DALJA NACIONALNA POLARIZACIJA MEDIJA?

Buducnost bosanskhercegovackog medijskog prostora

AIM, Sarajevo, 26.11.1998. U sjeni najprije natezanja Zagreba i Sarajeva oko Sporazuma o specijalnim odnosima Federacije BiH i Republike Hrvatske, a onda i ceremonije potpisivanja tog sporazuma, ostao je neizdiferenciran u javnosti objelodanjen prijedlog Ante Domazeta, predsjednika Upravnog odbora Televizije BiH, o transformaciji tog medija u dva nacionalna kanala u Federaciji. Iako prijedlog nije bio u cijelostiprezentiran javnosti, mediji pod kontrolom SDA su ga docekali "na noz", Udruzenje hrvatskih novinara u BiH (u osnivanju) podrzalo, dok ga je Mirsad Purivatra, direktor BHT, iz "profesionalnih razloga" odbio.

Nekako u isto vrijeme skoro potpuno nezapazena prosla je diskusija Zlatka Dizdarevica, glavnog urednika tjednika "Svijet", (u dvosatnom susretu nezavisnih intelektualaca "Krug 99" s Carlosom Westendorpom, Visokim predstavnikom medjunarodne zajednice u BiH) u kojoj je ukazao na tezak polozaj neovisnih medija i njihov vjerojatno skori krah u Bosni i Hercegovini. I ovaj su stav SDA-mediji, koji nemaju problema o kojima je govorio Dizdarevic, samo zlurado zabiljezili.

Ove dvije po svemu suprotne i politicki razlicito obojene slicice dovoljno ilustrativno govore o aktualnom stanju medija u BiH. Televizija BiH, koja se tako pretenciozno i dalje predstavlja, jedva je televizija cetvrtine bh. prostora, ali voljom njezinih politickih vlasnika nije i ne zeli biti niti televizija Federacije, tj. njezina dva konstitutivna naroda, kako su tu tvorevinu razumjele dvije dominirajuce nacionalne stranke, a kamoli cijele drzave. Cak, unitaristicki uredjivacki koncept, ovdje znaci majorizaciju u organizacijskoj i programskoj shemi u politici, kulturi, umjetnosti, kulturnom naslijedju, vjerskom programu, zabavi, sportu i drugome, kako to nisu radili ni velikosrpski ideolozi u Jugoslaviji koja se i zbog toga raspala.

Odgovor na takav sraz politickih volja u Federaciji su dva nacionalna kanala u kojima ce svatko za sebe praviti program na svom jeziku i za svoje gledateljstvo. Nesto poput svicarskog modela, kako je predlozio Domazet. Taj je koncept sad izvjesniji nakon sto je Kresimir Zubak - kao clan Predsjednistva BiH u prethodnom mandatu koji je vec bio poodmakao u razgovorima oko transformacije TV BiH - izgubio prosle izbore, pa sad o tome razgovori moraju poceti iznova. A koliko je sadasnji clan Predsjednistva Ante Jelavic (HDZ) i njegov novi i potpuno neupuceni tim uopce kompetentan za takvo sto jedva je potrebno i govoriti, pogotovu sto Jelavic ima mnogo preca posla u stranci koju vec mjesecima drma ozbiljna kriza ne samo u Centrali u Zagrebu, nego i u ekspozituri u BiH.

Direktor, pak, Televizije, Mirsad Purivatra, koga svi obiteljski vezu uz Izetbegovice, odbio je koncept podjele Televizije po Domazetovu prijedlogu, sve u obranu profesionalnosti i na nacin koji je vec vidjen kroz "dogadjanje Sindikata i zaposlenih na TVBiH". No, otkako je Purivatra prije par mjeseci doveden da transformira tu televiziju, nikakav vidljiv pomak nije ucinio. Pogotovu ne da bi gradjani BiH ili barem Federacije prepoznali tu televiziju kao svoju.

Medjunarodna zajednica koja ovdje implementira Daytonski sporazum, i koja je vec sredila ili je na putu da sredi vojske, policije, carine, financije, politicku infrastrukturu, a uskoro bi trebala i sudstvo, malo je uradila na sustavnom sredjivanju medijskog prostora, gdje bi putem otvorenih i demokratiziranih medija i politicka provedba Daytona brze isla. Principom donacija, koje su u prvotnoj fazi imale uz dobre namjere i prave efekte, samo se razvio "donatorski sindrom u BiH", gdje je nikao toliki broj medija koliki ne mogu podnijeti niti ekonomski snaznije, ni populacijski brojnije i edukativnije zemlje. Sad kad je uvidjela pogresnost svoje politike, medjunarodna zajednica spominje povlacenje koje bi moglo unistiti vec zasijano sjeme. Vise nitko ne spominje transformaciju ovdasnje Televizije kao medija ciji bi prvi kanal trebalo vezati za Skupstinu Federacije, ali ne po sadasnjem konceptu nacionalnog dvovlasca nego za ukupnu politicku sliku koju odrazava Skupstina, dok bi drugi kanali bili komercijalni, pa i nacionalni, zasto ne, kad se vec spominje konstitutivnost gdje je jedan od njezinih temelja i jezik i sloboda i jednako pravo pristupa zajednickim medijima.

Sto se, pak, tice katastroficke slike buducnosti neovisnih medija koju je ocrtao Zlatko Dizdarevic, i odgovornosti medjunarodne zajednice za to, valja reci da ona nema koncept rjesenja pitanja medija, a sredstva koja ti mediji dobivaju svakim danom su sve manja, neizvjesnija i neredovnija. Stranacki kontrolirani mediji novac dobivaju u koferima, kako to rece Dizdarevic, i s njima se ne moze takmiciti, a moc njihove opstrukcije, pa cak i destrukcije Daytonskog sporazuma je neiscrpna. Oni, medjutim, koji se bore za civilno drustvo i demokratske vrijednosti, a sto se poklapa s projektom koji ovdje instalira medjunarodna zajednica, osudjeni su na odumiranje.

I ovdje se rjesenje cini ociglednim: potrebno je, primjerice, podrzati tek jedan zajednicki tv-kanal, organizirati jednu novinsku agenciju, podrzati jedan dnevni list i eventualno dva revijalna (tjednik i dvotjednik) i tako demonopolizirati medijsku moc vladajucih struktura. Smanjenjem broja (su)financiranih medija i jacanjem manjeg broja njih, uskoro bi ti mediji mogli krenuti k samoodrzivosti, sto je temeljni projekt medjunarodne zajednice: samoodrziv mir, samoodrziva ekonomija, samoodrziva BiH.

Bez ovih temeljnih postavki, a koje se namecu iz dvaju ilustriranih primjera i ovdje spomenutog moguceg rjesenja, daytonski projekt Bosne i Hercegovine dalje se destruira. Dijeleci i medijski prostor po nacionalnom principu, ili nemajuci koncept za njegovo objedinjavanje na profesionalnim temeljima, osnazuje se ukupna nacionalna podjela. I ni pola problema sto se medijski prostor dijeli da on pritom i u ovakvoj, poslijeratnoj BiH moze ostati na profesionalnoj razini. No, on postaje ili ostaje poligon za nastavak rata drugim sredstvima: medijsko-propagandnim u sluzbi najsirovijeg oblika politicke borbe koji ovdje imamo.

Zeljko IVANKOVIC (AIM, Sarajevo)