KOMIT U SMOKINGU

Koalicija "desnicarske i nacionalisticke" VMRO-DPMNE i centru bliske Demokratske alternative odnijela je ubjedljivu pobjedu nad "ljevicarskim" Socijaldemokratskim savezom i tako dokazala kako je Makedonija bila zrela "za promjene"

AIM Skopje, 04.11.1998

Malo je kome izvan Makedonije poznato kako je nacionalisticka partija VMRO-DPMNE bila pobjednik na prvim visestranackim izborima u ovoj drzavi (1990.). Ta je cinjenica i ovdje bezmalo pa zaboravljena, jer tadasnji izborni pobjednici nisu mogli naci partnera da formiraju vladu, a dosadasnje vlasti su se nekako trudile da rezultate prvih izbora izbrisu iz kolektivnog pamcenja nacije. Zato se poslije rezultata trecih parlamentarnih izbora nekako namecu pitanja: da li su se to Makedonci vratili svojoj staroj ideoloskoj simpatiji, ili je taj isti VMRO-DPMNE, sa istim liderom Ljubcetom Georgievskim, ovaj put u koaliciji sa Demokratskom alternativom Vasila Tupurkovskog ispravno anticipirao kako je Makedonija zrela "za promjene", pa je pod istoimenim sloganom krenuo u borbu za biracke duse i, pokazalo se, izvojevao vise nego ubjedljivu pobjedu.

Kako god da je bilo, ostale su veoma precizne kvantifikacije biracke volje koje kazu da je u Makedoniji doslo do potpune promjene vlasti. Poslije sabiranja i oduzimanja, djelenja i mnozenja (izbori su, naime, provedeni kombinacijom vecinskog i proporcionalnog modela) Drzavna izborna komisija je dva dana poslije zatvranja kutija u drugom krugu proglasila kako je koalicija "Za promjene" (VMRO-DPMNE i DA) osvojila 58 poslanickih mjesta. Drugim rijecima, nedostaju joj jos samo tri kako bi kontrolisala natpolovinsku vecinu jednodomnog parlamenta od 120 klupa. Dosadasnji apsolutni posjednici vlasti u ovoj drzavi, Socijaldemokratski savez premijera Branka Crvenokovskog ( ali i sefa drzave Kire Gligorova) zaustavili su se na "skromnoj" cifri od 28 mjesta, a do sada su imali cak 61. Pokazalo se, medjutim, kako su, pored pobjednicke koalicije, svojevrsnu pobjedu izvojevale i politicke partije etnickih Albanaca. Mada ideoloski raznolike, umjerena Partija demokratskog prosperiteta Abdurahamana Alitija i "radikalna" Demokratska partija Albanaca, Arbena Djzaferija, napravile su jedno prakticno partnerstvo i, u omjeru 13:12, zajednicki osvojile 25 mjesta u Sobranju, sto se moze smatrati optimumom u odnosu na biracku supstancu. I tu bi, sto se profiliranja novog politickog ambijenta u Makedoniji tice, bio kraj. Neke stranke koje su se, "nicim izazvane", smatrale velikim, dozivjele su totalni fijasko. Tako su Liberlademokrati Petra Goseva i Stojana Andova jedva osvojili cetiri mjesta u parlamentu, a Socijalisticka partija Ljubisava Ivanova samo dva. Preostalo mjesto osvojio je Amdi Bajram, lider Saveza Roma, tek toliko da svjedoci o zivopisnosti makedonskog parlamenta iz vremena rudimentarnog visestranacja. Dva mjesta u Sobranju jos nisu popunjena, ali to vise nista ne moze promijeniti.

Cim su rezultati biracke volje bili evidentni lideri pobjednicke koalicije obnarodovali su kako ce nastaviti kontinuitet razvoja Makedonije. Ljubco Georievski je izjavio da ce vlada sto ce je on formirati na spoljnopolitickom planu ostati na kursu integriranja u evropske strukture, ali ce unutar zemlje posebnu paznju posvetiti reanimaciji ekonomije i ublazavanju socijalnih nepravdi. Sto se njegove pobjede tice, rekao je kako je to pobjeda i za Socijaldemokrate, jer ce i njih nauciti demokratiji. Vasil Tupurkovski, pak, najavio je kako ce nova vlast zadrzati sve ono dobro sto je naslijedjeno od prethodne. Porazeni premijer Branko Crvenkovski, uljudno je priznao poraz, ali je elegantno propustio ispuniti obecanje kako ce pobjednicima javno cestitati uspjeh. Mi smo odgovorno vladali ovom drzavom, a sada cemo pokazati kako to izgleda imati odgovornu i mocnu opoziciju, rekao je Crvenkovski. Dobar dio medija sklonih bivsoj vlasti, s naglasenim entuzijazmom, raspisivao je cinjenicu kako su Socijaldemokrati mirno predali vlast, pokazujuci mozda kako su se potajno nadali da do toga nece doci, a ujedno udarajuci novi samar odlazecoj nomenklaturi koja, ruku na srce, nije zasluzila da je se sumnjici za tako drastisne nasrtaje na demokratske tekovine.

Mozda bi predmetom nekog drugog teksta trebalo da bude analiza zasto je SDSM tako katastrofalno smanjio svoj politicki rejting kad iza njega stoje nesumnjivi rezultati na polju emancipacije Makedonije od bivse Jugoslavije, njeno medjunarodno priznanje i znacajan ugled u medjunarodnoj zajednici, posebno kad se poredi sa bliskim okruzenjem. Sjeme poraza na ovim izborima posijeno je jos velicanstvenom pobjedom na onim proslim (1994.g.). SDSM je tada (u koaliciji sa LP i SP) osvojio bezmalo pa 100 klupa u Sobranju, a kasnije partnerstvo sa albanskom PDP u izvrsnoj vlasti, Vladi je obezbjedilo gotovo stopostotnu podrsku u parlamentu. Buduci su u izvrsnoj vlasti sjedjeli sve sami partijski prvaci, ona se potpuno nametnula zakonodavnoj, a Vlada je supstituirala, ili barem marginalizirala, sve ostale institucije, racunajuci i sefa drzave. Proces vrsenja vlasti kreiran je u partijskom vrhu SDSM i ostao bez bilo kakvog institucionalnog korektiva. Fascinacija brzim reformama i zagledanost u promptno prikljucenje "velikom" svijetu, naprosto su gurnule pod tepih sve probleme koji se u zemlji desavaju. Posljedice su bile ekonomska recesija, najveca stopa nezaposlenih u Evropi, drasticno raslojavanje drustva i naglo siromasenja veceg dijela populacije, ali i nekontrolisani porast kriminaliteta, mita i korupcije. Mnogi analiticari kazu kako je zbog "nepodnosljive lakoce vladanja" SDSM morao biti kaznjen i da odatle slijedi njegov ubjedljivi poraz. Poslednji komunisticki lider u Makedoniji Petar Gosev je izjavio kako je narod glasao za VMRO-DPMNE zato sto je ova partija jedina sposobna da bivsu vlast kazni onako kako je zasluzila.

Prva iskustva, medjutim, govore kako se pobjednicka koalicija nema namjeru siliti nad porazenima. Umjesto revansizma njeni lideri nude saradnju za dobro Makedonije. Ljubco Georgievski, kome ce predsjednik Gligorov povjeriti mandat za sastav nove vlade, izjavio je da ce-cak i ukoliko osvoji natpolovicnu vecinu-traziti "treceg partnera" za formiranje vlade. Ponudu jos nikom nije uputio, pa se moze samo nagadjati ko ce to biti. Najprirodnije bi bilo da se obrati opozicionoj Liberalnodemokratskoj partiji koja bi mu sa svoja cetiri glasa mogla donijeti natpolovicnu podrsku parlamenta. Tesko je, medjutim, povjerovati da bi Georgievski, koji se, u medjuvremenu, od agresivnog soviniste transformirao u pragmaticnog umjerenjaka gradjansko politickog dizajna, propustio priliku da zapostavi jednu od najznacajnijih tekovina prethodne vlasti, njenu multietnicku strukturu, pa sta god to znacilo. Prirodno odrzavanje kontinuiteta vlasti podrazumijevalo bi partnerstvo sa jednom ( a zasto ne i obje) od partija albanskog etnickog predznaka. Lideri "albanskih" partija nisu apriori odbili takvu mogucnost, mada joj je skloniji Arben Djzaferi, prvak DPA koju, kao uostalom i partiju buduceg mandatara, prati atribut radikalizma. Abdurahman Aliti i njegov PDP, za sada, bi radije dijelili sudbinu svojih partnera iz dosadasnje vlasti, SDSM. Ali, Aliti je jedan veoma pragmaticni politicar neobicne intuicije i nepogresivog refleksa.

Georgievski naravno zna da bez Albanaca u izvrsnoj vlasti to nece biti Vlada drzave Makedonije, niti ce ostvariti puni medjunarodni legitimitet. Ima, doduse, razmisljenja kako se u buducu Vladu mogu ukljuciti "eksperti" albanske nacionalnost, a i u Demokratskoj alternatitivi Vasila Tupurkovskog ima dosta aktivista iz albanske polulacije. Ostaje, medjutim, cinjenica da to onda ne bi bili legitimni zastupnici politicki organizovanih Albanaca, nego "ikebana-Albanci", kako ih je pomalo netakticno (dis)kvalificirao inace umjereni i odmjereni Abdurahman Aliti. Bez obzira na politicke ukuse, stvari barem za sada tako stoje.

AIM Skopje

BUDO VUKOBRAT