GODINA KOJU SU POJELI SKAKAVCI

Gdje je paljanski SRT

Banjaluka, 16. novembar 1998. godine (AIM)

Godinu dana nakon sto je propao protest, koji je tada imao sve elemente gradjanskog, radnici paljanskog studija Srpske Radio-televizije odlucili su se na sindikalnu vrstu protesta, odnosno borbe za svoja prava. Casu je prelile nova sistematizacija u SRT, odnosno rjesenja kojima je 30-tak radnika upuceno na cekanje, jer "u SRT za njihovim radom ne postoji potreba". To je paljanske novinare i tehnicko osoblje ucvrstilo u uvjerenju da ubuduce u informativnom sistemu RS za njih nema mjesta, odnosno da im je jedina izgledna buducnost - ulica. U medjuvremenu je izgubljena godina dana, a pitanje: "zbog cega se cekalo toliko dugo" i ne bi imalo smisla da cijela prica nema neke druge dimenzije izuzev one na koju se sindikalci SRT-a pozivaju - prava na rad.

Podsjecanja radi, prvog oktobra prosle godine nakon niza neshvatljivih uredjivackih "avantura" u vidu najprizemnijeg i otvorenog generisanja vec uveliko rasplamsale ustavne krize u RS, otvorenih poziva na nemire i otpor medjunarodnoj zajednici, te spotova u kojima se pripadnici medjunarodnih mirovnih snaga proglasavaju fasistima, SFOR zaposjeda predajnike Srpske radio-televizije. Nakon vec pomenutog protesta pod nazivom "Slobodno", kratkotrajne primjene sporazuma Plavsic-Milosevic-Krajisnik po formuli "dan sa Pala, dan iz Banjaluke", te marginalnog servisiranja programa kome je centralna tacka Banjaluka, paljanski studio uglavnom cuti. Radnici tavore i "godinu koju su pojeli skakavci" pokusavaju ispuniti angazmanom na nekim drugim, uglavnom "cistokrvno" SDS-ovim medijima. Drzavna plata ide redovno, pojavio se covjek na poslu ili ne, a u medjuvremenu se ubire i poneki dinar od "patriotskih, nacionalnih" medija. Elem, stanje "ni rata ni mira", ispostavice se - stanje agonije, za paljanske novinare traje sve do 13. novembra, kada je na adresu najvisih drzavnih funkcionera otposlano pismo u kojem se u slucaju nerjesavanja njihovog statusa spominju i "drugi oblici sindikalne borbe".

U cemu je sustina sindikalnih zahtjeva? Najprije, trazi se ravnopravno ucesce paljanskog studija u proizvodnji programa u SRT, jer "postoje svi tehnicki uslovi da prgram sa Pala u zajednicku mrezu ide normalno, i direktno i odlozeno", potom se iznose zamjerke na novu sistematizaciju i kriterije prema kojima je radjena, te u slanju 29 radnika na cekanje prepoznaje tendencija potpunog gasenja drzavnog TV-novinarstva na Palama, i, konacno, trazi se prestanak "ponizavanja radnika koji su pocetkom ratnih dejstava u BiH izasli iz Sarajeva i svojim radom, zajedno sa nekolicinom kolega iz Banjaluke i drugih centara, izgradili kompletan sistem SRT, od Trebinja do Prijedora".

Na prvi pogled, pismo je liseno politicke dimenzije. Ali, upravo taj prividni nedostatak "politickog smeka", cijelu pricu prevodi u domen ciste politike. Jer, problem paljanskog studija SRT-a i nije rijesen upravo zbog toga sto nije bilo snage, ali ni volje da se on pokusa rasplesti na jedini moguci nacin - udaljavanjem ljudi odgovornih za zapjenjenu, huskacko-svadjalacku uredjivacku politiku, koja je na kraju krajeva rezultirala jednogodisnjom agonijom vise od 150 zaposlenih. Naravno da se ta snaga i volja trazila i ocekivala, prije svega od novog rukovodstva SRT-a i nadleznih vladinih institucija. Stvar je, ocigledno, ostala zabetonirana na nivou 1. oktobra prosle godine

• osim smjene generalnog direktora Toholja i izvjesnih privremenih suspenzija, niko iz "zapjenjene" urednicke strukture nije udaljen iz SRT-a.

Da stvar bude jos cudnija, neke od perjanica Toholjeve jurisnicke uredjivacke politike, poput kontraverzne Marice Lalovic (istovremeno i radnik SRT-a i glavni i odgovorni urednik SDS-ove TV "Kanal S") i po slovu nove sistematizacije u izvedbi Andjelka Kozomare (novi generalni direktor) i Dragana Gasica (medjunarodni supervizor SRT-a) ostale su na svojim mjestima na SRT-u, dok su cekanje "popusili" sasvim neduzni ljudi u cijeloj prici, odnosno ljudi koji su i tako i tako, zbog pomenutih jurisnika ispastali. Zapravo, kada se sve sabere i oduzme, bas ta dimenzija nedostaje protestnom pismu paljanskih RTV - sindikalaca.

I upravo u tome jeste i sustina kvalifikacije da sindikalnom protestu samo na prvi pogled nedostaje politicka dimenzija. Ona je, naime itekako prisutna u samoj cinjenici da sindikalci ni jednom rijecju ne spominju podatak da je gro kadrova koji su u proteklih godinu dana primali "izdajnicku platu" sa jasli drzavnog budzeta, a svoje politicke frustracije pokusali da rijese angazmanom na "Kanalu S" ili nekom drugom fanaticnom SDS-ovom mediju, ostali na poslu i kod Kozomare i Gasica, a da su uglavnom oni koji su skripali zubima i pod Toholjem, sada, u drzavnoj Radio-televiziji koja je pretrpjela "demokratski preporod", sutnuti kao "tehnoloski visak". U nekim sindikalnim krugovima se cak cuje i tvrdnja da je nova sistematizacija u SRT (ne zaboravimo - razlog protesta paljanskih novinara) upravo frustrirajuce sjajna - kao da ju je pravio sam Momcilo Krajisnik!

Postoji tu, doduse, jos nekoliko dimenzija cijelog slucaja, poput one - uslovno receno - izbjeglicko-socialne, o kojima se u protestu, takodje, ne kaze ni rijeci. Prostom statistikom se, naime, dodje do podatka da oko 95 odsto "sutnutih" radnika ima status izbjeglice, dok je "domicilni" kadar gotovo 100-procentno ostao na radnom mjestu. U poredjenju s tim, i prethodno pobrojanim cinjenicama, pradstavka sindikalaca da prilikom izrade sistematizacije nije postovan kriterij strucne spreme, zvuci vise nego naivno. Elem, ne ispustajuci iz vida, niti zanemarujuci cinjenicu da i paljanski novinari zasluzuju pravo na rad, valjalo bi se, konacno, pozabaviti i sustinom problema paljanskog RTV, i, uopste, paljanskog novinarstva. A o tome, sve su prilike moraju razmosljati jednako u ministarstvu informacija i novom rukovodstvu SRT-a, koliko u samom kolektivu SRT-a na Palama, pa i u njegovom sindikatu. Jer, cijelu stvar je, jednostavno nemocuce postaviti u odnose i na nacin kako je to bilo uradjeno prije godinu dana ili kako je to sada.

Paljanski studio SRT-a, koji manje-vise simbolizuje cjelokupno novinarstvo u onome sto se naziva istocni dio RS, dozivio je nesumnjivu profesionalnu i ljudsku traumu jednogodisnjim neradom. Nakon svih prezivljenih trauma iz vremena SDS-a, kada je ova kuca sistematski lisavana vrijednih i mislecih kadrova, ova najovija trauma u reziji novog rukovodstva SRT-a moga bi definitivno da zatre trag bilo cega sto bi se moglo nazvati novinarstvom u istocnom dijelu RS. Ako se paljanski studio SRT-a i dalje bude shvacao kao svojevrsna "kaznena ekspedicija", onda oni koji ga tako shvataju (rukovodstvo SRT-a, ministarstvo?!) moraju znati da se u takvim uslovim taj "materijal" neumitno pretvara (ako vec nije) u najtvrdji bedem ostatka SDS infrastrukture.

Ako je cio slucaj rezultat procesa "disciplinovanja istocnog novinarstva", onda nije ni cudo sto se pomenuto novinarstvo ponovo okrece (ili se vec davno okrenulo) ka SDS-u i ceka ne bi li duh Ilije Guzine, ili barem Miroslava Toholja, ponovo prosetao zgradom SRT-a. Ako se, dakle, govori o vremenu koje su "pojeli skakavci", godina se lako moze pretvoriti u godine.

Goran Mihajlovic