OSTATAK DUGA - REINVESTICIJA U BiH

Nakon otpisa 67 posto duga BiH "Pariskog kluba"

AIM, SARAJEVO, 3.11.98 Zakljucivanjem sporazuma sa "Pariskim klubom" povjerilaca BiH je prakticno okoncala svodjenje racuna oko predratnog vanjskog duga. "Pariski" povjerioci su na kraju BiH otpisali 67 odsto, od 1,5 milijardi dolara duga dok je za vracanje ostala razlika od 500 i "kusur" miliona dolara, uz sestogodisnji "grace" period i tridesettrogodisnji rok otplate.

Detaljna racunica oko otplate ovog dijela ino duga BiH jos uvijek nije objelodanjena, ali ministar vanjske trgovine i ekonomskih odnosa u Vijecu ministara BiH, Mirsad Kurtovic, tvrdi da godisnja rata nece prelaziti 25 miliona dolara. Zavrzlame nastaju kod tacnog obracuna godisnjeg iznosa kamate jer je za dio duga rok otplate 23 godine a za ostatak 33 godine. Posto "Pariski klub" sacinjava 17 zemalja povjerilaca kod kojih se svojevremeno nekadasnja SFRJ zaduzivala, postoje najave da bi neke od tih drzava kroz bilateralne aranzmane sa BiH mogle otpisati svoja potrazivanja u vecem procentu od 67 odsto, ali u konacnom zbiru to ne mijenja puno.

Mada je duznik prema povjeriocima drzava BiH, dugove ce vracati entiteti posto drzava BiH nema vlastitih izvornih prihoda nego zavisi od onog sto joj "udijele" njena dva entiteta, FBiH i RS. Globalan omjer u podjeli spoljnjeg duga BiH izmedju FBiH i RS je dva naprema jedan, mada je na snazi pravilo krajnjeg korisnika, odnosno da onaj ko je potrosio inokredite sada treba da ih vraca. To znaci da ako je ino-parama svojevremeno napravljena fabrika, taj dug je sada obaveza entiteta na cijem podrucju se nalazi, odnosno krajnji duznik je fabrika.

Kada je prosle godine BiH u pregovorima sa "Londonskim klubom" koji sacinjava 300 komercijalnih banaka kojima smo duzni, isposlovala otpis 62 odsto duga i nase obaveze svela na 404 miliona dolara, od cega obaveza vracanja za 250 miliona dolara pocinje tek onda kada BiH dostigne bruto nacionalni dohodak po stanovniku od 2.800 dolara, vjerovalo se da ce pregovori sa "parizanima" biti laksi dio posla. Optimizam bh. zvanicnika tada se zasnivao na procjeni da ce predstavnici zemalja okupljenih u "Pariskom klubu" biti "mekseg srca" prema BiH, jer na kraju krajeva radi se o, po odomacenom balkanskom shvatanju, nicijem, odnosno drzavnom novcu. Tada se racunalo je da je otpis 85 odsto duga prema "Pariskom klubu" prakticno gotova stvar, a pitanje je bilo samo da li ce se dobiti i otpis od 90 odsto duga.

Kada se konacno sjelo za pregovaracki sto sa "parizanima", vise od godinu dana nakon sto je postignut sporazum sa "Londonskim klubom", domaci pregovaraci bili su zateceni ponudom za otpis 67 odsto bh. duga, obrazlozenom time da je rijec o standardnim uslovima koji vaze za sve duznike u krizi, poput Ruande ili BiH. Uvrijedjenost bh. pregovaraca poredjenjima sa Ruandom nije dirnula povjerioce, pa su pregovori prekinuti a bh. pregovaraci ubijedjeni da ce njihovo principijelno odbijanje smeksati "kamena srca" povjerilaca. Uzgred, oni su imali precih poslova jer je predizborna kampanja ulazila u finis, sto je svakako vaznije od natezanja oko nekakvih starih kredita, koji ne samo da su potroseni davno prije rata nego ih sada treba i vracati.

Tek kada su MMF i Svjetska banka priprijetili da od novih kredita nema nista dok se ne rasciste stari dugovi, a povjerioci stavili do znanja da je otpis 67 odsto duga posljednja ponuda po principu "uzmi ili ostavi", i bh. pregovaracima je postalo jasno da vise nema vremena i da povjerioci zaista misle ozbiljno.

Vjerovatno najinteresantnija stavka potpisanog sporazuma sa povjeriocima iz "Pariskog kluba" je ona kojom je povjeriocima ostavljena mogucnost da 20 odsto preostalih potrazivanja mogu "reinvestirati u BiH". U sustini, time se povjeriocima nudi mogucnost da im dio nasih dugovanja isplatimo u "naturi", po receptu ponudjenom kuvajtskom partneru u Zeljezari Zenica. Jednostavno, formiranjem zajednickog preduzeca strani partner postaje vlasnik, recimo 50 odsto dionica, odnosno imovine bez uplacenog dolara je se za vrijednost te polovice vlasnistva koja ce pripasti strancu smanjuje dug BiH prema zemlji povjeriocu iz koje dolazi strani partner.

Za sada ostaje nejasno kako bi to moglo prakticno funkcionisati. Nesto jednostavnija je situacija ukoliko je strani partner takodje drzavna firma jer u tom slucaju njegov vlasnik, tj. drzava, umjesto novcem citavu stvar rijesava kroz vlastite papire. Kako ce to izgledati ukoliko je rijec o privatnim firmama za sada nije jasno. To podrazumijeva da se u svakom takvom poslu pojavljuju najmanje cetiri igraca, bh. preduzece, drzava BiH kao glavni duznik, drzava povjerilac i kompanija koja bi vjerovatno od drzave povjerioca "kupila" dio njenog potrazivanja prema BiH.

Ako ostavimo po strani pravne i tehnicke zavrzlame, sustinsko pitanje je da li su povjerioci uopste zainteresovani za takav posao i koliko se to isplati BiH. Nasi, kao i svi drugi povjerioci, a pogotovo kada su to drzave, vise vole od duznika ubirati novac nego se petljati sa nekim nekretninama, fabrikama i slicnim, iz kojih je izvlacenje ocekivanog iznosa mnogo neizvjesnije nego sto je to slucaj sa duznikom olicenom u drzavi. Sa druge strane, ako se ipak odluce na takav korak, povjerioci sasvim sigurno nece biti zainteresovani za devastirane nekadasnje privredne gigante, cije su stotine i hiljade nekadasnjih radnika sada "na cekanju", i kojima je neophodno ulaganje svjezeg novca da bi se pokrenuli i stali na vlastite noge. Sasvim razumljivo je da ce povjerioci biti zainteresovani za ono sto vec sada radi donosi profit, kao sto su telekomunikacije i malobrojna drzavna preduzeca koja ipak uspjesno posluju ili im se uz minimalna ulaganja moze visestruko povecati vrijednost.

Naravno da bez direktnih stranih investicija u svjezem novcu, za sta je preduslov privatizacija, bh. ekonomija nema sanse da stane na vlastite noge i gradjanima omoguci zivot od vlastitog rada. Problem je sto su trenutno uspjesna preduzeca nama neophodna da zarade za sebe, svoju prosirenu reprodukciju i otvaranje novih radnih mjesta, ali da zarade za vracanje nasih ukupnih dugova prema inostranstvu. Nije sporno da drzavu treba "rasteretiti" brige za upravljanje preduzecima ali to sto imamo pametnije je prodavati umjesto poklanjati, jer "reinvestiranje" potrazivanja povjerilaca u ovom slucaju nije nista drugo nego poklanjanje. Korist od eventualnog smanjenja naseg spoljnjeg duga na ovaj nacin bila bi manja od stete zbog gubitka kvalitetne "robe " za privatizacijsku "pijacu". U svakom slucaju bice interesantno vidjeti kako ce drzava reagovati na eventualni zahtjev povjerilaca da petinu svojih potrazivanja kompenziraju kroz preuzimanje nekog od drzavnih monopola koji i sada donosi lijep profit vlasniku, odnosno drzavi. Hoce li tada biti kasno da se kaze "ne" i koja bi mogla biti cijena takvog odbijanja, vjerovatno znaju bh. pregovaraci koji su takav aranzman i sklapali.

Drazen SIMIC (AIM, Sarajevo)