RUDARI TRAZE NOVU ORGANIZACIJU

Rudnici uglja na prekretnici

SARAJEVO, 30.10.l998.
Sve sto duze strajkujemo, radnici su izriciti da se odvoje od tuzlanskih rudnika. Necemo prestajati sa strajkom sve dok se nasi zahtjevi ne ispune, rekao je prosle sedmice u Banovicima Ferid Zenunovic, predsjednik strajkackog odbora Rudnika mrkog uglja Banovici isticuci kako sadasnja organizacija Rudnika uglja "Tuzla" u Tuzli, sa vise od 10.000 zaposlenih, ne zadovoljava ni osnovne uslove za normalan rad rudnika Banovici. Njihovi zahtjevi su jasni: oko 2.700 rudara banovickog rudnika trazi da se pod hitno rijesi status rudnika uglja i rudara u Federaciji BiH, ali i redovnih isplata njihovih placa i regresa.

Samo koji dan prije strajka u Banovicima slicne, ako ne potpuno iste zahtjeve (takodje za vrijeme obustave rada) postavili su zenicki i kakanjski rudari. Zaposleni u Rudniku mrkog uglja Kakanj, koji posluju u sastavu Rudnika uglja "Srednja Bosna", otisli su i korak dalje tvrdeci kako se nekoliko desetina hiljada njemackih maraka prosle godine odlilo iz njihove kase u investicije u druge ugljenokope koji posluju u okviru "Srednje Bosne". Zato, a i zbog drugih razloga, oni traze da se izdvoje iz ovoga preduzeca i posluju samostalno, odlucujuci sami o svojoj sudbini. Poslovna politika koju vodi "Srednja Bosna" ne samo da nije dobra vec dovodi u pitanje i njihovu perspektivu. Kao primjer za ovu tvrdnju navode najsvjeziji slucaj slanja rudara na cekanje dok Termoelektrana "Kakanj" u Caticima kupuje ugalj u Livnu, mada su njeni kapaciteti gradjeni u skladu sa mogucnostima kakanjskog ugljenokopa.

Primjera oko nezadovoljstva rudara vlastitim polozajem i s tim u vezi (po njihovoj ocjeni) neprimjerenoj organizaciji ugljenokopa mogli bismo navoditi jos. No, na dvije cinjenice valja usmjeriti paznju kad je rijec o sve ucestalijim strajkovima rudara: materijalni polozaj rudnika i rudara, i organizaciju rudokopa.

U svim ranijim obustavama rada rudari su isticali u prvi plan zahtjev za isplatu zakasnjelih placa i njihovo povecanje. Dakle, socijalni momenat je bio dominantan i u isplati zarada i u njihovom povecanju pozar bi bio ugasen do nekog narednog slucaja. Oko 15.000 rudara u Federaciji BiH u prosjeku zaradjuje od 350 do 400 KM, sto je, s obzirom na ukupne uslove privredjivanja, iznad federalnog prosjeka, mada je i to nedovoljno u odnosu na cijenu potrosacke korpe od oko 500 KM. Daleko od toga da su rudari zadovoljni visinom place (mada trenutno ne stavlju primjedbe na njenu vrijednost imajuci u vidu da ni u drugim preduzecima place nisu dovoljne za zivot). Njih, medjutim, muci sto su te place neredovne i isplacuju im se u dijelovima, pa, da bi prezivjeli, gotovo svaki mjesec su prisiljeni da strajkuju kako bi ih dobili. Kao da ih nisu zaradili.

Koliko drzava razumije materijalni polozaj rudara najbolje ilustruje nedavni strajk zaposlenih u zenickim rudnicima kad su ih - u pokusaju odlaska u Sarajevo po placu - u tome sprijecili policajci pendrecima na izlasku iz Zenice.

U vezi sa placama rudara postavlja se sustinsko pitanje: kako to drzava svaki put nadje novac kad rudari obustave rad trazeci isplatu zakasnjelih zarada, a ne moze ih obezbijediti redovnim putem i blagovremeno? Strajk je posljednje sto rudari mogu uciniti da dodju do svoje zarade, ali pri tome nekoliko dana izgube na proizvodnji. Time ne gube samo rudari vec i drzava po vise osnova.

Pouceni dosadasnjim iskustvom, zaposleni u rudnicima uglja su shvatili da se njihov ostvareni dohodak razvodnjava - od nekoliko direkcija do drzavne kase - pa su dosli do zakljucka da je dugorocni izlaz u novoj organizaciji rudnika. U dva najveca ugljenokopa u FBiH - Banovicima i Kaknju - zaposleni traze da se izdvoje iz dosadasnjih preduzeca ("Tuzla" i "Srednja Bosna"), jer ocjenjuju da ce time imati vise od zaradjenog a i sudbina ce im biti u vlastitim rukama.

Banovicani su istrajniji u svojim zahtjevima i nisu se htjeli vratiti na posao dok im iz Sarajeva nisu garantovali da ce se poslovanje "Banovica" odvojeno voditi od ostalih ugljenokopa u "Tuzli". Tako su strajkom dosli do one narodne "Cist racun - duga ljubav."

Sadasnja organizacija rudnika uglja u Federaciji BiH nastala je za vrijeme agresije na nasu drzavu i ona je proistekla iz ratnih okolnosti. Blokada pojedinih dijelova drzave i potreba za podmirivanjem termoelektrana ugljem radi kontinuirane proizvodnje elektricne energije diktirala je nastanak dva preduzeca - "Tuzle" i "Srednje Bosne". Takva organizacija rudnika uglja za vrijeme rata se pokazala veoma dobrom, jer ni jednog dana termoelektrane nisu stale zbog nedostatka uglja, i elektricne energije je bilo dovoljno bar za industriju. Ipak, ratne okolnosti su jedno, a mirnodopsko stanje drugo. Zavrsetkom rata, pa cak i koji mjesec prije, pokrenuta je u rudnicima uglja inicijativa za novu organizaciju preduzeca, ali zbog hitnosti rjesavanja drugih (neki kazu vaznijih pitanja) na rjesavanju ovog problema se nije maklo dalje od starta. Neki od direktora ugljenokopa tvrde da nije toliki problem u postavci nove organizacije koliko je zapelo oko toga gdje ce biti glavna direkcija buduceg, vjerovatno javnog preduzeca - u Sarajevu ili Tuzli?

I dok se politicari i rudarski strucnjaci ne mogu dogovoriti oko buduce organizacije rudnika uglja, svoj status pokusavaju rijesiti sami rudari strajkom. Kako oni vide svoj buduci polozaj, drugo je pitanje. Kad bi se oni pitali, svaki od rudnika uglja bi bio posebno preduzece sa svojim ziro racunom. Koliko se to uklapa u trzisna opredjeljenja privrede, ostaje da kazu eksperti. Rudari ovakvo svoje vidjenje temelje, prije svega, na zahtjevu redovnih isplata placa, toplog obroka i regresa pri tome zaboravljajuci dugorocniju perspektivu rudarstva generalno: udruzeni brze idu u progres i ostvaruju vecu produkciju i produktivnost.

I prije rata rudarstvo je bilo u losem polozaju i bez sistemskih rjesenja. Rad za vrijeme agresije je izraubovao i ono malo opreme sposobne za proizvodnju. Poslijeratrna ulaganja medjunardnih organizacija u nase rudnike uglja - americke agencije USAID-a, japanske Vlade i nekih njemackih firmi - nedovoljna su i predstavljaju mali dio onoga sto rudarima treba da osiguraju bolju buducnost. Ipak, proizvodnja uglja (zajedno sa elektricnom energijom) vodeca je u ukupnom fizickom obimu produkcije, jer statistika tvrdi da vise od 40 odsto obima daju ove dvije grane.

Ostvareni rezultati i napori rudara za stalnim usponom proizvodnje su neosporni, mada su proistekli iz maksimalnog naprezanja i mogu se svakog momenta obrusiti pod teretom socijalnih problema. Trendovi u produkciji uglja nisu adekvatni finansijskim rezultatima, jer rudnici su na listi najvecih gubitasa u FBiH. Razlozi ovakvog poslovanja su, medjutim, posebna tema. Ipak, u interesu i same drzave je zato - zeli li imati siguran izvor energije - da sto prije sistemski rijesi status i rudara i rudarstva generalno.

Samuel SKOPLJAK AIM Sarajevo