Beograd:Smena Jovice Stanisica

**Smjena Jovice Stanisica,nacelnika drzavne bezbednosti Srbije

***ODLAZAK POVERLJIVOG COVEKA

AIM, PODGOVORICA, 1. 11. 1998. (Od dopisnika iz Beograda)

Smjenu nacelnika Resora drzavne bezbjednosti MUP Srbije Jovice Stanisica, obnarodovao je drzavni radio 27. oktobra na, najblaze receno, cudan nacin. Procitan je spisak imena unapredjenih visokih policijskih funkcionara medju kojim se pominje i general-potpukovnik MUP Radomir Markovic: receno je da je on novi nacelnik Resora drzavne bezbjednosti (RDB). Sam Stanisic se u saopcenju Vlade Srbije ne pominje; pominje se, medjutim, u paralelnom saopcenju iz kabineta predsjednika Srbije Milana Milutinovica. Da bi valjda bile rasprsene sve nedoumice, tu stoji da se Milutinovic "zahvalio na radu i saradnji dosadasnjem nacelniku RDB-a gospodinu Jovici Stanisicu". Ili bi trebalo biti to.

Na ovako veoma cudno objavljivanje razrjesenje i sam Stanisic je reagirao krajnje neuobicajno. U ranim popodnevnim satima 29. oktobra gotovo sve beogradske redakcije obisao je njegov sluzbeni kurir - jedan upadljivo elegantan mladic - i razdjelio glavnim i odgovornim urednicima po kovertu. U njenom desnom uglu bila je crvena linija, a ispod nje je stajalo "Strogo povjerljivo - drzavna tajna". Kada je otvorena, unutra je bila vlastorucno potpisana Stanisiceva izjava. Sve beogradske dnevene i tjedne novine objavile su njen sadrzaj izuzev drzavne "Borbe": ili kurir iz nekog razloga nije dostavio izjavu u "Borbu" ili se njen urednik Zivorad Djordevic strogo pridrzavo zaglavlja sa pomenute koverte.

Sadrzaj Stanisiceve izjave predmet je siroke "kremljoloske" analize. U prvi plan se istice pominjanje tri drzavna organa: Vlada Srbije koja je donijela Odluku o razrjesenju, Vrhovni sud Srbije za koga Stanisic kaze da je imao "stalnu pravnu kontrolu" nad RDB pod njegovim rukovodstvom i "institucija predsjednika Srbije" za koju je "Sluzba svoj rad i odgovornost, koja iz toga proizilazi, vezivala prevashodno..." Na pitanja sta je time Stanisic zelio reci, spekulacije su razlicite. Krecu se od toga da je pominjanjem predsjednika Srbije nastojao podsjetiti na svoju lojalnost i izbjeci mogucnost eventualnog politickog blacenja; navodenje pravne kontrole Vrhovnog suda tumaci se kao naglasavanje da Sluzba i on sam nikad nisu bili iznada zakona; konacno, isticanje da je razrjesen od koalicione Vlade ciji posljednje poteze (razne uredbe i restriktivni zakoni poput onog o stampi) dobar dio javnosti dozivljava kao pogubne, kao da nagovjestava da stvarne razloge smjene treba traziti u novoj preraspodjeli politicke moci.

Pored toga, zamjeceno je i da je Stanicic naveo da Srbija ni u buducnosti "nije oslobodena pretnji nacionalnoj bezbednosti", te da nije bas siguran da ce Sluzba i dalje raditi "na principima koje sam uvazavao i kojim sam sluzio". Naime, njegovo "hocu da verujem" da ce ipak biti tako, mrsav je ustupak prema onome sto bi se postiglo rijecima "siguran sam" ili "cvrsto vjerujem". Poznavoci prilika i djelovanje Sluzbe, ovu Stanisicevu rezervu djelomicno objasnajvaju i licnoscu njegovog nasljednika. General Markovic na ovaj visoki i veoma osjetljivi polozaj dosao iz javne bezbjednosti i tvrdi se da je to izrazit presedan. Do sada je vodeci covjek Sluzbe uvijek proisticao iz njenih redova. Da li se imenovanje generala Markovica za koga se tvrdi da je simpatizer Jugoslavenske levice (JUL) i za koga se sire culo kada je 1. jula 1993. rukovodio hapsenjem Vuka i Danice Draskovic, moze tumaciti kao znak da ce Sluzba biti reoragnizirana na drugim osnovama od onih koje je praktikovao Stanisic sa svojim pomocnicima i zamjenicima?

Kao sto je i sam naveo, Stanisic je bio na celu RDB od 1991 do 1998. Zbog "turbulencije" u tom periodu, mnogi su ga smatrali za drugog po moci covjeka u Srbiji. Tesko je i pobrojati gdje sve dobar dio javnosti vidi njegove prste: da je stvarao bivsu Krajinu i Republiku Srpsku; da je JNA prevodio pod kontrolu Srbije i da je u tom kontekstu demontirao nekad veoma mocnu Upravu bezbjednosti JNA (tzv. KOS); da je osnovao srbijansku opoziciju i da je istu po potrebi lomio; da zna "od cega Srbi zive i umiru" (A. Tijanic); da je bio supervizor svih politickih dogovora i u tom pravcu. Druzio se, bez skanjeranja, sa rezimskim prvacima kada su bili na vlasti i kada su padali u nemilost, nije izbjegavao prijeme gdje je dolazila opozicija i, uopce, vodio je prilicno aktivan drustveni zivot. Ipak, samo je jednom dao izjavu u kameru. To se dogodilo kada je 1995. kao specijalni izaslanik tadasnjeg predsjednika Srbije Slobodana Milosevica izedejstvovao od politickog i vojnog rukovodstva RS oslobadanje taoca. Tom cuvenom recenicom -"Moje ime je Jovica Stanisic" - bilo je tada sve receno. Ipak, nakon Dejtona, Stanisic je sve rjedje slagao sa kljucnim postupcima srbijanskog rezima. Tvrdi se, u tom kontekstu, da je bio protiv brutalne sile koju je policija primjenjivala prilikom gradjanskog protesta 1996/97.; prema "Asosijed pressu" zalagao se za "suptilnije metode" u borbi protiv ilegalne OVK na Kosovu; odbio je mjesanje u sukob sa reformistima Mila Djukanovica u Crnoj Gori sto je iz njihovih redova i potvrdjeno nakon Stanisiceve smjene; nije se slagao sa mnogim krutim i nefleksibilnim politickim potezima... Sve je to vec duze vremena najavljivalo kraj njegove dotadasnje karijere tako da je barem godinu dana trajalo iscekivanje smjene.

Svakako, Stanisic nije nikakav liberal. Medjutim, uocljivo je da njegov odlazak pada u trenutku kada na srbijanskoj politickoj sceni izrazito dominiraju Srpska radikalna stranka (SRS) i JUL. Prva partija kao izrazito nacionalisticka, druga pak kao neokomunisticka, nizom poteza nastoje maksimalno ovladati totalitetom drustvenog zivota. U tom kontekstu, treca partija na vlasti - Socijalisticka partija Srbije (SPS) - kao da kopni i nestaje iz dana u dan.

Stanisic je vec dugo vremena trn u oku i radiklim i julovcima, ali i dijelu SPS-a bliskom jednoj od ove dvije monolitne grupacije. Prvi mu ne mogu oprostiti sto ih je s vremena na vrijeme, a najizrazitije 1993. pokresivao i vracao na "svoje mjesto", odnosno, zato sto znaju da im moze biti najveci protivnik ukoliko se i kada odluce da sami zavladaju. Drugi Stanisicu zamjeraju zbog zaustavljanja najrazlicitije julovskih "projekte" tokom gradjanskog protesta i sto im je, po svemu sudeci, odbio da daje informacije u aktulnom obracunu sa "izdajnicima i petokolonasima" iz nezavisnih medija. Ovdje nije ni malo nevazno da se u zakljuccima najviseg rukovodstva JUL-a prilikom nedavnog obelezavanja godisnjice ubojstva generalnog sekrekretara Zorana Todorovica Kundaka inzistira na "zabrinutosti da ni posle godinu dana nasi organi bezbednosti nisu uspeli da rasvetle ubistvo". Konacno, u narecenom dijelu SPS ima dvoljno onih koji imaju svoje razloga, od kojih stalani pristup predsjedniku SR Jugoslavije Slobodanu Milosevicu i njegovo povjerenje, niposto nisu od sekundarnog zancaja. U tom svjetlu se vidi i pad, kako carsija uveliko najavljuje, predstavnika "cistog" SPS-a bliskog Stanisicu: Milorada Vucelica, Mihajla Kertesa, Radovana Pankova...

Otvorena ostaju najmanje dva velika pitanja. Prvo su stvarni razlozi zbog kojih se Milosevic odrekao Stanisicevih usluga (mada nista nije receno o njegovom statusu specijalnog savjetnika za bezbjednost predsjednika SRJ) i da li je nasao dostojnog nasljednika. Drugo pitanje predstavljajuu potezi samog Stanisica u buducnosti. Alternative su cutanje poput Aleksandara Rankovica ili ukljucivanje na ovaj ili onaj nacin u javnu politiku. Izvjesno je samo jedno. Pravila politickog zivota u Srbiji vise nisu ista.

Filip Svarm (AIM)