IZMEDjU EKONOMIJE I POLITIKE

Privatizacija medija u RS

Banjaluka, 25. novembar 1998. (AIM)

Privatizacija medija u Republici Srpskoj je dio procesa privatizacije drzavnog kapitala koji je poceo sredinom prosle godine usvajanjem paketa privatizacionih zakona i drugih propisa. Kada su mediji u pitanju jedino je izvjesna cinjenica da ce dio medija u drzavnoj svojini zaista i biti privatizovan.

Po clanu 7. Zakona o privatizaciji drzavnog kapitala u preduzecima proces privatizacije trebalo bi da se obavi po posebnom programu Vlade. Sta ce sve podlijegati privatizaciji, u ovom trenutku je tesko definisati. Ono cime RS u danas raspolaze jeste drzavna televizijska i radio mreza, sa potencijalna dva TV i tri radio-kanala. Njeni sastavni dijelovi su i nekoliko nesto bolje opremljenih informativno-tehnickih centara i lokalnih emisionih studija, a u drzavnoj svojini je i 46 lokalnih radio-stanica. Republika Srpska u svom "posjedu" ima i najstariji stampani medij - "Glas srpski", dnevene novine sa 55 godina postojanja. Iza "Glasa srpskog" stoji i jedina rotaciona stamparija sposobna da uopste stampa velike novinske tiraze. U RS izlazi jos nekoliko povremenih lokalnih listova u "drzavnom vlasnistvu" koje "ne prati" nikakva stamparija, kao sto su prijedorski "Kozarski vjesnik", dobojska "Svitanja" i drugi. Neki od njih poceli su svojinsku transforamciju jos prije sedam-osam godina sa dosta maglovitim rezultatima.

Iako nece imati neposrednu vezu s privatizacijom medija, na nju ce bitno uticati vise stotina (!) novih medija, nastalih nakon zavrsetka rata pod firmom "nezavisnih" i "alteranativnih", koji su mahom u privatnim rukama. Mnogi od njih zive iskljucivo na osnovu donacija medjunarodne zajednice. Oni u velikoj, cak presudnoj, mjeri uticu na kreiranje javnog mnjenja i politicka kretanja u RS, a njihovi vlasnici, osjecajuci da se radi o unosnom biznisu, sve snaznije razmisljaju o mogucnosti kupovine dijela drzavnih medija. Njihovo postojanje svakako utice i na medijsko trziste kapitala, znatno mijenjajuci odnose ponude i potraznje.

Za privatizaciju medija drzava bi jasno morala da definise javni interes, odnosno interese gradjana cije potrebe moraju da zadovolje mediji i da tome prilagodi i strukturu vlasnistva. Osnovna je dilema moze li interes drzave da bude zadovoljen iskljucivo privatnim medijima ili moraju postojati i oni u drzavnoj svojini, koji imaju obavezu da budu javni servis svih stanovnika u svim segemtnima programa. Po svemu sudeci, tekuca transformacija Srpske radio-televizije iz drzavne u javnu korporaciju znaci da ce ona i ostati u javnom vlasnistvu i pod kontrolom organa drzave ili drustva i da od njene privatizacije nece biti nista. Ona danas ima jedan drzavni kanal. U nekim evropski drzavama drugi i treci kanal su komercijalizovani. Da li bi neke drzavne frekvencije u RS mogle da budu iznajmljene za prozivodnju privatnih programa, jos se ne zna, ali je sigurno da ce prvi kanal morati da zadovolji zahtjeva javne sluzbe.

Posto je frekventni spektar i njegova raspodjela prirodno bogatstvo i javno dobro on ostaje u vlasnistvu drzave. U privatnom vlasnistvu moci ce da budu tehnika, emisioni uredjaji i proizvodnja programa.

Prije nego sto uopste dodje do privatizacije neophodno je donijeti niz drugih zakona i propisa. Prvo je potrebno regulisati svojinske odnose, u sta spada i ucesce stranog kapitala u medijima, nacin osnivanja i prestanka rada nekog glasila, pitanje raspodjele i koriscenja frekventnog spektra, materijalna i druga prava novinara i nacin na koji ce se oni prisiliti da s punom odgovornoscu profesionalno obavljaju svoj posao. To znaci da se moraju modifikovati postojeci zakoni i drugi propisi koje donose drzavni organi, da se moraju zastiti novinari kroz prijem u radni odnos i urediti obaveze vlasnika medija prema njima. Novinarske organizacije moraju usvojiti kodekse profesionalne etike i obezbijediti njihovu primjenu i izboriti za prava novinara.

Tek kada se uspostavi sistem u kojem su novinari i mediji slobodni, ali i obavezni da zadovoljavaju potrebe drzave i njenih gradjana za sirenjem izbalansiranih i upotrebljivih informacija, moze se pristupiti privatizaciji. Proces priprema ne mora da uzme mnogo vremena, jer se radi o iskustvima koje svijet vec poznaje. Ako se na vrijeme krene tim putem relativno brzo mogu da budu stvoreni uslovi za privatizaciju medija.

Prema onome sto se danas moze reci u RS nece sigurno biti privtizovani drzavni radio i televizija, a po svemu sudeci ni "Glas srpski", iako gotovo da nema iole modernije drzave u svijetu koja ima "svoje" novine. Strah da bi suporotna politicka opcija relativno malim sredstvima mogla da ostvari uticaj u medijima, odlucujuce utice na brzinu ovog procesa, bez obzira ko je na vlasti. Tako ce najvjerovatnije privatizacija zahvatiti opstinska glasila , uglavnom radio-stanice, ali ce se i na to, po svoj pirlici, malo pricekati.

Pitanje privatizacije medija je svuda pa i u RS politicki veoma osjetljivo pitanje i odnosi se prije svega na kontrolu programa. Cinjenica da se za relativno mali novac moze u odlucujucoj mjeri kontrolisati neki medij znacajno ce uticati na najavljeni vladin program svojinske transforamcije drzavnih srdstava masovnih komunikacija.

Privatizacija drzavnog kapitala trebala bi dovesti do smanjenja politickih napetosti i razlika, zbog cega je logicno ocekivati da ce taj proces ubrzati i proces privatizacije u medijima. Nova vlasnicka struktura u ekonomiji stvarace sasvim drugacije medijske potrebe na koje ce se morati odgovoriti savremenijom organizacijom i prilagodjenom uredjivackom politikom.

Dejan Novakovic (AIM)