PANIKA U MEDIJSKOM PARKU

Takozvani drzavni mediji sa takvim su entuzijazmom u predizbornom periodu navijali za dosadasnju vladajucu partiju u Makedoniji da se sad moraju suociti sa kozekvencama.

AIM Skopje, 29.11.1998

Iznenadjujuce ubjedljiva pobjeda desno-centristicke koalicije VMRO-DPMNE Ljubceta Georgievskog i Demokratske alternative Vasila Tupurkovskog na oktobarskim izborima, u Makedoniji je uslovila potpuno novi politicki ambijent koji, po svemu sudeci, najvise problema donosi novinarskoj profesiji. Istrgnuti iz crno-bijele predstave o svijetu oko njih ovdasnji zurnalisti djelimice su dosli u "napoleonsku" poziciju da istovremeno moraju misliti i pisati, a djelimice natjerani da tumaraju u zrakopraznom prostoru i da bezglavo jurisaju na vjetrenjace. Mediji sto su otvoreno podrzavali "pobjednicku kombinaciju" sad jednostavno ne znaju sta ce od slavodobitnicke sujete, pa se, ponekad i bezobzirno, slade nad porazom kolega koji su drugaciji mislili, a ovi opet, nenaviknuti na poziciju u kojoj su ostali na vjetrometini, dakle bez zastite partijskih i drzavnih institucija, groznicavo posezu za slamkama.

Mada nova makedonska vlada jodj nije ni konstituisana, a vladajuce partije, osim poneke "of rikord" izjave, jos nisu javno iznijele svoja stanovista o politici prema medijima, posebno u takozvanim velikim informativnim kucama evidentna je naglasena zabrinutost za vlastite sudbine. Cini se, s razlogom. Mediji koji nose atribut "drzavni", znaci Makedonska radio-televizija, u svojim emisijama i Novinsko izdavacko preduzece "Nova Makedonija", u svojim brojnim izdanjima, prema relevantnim ocjenama domacih i medjunarodnih monitora, u predizbornoj kampanji su sa tolikim entuzijazmom navijali za donedavna vladajucu partiju Socijaldemokratski savez da su na kraju i same bile zatecene izbornim rezultatima. Pretjerano i, ocigledno, neutemeljeno samopouzdanje u vezi sa eventaulnim izbornim pobjednicima opredijelilo ih je da ponekad nesvjesno, a ponekad bogami i svjesno, potpuno zapostave elementarne profesionalne standarde, sto ih je sad suocilo sa neminovnim konsekvencama. Rukovodstva partija koje su zaposjele vlast, doduse, otvoreno ne najavljuju bilo kakav revansizam, ali su s obzirom na ovdasnje, i ne samo ovdasnje, prilike novinari, a posebno rukovodstva pomenutih "velikih" novinskih kuca, potpuno svjesni novonastalog polozaja.

Prvi je utisak, medjutim, kako su celnici Radio-televizije i "Nove Makedonije" u susret sudbini krenuli posve drugacijim putevima. Za takav razvoj situacije, naravno, postoje i personalni i objektivni razlozi. U drzavnoj radio-televizijskoj kuci, cini se, celni ljudi krajnje krotko ocekuju egzekuciju. Uostalom, MRTV je na pocetku uspostavljanja novih vlasnickih odnosa definirana kao javno preduzece, dakle u cijelosti pripada drzavi, pa je tako i njena uredjivacka i poslovna politika zavisna od aktualne vlasti. Na svim kljucnim pozicijama tamo su oduvijek postavljani provjereni partijski kadrovi. Poslednja rukovodna garnitura instalirana je poslije raspada nekad vladajuce koalicije "Savez za Makedoniju" iz koje su istupili Liberali. Tom prilikom ova je partija izgubila mjesto generalnog direktora najmocnijeg elektronskog medija i jos nekolicinu ljudi u uredjivackoj vertikali, a sva su mjesta zaposjeli novinari i menadzeri privrzenici Socijaldemokratskog saveza. Ti isti ljudi sad racunaju-kako smo dosli, tako cemo i otici, osim ukoliko ne pronadju zajednicki jezik sa novim vlastima. Programi ovih medija uglavnom se emituju bez dramaticnih promjena, osim sto je primjetna razumljiva apatija u informativnom segmentu.

Sa "Novom Makedonijom" situacija je posve drugacija. Mada je prije
sezdesetak godina formirana kao glasilo makedonskog naroda i njegove tek konstituisane drzavnosti, ova kuca u poslednju deceniju ovoga vijeka formalno nije usla kao drzavna, drugim rijecima nije se nasla na popisu preduzeca koja su dobila atribut "javna", nego je tamo u vrijeme vlade Ante Markovica zapocet proces privatizacije. Osokoljeni ovom cinjenicom, novinari su jos u vrijeme "izbornog soka" poceli nepristojno ignorisati izbornu volju naroda i unapredno dezavuisati novu vlast, te tjerati sprdacinu sa njenim liderima. Prvotna postizborna pozicija ove kuce najplasticnije se transparirala kroz jednu nonsalantnu kolumnisticku recenicu koja je otprilike glasila kao "nama veze sad cemo preci u opoziciju". Tako je "Nova Makedonija" prakticno skocila u usta samoj sebi, jednovremeno se pozivajuci na vlastitu osnivacku poziciju po kojoj pripada makedonskom narodu i drzavi i na ideolosku pripadnost kojom se zaklinje jednoj partiji koja je, zahvaljujuci izbornoj volji tog istog naroda, trenutacno u opoziciji.

Na njihovu zalost, zagovornike ovakvog stanovista cinjenice su ubrzo udarile po glavi, jer se zaboravilo kako je drzava jos uvijek vlasnik jedne trecine firme, a davno zapoceti proces privatizacije ni izdaleka nije zavrsen. A onda je zavladala prava panika. Rukovodstvo kuce, podrzavano od udarnih politickih pera, pod izgovorom da ih hoce zastititi od revansizma nadolazece vlasti, zatrazilo je od zaposlenih mu delegiraju vlastita akcionarska prava. Bas kao da ce buduca vlada cim se instalira poceti mijenjati reportere gradskih hronika, filmske i likovne kriticare, sportske izvjestace, ili, ne daj boze, cistacice, portire i stamparske radnike. U medjuvremenu, Agenciji za privatizaciju, iz internih fondova i uz pomocu kredita pocele su se uplacivati zaostale akcionarske rate, unatoc cinjenici da je to protivno propisima, buduci su akcionari duzni sami izmirivati vlastite obaveze prema drzavi. Dio zaposlenih, medjutim, posebno u stampariji, za koju se inace smatra kako bi trebalo da je izvan sistema "Nove Makedonije", te u najtiraznijem izdanju "Vecer", odbili su saradnju sa rukovodstvom kolektiva. Oni smatraju kako bi ovakva promptna doprivatizacija lako mogla biti podvrgnuta reviziji, a nove vlasti, ukoliko im je to uopste stalo, bez vecih problema bi mogle likvidirati nesolidnu i nesolventnu firmu. Konkurentska stampa, citav jedan niz privatnih izdanja koji se u Makedoniji pojavio poslednjih godina, ne bez zluradosti, svakodnevno pothranjuju ovakvu jednu pretpostavku. Buduci se radi o novinarima koji su, najvecim dijelom i sami bili u "Novoj Makedoniji", poneki i na kljucnim funkcijama, mora se racunati da oni imaju izuzetno dobar uvid u stanje svog bivseg kolektiva. Makar i pretjerivali u nekim kvantifikacijama, privatni mediji navode astronomske dugove "Nove Makedonije" prema brojnim poslovnim partnerima, drzavnim fondovima, Elektrodistribuciji, PTT-u i spoljnim saradnicima. Cifre uvelike premasuju vrijednost svih akcija zaposlenih, a ako bi se povjerovalo onim ekstremnim, posve se priblizavaju ukupnoj cijeni na koju je "Nova Makedonija" procijenjena.

AIM Skopje

BUDO VUKOBRAT