poceo da ispituje odgovornosti tih pojedinaca za teske povrede medjunarodnog prava: za genocid, ubistva, silovanja, zlostavljanja i prisilno protjerivanje nesrpskog stanovnistva. Protiv njih je pokrenuta istraga i u vezi sa opsadom Sarajeva i oruzanim napadima na humanitarne konvoje i mirovnjake UN, te druga krsenja medjunarodnog humanitarnog prava. Na osnovu obimnog dokumentacionog materijala Tribunal je pokrenuo i istragu protiv najuzeg politickog i vojnog rukovodstva takozvane Herceg-Bosne zbog masovnog pokolja Bosnjaka u centralnoj Bosni, medju kojima je i masakr u selu Ahmici kod Viteza.

Na osnovu svega navedenog da se zakljuciti da je za Bosnu i Hercegovinu od ogromnog znacaja cinjenica da se Tribunal u Haagu ne pojavljuje samo kao organ medjunarodno-krivicnog sudovanja nego i kao neprikosnoveni svjedok pocinjenih zlocina koje do danas medjunarodna zajednica nije imenovala pravim imenom, to jest zlocinom genocida. Ovakvo stanoviste najbolje je u svojoj publikaciji "Haski Tribunal" iznio direktor Instituta za istrazivanje ratnih zlocina u BiH, Smail Cekic. Kako on kaze, "medjunarodna zajednica ne mora vjerovati izjavama i pisanju pripadnika naroda nad kojim su ucinjeni gotovo nepoznati zlocini u svjetskoj historiji. Medjutim kad jedan nezavisni sudski forum, sastavljen od najeminentnijih pravnih strucnjaka iz citavog svijeta (kao sto je Tribunal u Haagu) svojom presudom ili bilo kojim drugim aktom utvrdi postojanje odredjenog zlocina, te njegovog pocinioca i naredbodavca, tada se u istinitost navoda jednog nezavisnog medjunarodnog sudskog foruma ne moze vise sumnjati."

Bosni i Hercegovini upravo trebaju ovakvi objektivni dokazi, koje je utvrdio jedan neutralan medjunarodni organ da bi citavom svijetu pokazao i dokazao sta se tokom rata u BiH dogadjalo njenim narodima samo zato sto nose drugacije ime ili sto drugacije ispovjedaju svoju vjeru. O tome da u Bosni i Hercegovini nije vodjen gradjanski rat najbolje ukazuje presuda haskog Sudskog vijeca, u slucaju Celebici od 16.novembra ove godine. Najvazniji aspekt ove presude je u tome da je "Sudsko vijece utvrdilo da je konflikt u Bosni i Hercegovini imao karakter medjunarodnog sukoba tokom cijele 1992. godine. Van svake sumnje je da su vojne snage van BiH, posebno snage Jugoslovenke narodne armije (JNA), sudjelovale u napadima na BiH. Sredinom maja 1992. godine, vlasti Savezne Republike Jugoslavije (SRJ) pokusale su prikazati da vise nisu umijesane u konflikt u BiH." Sudsko vijece je pronaslo da je ovo bio namjeran pokusaj da se maskira daljna umijesanost SRJ u rat u Bosni i Hercegovini. Ovo se, naravno, odnosi za sudske procese koji se ticu agresije Jugoslavije na BiH. Dokazivanje agresije Hrvatske na BiH, pri Tribunalu u Haagu jos uvijek se rjesava u "slucaju Blaskic."

Najnovija presuda "celebickoj grupi", zahvaljujuci strucnosti Sudskog vijeca u Haagu, predstavlja konacni kraj svim spekulacijama o prirodi rata u Bosni i Hercegovini. Ta ce presuda sutra biti vazna u tuzbi BiH protiv Jugoslavije. Presuda dokazuje da je zlocin cinila i strana koja je bila zrtva u agresiji svojim vojnim snagama koje je tada kontrolirala. I makar taj zlocin, u slucaju "celebicke grupe" i oslobadjanja Zejnila Delalica, ne bio sistematski projektiran i organiziran, on ipak postoji i nije sudjenje zrtvi, nego zlocinu i zlocincima koji imaju svoje ime i individualnu odgovornost. (kraj)

Lejla Hadzimehmedagic (AIM, Sarajevo)