UMIRE LI PARLAMENTARIZAM U HRVATSKOJ

AIM, ZAGREB, 14.11.1998. Parlamentarna kriza je ponovo zakucala na vrata Sabora RH. Klicu krize u Sabornici hrvatskog parlamenta posijali su zastupnici sest opozicijskih stranaka podnoseci ostavke na sve funkcije koje su imali u Saboru te napustajuci clanstvo u saborskim odborima, medjunarodnim izaslanstvima i institucijama u kojima su bili predstavnici Sabora. Zadrzali su samo svoje zastupnicke mandate. Tim je cinom oporbena sestorka dodatno pritisla vladajuci HDZ kako bi se, u prvom redu, suprotstavila posvemasnjoj marginalizaciji parlamenta, ali i s namjerom da od predsjednika Tudjmana i HDZ-a pokusa iznuditi raspisivanje prijevremenih izbora, koji bi se, inace, po redovitom izbornom voznom redu trebali odrzati koncem slijedece godine.

Povod ostavkama zastupnika sest opozicijskih stranaka (Socijaldemokratske partije, Hrvatske socijalno liberalne stranke, Liberalne stranke, Hrvatske seljacke stranke, Istarskog demokratskog sabora i Hrvatske narodne stranke) bilo je odbijanje zastupnika HDZ-a da Hrvatska televizija direktno prenosi parlamentarnu raspravu o tzv. aferi SIS, sto je inace redovita praksa kada se u Saboru raspravljaju teme od veceg javnog interesa. A takova je u svakom slucaju bila i rasprava o inicijativi oporbene sestorke za osnivanjem parlamentarnog istraznog povjerenstva koje bi trebalo ispitati jesu li tocne tvrdnje nekolicine dojucerasnjih najblizih Tudjmanovih suradnika i visokih duznosnika HDZ-a da desna frakcija HDZ-a zlopuotrebljava tajne sluzbe u obracunima sa svojim politickim neistomisljenicima.

Naime, dojucerasnji predstojnik Ureda predsjednika Tudjmana Hrvoje Sarinic i Tudjmanov savjetnik za Bosnu i Hercegovinu Franjo Greguric javno su optuzili takodjer Tudjmanovog savjetnika i potpredsjednika HDZ-a Ivica Pasalica da zajedno sa sefom vojno- obavjestajne sluzbe Markicom Rebicem i tajkunom Miroslavom Kutlom u medijima u vlasnistvu i pod utjecajem Kutle, prije svega u tjedniku "Imperijal", sustavno vode harangu protiv njih koristeci se informacijama, poluinformacijama i dezinformacijama koje prikuplja i producira Sigurnosno informativna sluzba (SIS) Ministarstva obrane RH. Njihove otpuzbe ojacane su i ostavkom ministra obrane Andrije Hebranga, koji se istodobno sa Sarinic- Greguricevim javnim prozivanjem mocne i radikalne HDZ-ove frakcije koja se ukorijenila u strukturama Ministarstva obrane i Hrvatske vojske povukao sa duznosti nakon visemjesecnih neuspjesnih pokusaja da u obrambenom ministarstvu unese dah promjena.

Preko tako teskih optuzbi koje su dolazile iz samog sredista HDZ- ove vlasti olako nije mogao preci na sam Tudjman. Naredio je stranacku istragu, koja je okoncana tvrdnjom da zlopuotreba tajnih sluzbi u Hrvatskoj nema, a po vec uhodanom HDZ-ovskom scenariju Sarinic, Greguric i Hebrang morali su odstupiti sa svojih duznosti. Sve bi ostalo na tome da sest opozicijskih stranaka nije zatrazilo parlamentarnu raspravu o aferi SIS. Prvo su iznudile sjednicu Odbora za unutarnju politiku i nacionalnu sigurnost na kojoj su cetvorica kljucnih aktera afere (Sarinic, Greguric, Pasalic i Rebic) sucelili argumente, ali bez ikakovih dokumenata i izvjestaja o istrazi koju je po Tudjmanovom nalogu proveo Ured za nacionalnu sigurnost, krovna organizacija svih hrvatskih tajnih sluzbi. Protestirajuci protiv ignoriranja parlamentarnog tijela ustavno zaduzenog za nadzor i kontrolu sigurnosnih sluzbi, opozicijski clanovi Odbora podnijeli su ostavke, a njihove stranke su u Zastupnickom domu inicirale zahtjev za osnivanjem parlamentarnog istraznog povjerenstva koje bi samostalno rasvijetlilo aferu SIS.

Opoziciji se afera SIS ukazala kao sansa da otvori Pandorinu kutiju HDZ-ove vlasti, jer, premda su Sarinic i Greguric progovorili tek o dijelu zloupotreba tajnih sluzbi i njihovom vrsljanju po medijima, iz njihovih intervjua se u konturama nazirala sustina citavog sustava vlasti HDZ-a. Razotkrivanje mehanizma u kojemu je skupina politickih mocnika pod Tudjmanovim pokroviteljstvom u svoja kola upregla tajne sluzbe i pojedine hibridne tajkune kako bi ocuvali i reproducirali svoju vlast, gotovo neminovno bi vodilo i u otkrivanje istine o njihovim nezakonitim i vaninstitucionalnim tajnim vezama sa pojedinim vladinim resorima i drzavnim fondovima koji odlucuju o gotovo svim resursima Hrvatske. Takav rasplet afere SIS, Tudjman i HDZ nisu ni u snu imali namjeru dopustiti. Stovise, sve su ucinili da i saborska rasprava o opozicijskom prijedologu za osnivanjem istraznog povjerenstva ne bude direktno prenosenja na televiziji, jer bi opozicioniri i u ogranicenoj raspravi vjerojatno stosta izrekli sto bi ionako sve ruzniji lik Tudjmanove vlasti u javnosti dodatno naruzilo.

No, ovoga puta, za razliku od svih proteklih godina u kojima je HDZ koristeci svoju uvjerljivu parlamentarnu vecinu neprestano vodio igru, a opozicija igrala po njegovom diktatu i pravilima, sest opozicijskih stranaka otisle su korak dalje i ostavkama na funkcije vjerojatno uvele Sabor u razdoblje bitno otezanog rada, ako ne i potpune blokade. U prvi mah, HDZ je pokusao uzvratiti nudjenjem ispraznjenih funkcija zastupnicima nacionalnih manjina i onima iz desnog bloka stranaka, koje su im inace bliske i zapravo su njihovi prikriveni koalicijski partneri. Medjutim, zastupnici nacionalnih manjina otklonili su ponudu HDZ-a, a dio njih su u znak solidarnosti s oporbenom sestorkom i sami podnijeli ostavke na clanstvo u saborskim odborima. Tudjmanu i HDZ-u ostali su samo prononsirani desnicari, koji se i sami neckaju, jer su svjesni da otvoreno koaliranje s HDZ-om danas u Hrvatskoj nije u modi i da bi im se na narednim izborima moglo obiti o glavu.

Ni Tudjmanu i HDZ-u nije bas ugodno sto su se nasli u poziciji da privid parlamentarizma mogu odrzavati samo suradnjom sa Djapicevim neoustasama i nekolicinom manjih desnicarskih stranaka. Ako ni zbog cega drugoga ono stoga sto je takav politicki brak gotovo identican Milosevicevoj koaliciji sa neocetnickim Seseljevim radikalima u Srbiji, a to, pak, nije na cijeni u evropskim i drugim medjunarodnim integracijama cijim bi punopravnim clanom htjela postati i Hrvatska. Vjerojatno su i zbog toga Tudjman i HDZ odlucili zaostiriti odnos sa sest opozicijskih stranaka, pokusavajuci barem neku od njih odvratiti od sada vec prilicno uhodane opozicijske suradnje, te je privuci na svoju stranu.

To su, medjutim, uradili u maniri kojom i vladaju Hrvatskom - nasilno, naprasito i autoritativno optuzujuci oporbenu sestorku da djeluje kao unutarnji neprijatelj, te da pokusava destabilizirati Hrvatsku u sprezi s medjunarodnim institucijama, koje upravo ovih dana po tko zna koji put od Tudjmanovog rezima traze da doista postuje demokratske standarde razvijenog svijeta. Predsjednistvo HDZ doslovce zakljucuje da "nema nikakve sumnje da su pokusaji izazivanja politicke krize i napetosti u hrvatskom drustvu na crti onih, dobro nam znanih djelovanja nekih politickih i medjunarodnih krugova koji se nikada nisu pomirili s nastankom hrvatske drzave". Kvalificirajuci sest opozicijskih stranaka kao drzavne izdajnike, sto je gotovo citava opozicija jer se radi o najjacim oporbenim strankama, HDZ pokazuje da pocinje gubiti zivce, ali i da je u strahu od skorog gubljenja vlasti spreman posegnuti za svim sredstvima, pa i za radikalnom polarizacijom hrvatskog drustva.

Za razliku od prijasnjih godina, celnici opozicije ovoga puta, medjutim, nisu ustuknuli. Stovise, u stavovima Predsjednistva HDZ- a vide dodatne argumente za svoje ocjene da HDZ vodi Hrvatsku u propast i da bi jedino rjesenje bilo raspisivanje prijevremenih izbora. Uvjereni su pritom da bi zajednickim izbornim nastupom na izborima i pobijedili, kao sto su to nedavno ucinili na regionalnim izborima u Dubrovacko-neretvanskoj zupaniji. Najavili su da ce jos nekim potezima u Saboru odgovoriti na dodatne HDZ- ove pritiske, a ako se i tada odnosi u parlamentu ne promijene, njihovi zastupnici ce definitvno napustiti saborske klupe. U njih se tada nece vracati do novih izbora. Na taj bi nacin posve ogolili vlast Tudjmanova HDZ-a. Naime, uvjereni su da bi se u tom slucaju i formalno iskazala njezina jednostranacka sustina, jer joj je svih proteklih godina parlament i tako tek sluzio kao demokratski ukras, bez stvarnog utjecaja na zbivanja u Hrvatskoj.

Upitno je, medjutim, da li bi i opozicijsko napustanje Sabora natjeralo Tudjmana da raspise prijevremene izbore, jer je i sam svjestan da u sadasnjoj gospodarskoj i socijalnoj krizi, u kojoj trecina stanovnistva Hrvatske zivi na rubu ili ispod praga siromastva, njegova stranka ima malo sansi da na njima i pobjedi udruzenu opoziciju. Kupujuci vrijeme, Tudjman i HDZ pokusat ce sto dulje odrzati svoju vlast, a nasrtajima na oporbenu sestorku ucinit ce sve kako bi razbili njihove redove i tako povecali svoje izglede za jos jednu izbornu pobjedu. Odlukom da radikaliziraju parlamentarnu krizu, Tudjman i HDZ krocili su na stazu na kojoj se vlast moze poceti valjati ulicama, a tada je vrlo lako moguce da sila i represija presude u cijim ce rukama zavrsiti. Vjerojatno i zbog toga tako odlucno odbijaju mogucnost raspisivanja prijevremenih izbora, jer sile i represivnog aparata im ne nedostaje, dok bi u demokratskom raspletu krize po svemu morali prepustiti vlast koja im je tako prirasla za srce.

Zoran Daskalovic