IMA LI VJERSKE TOLERANCIJE U MEDIJIMA

Vojvodina

Nedostatak samokritike i zavirivanje u tudje dvoriste jedan od glavnih uzroka prikazivanja drugih onakvima kakvi nisu.

AIM, PODOGORICA, 20. 11.1998. (Od dopisnika AIM iz Beograda)

"U medijima ima relativno malo verske tolerancije. Cak i u medijima Reformatske crkve moglo se procitati neko stivo koje nije bilo napisano bas u duhu hriscanstva. Treba imati u vidu da je kod nas ekumenizam, kao pokret za zblizavanje hriscanskih crkava, u zvanicnoj formi u prilicnoj krizi. Zbog toga me prijatno iznenadilo osnivanje Ekumenskog saveta u Hrvatkoj na inicijativu Rimokatolicke crkve u ovoj drzavi, koja nije clan Svetskog saveta crkava i nije pobornik ekumenizma. U Ekumenski savet pored vecinske usle su i Srpska pravoslavna i protestanstske crkve medju kojima su, na primer, Pentekostalci. Kod nas se srece nesto drugo. Bio sam prisutan na jednoj tribini koju je napustio pravoslavni svestenik kada je govorio njegov kolega upravo iz Pentakostalne crkve..." - kaze za AIM svestenik Reformatske crkve, Karolj Beres, jedan od ucesnika simpozijuma pod nazivom "Verska tolerancija i mediji", koji je odrzan u organizaciji Novosadske novinarske skole u okviru sireg projekta "Uloga novinara u izgradnji poverenja u visenacionalnim sredinama".

Ovo misljenje je karakteristicno po mnogo cemu. Vecina ucesnika je upravo potvrdila da vjerske tolerancije u medijima ima malo ili je uopste nema i da je to posljedica ukupnih zbivanja na prostorima bivse Jugoslavije u posljednjih desetak godina, ali i "ateisticke ideologije", koja je bila ozvanicena u nekadasnjem rezimu. Ova potonja tvrdnja, medjutim, moze biti samo djelimicno tacna. Jer, u vrijeme "komunisticke vladavine" vjerske zajednice su bile vise upucene jedne na druge, ne ulazeci u iskrenost tih odnosa, zato sto su imale zajednickog ideoloskog neprijatelja. Poslije raspada tog sistema svaka od najuticajnijih vjerskih zajednica, ili crkava, pokusala je da osvoji sto veci politicki prostor i postane u najmanju ruku partner u vlasti. Negdje se to pokazalo uspjesnim kao sto je srpski entitet u BiH, gdje postoji "simbioza" Crkve i drzave, dok je u najvise slucajeva u drugim sredinama doslo je do manjeg ili veceg razlaza te dvije institucije.

Mada na ovom skupu nije bilo detaljnije analize kako se i na koji nacin mediji odnose prema vecinskim i posebno manjinskim crkvama - vjerskim zajednicama, opsti je utisak da se upravo kroz medije "proturaju" dezinformacije o "onima drugima" trpajuci u isti kos, na primjer, protestanstske crkve sa satanistickim pokretima (sektama), sto izaziva ne samo odbojnost pripadnika ovih crkava nego i razumljivi strah. Osim toga, izneseno je nekoliko slucajeva samoubistava koja su u prodrzavnim ili "patriotskim" medijima tumacena kao posljedica "djelovanja desturktivnih sekti". Isto tako, za skrnavljenje jedne pravoslavne crkve kod Nisa u javnosti su optuzeni pripadnici satanistickih sekti. Niko, medjutim, nije iznio nijedan konkretan argument ko je to ucinio i da li se radi o obijesnim mladicima ili, pak, o pripadnicima nekog novog antireligijskog pokreta.

Karakteristican je i stav dekana Bogoslovskog fakulteta SPC u Beogradu, dr Dimitrija Kalezica, da ova Crkva "nikada nije gledala niza bica" u pripadnicima drugih vjerskih zajednica, ali je iznio i niz primjedbi na ponasanje pojedinih "malih vjerskih zajednica", spominjuci i humanitarnu organizaciju Adventisticke crkve "Adra", koja je u pakete pomoci, kako je naveo, za vrijeme rata stavljala i Bibliju i nudila i "duhovne usluge". Predstavnik ove Crkve demantovao je takve navode ne iskljucujuci mogucnost da je u tim paketima "promaklo" i poneko Sveto pismo sa dodatnim papirom, ali da to nije cilj niti praksa ove humanitarne organizacije.

Sustinski problem u odnosima vecinske i manjinskih crkava je sto su druge mnogo operativnije, jer se bore za opstanak dok se prva ponekad "uljuljka" racunajuci na brojnost pripadnika. Sto se tice, pak, odnosa novinara (iz sedam vojvodjanskih gradova) prema vjerskoj toleranciji u medijima ocigledno sve zavisi od sredina u kojima rade. To se moze zakljuciti i na osnovu terminologije: poneko upotrebljava izraz "sekta" za sve vjerske zajednice osim tradicionalnih, dok novinari iz drugih sredina vrlo odredjeno razlucuju protestanske crkve od novih vjerskih ili antivjerskih poktreta i grupacija.

Bez obzira na to, u Vojvodini je kao izrazito visenacionalnoj i visevjerskoj sredini (34 vjerske zajednice) ocuvana vjerska tolerancija, prije svega, u komunikaciji medju obicnim ljudima, dok odnosi svestenika razlicitih crkava zavise, opet, od mjesta u kojima zive. Navedeni su primjeri ne samo korektnih odnosa nego i druzenja, kao sto je Novi Sad. Na medjusobno zblizavanje bitno su uticale i zajednicke molitve za mir, u vrijeme ratnih godina, odrzavane svake sedmice u nekoliko protestanstkih crkava i to naizmjenicno. Ovim molitvama prisustvovali su i predstavnici Jevrejske i Islamske zajednice, ali bez svestenika Srpske pravoslavne crkve, koji po vazecim kanonima ne mogu prisustovati zajednickim molitvama. To ne znaci da nije bilo pravoslavaca pa cak i povremeno svestenika kao "privatnih lica".

Ucestvovanje sociologa religije na ovom skupu otvorilo je, kao sto to obicno biva, sijaset pitanja. U prvom redu da li se proucavanjem religije moze baviti naucnik koji "vjeru ne dozivljava iznutra". Cini se, da se jos uvijek na juznoslovenskim prostorima tesko moze govoriti o uslovnom pomirenju sociologije religije i teologije. Mozda to i nije toliko bitno, ali je cinjenica da teologiji ne mogu skoditi istrazivanja sociologa o ulozi religije u drustvu u najsirem smislu rijeci kao sto se socilog ne moze ozbiljno baviti fenomenom vjere - religije bez njenog dobrog poznavanja.

Za ovdasnje prostore zanimljiv je pristup sociologa dr Dragana Kokovica, koji tvrdi da je u hriscnastvu nuzno ostvariti distancu "u odnosu na vlastitu naciju". Naravno, ne preveliku. Svoje misljenje potkrijepio je stavom M. Volfa da "prva vrednost hriscana ne moze biti cvetanje vlastite nacije, nego u prvom redu odanost Bogu koji je Bog svih nacija". Ovakav stav moze se podjednako odnositi i na pripadnike drugih religija.

Ejub Stitkovac (AIM)