CERTIFIKATI DIJELE ILI UJEDINJUJU BiH

Westendorp i uskladjivanje zakona o privatizaciji

AIM, SARAJEVO, 27.10.98. Dok su se bosanskohercegovacki konstitutivni i ostali narodi, nacionalne manjine i ostali, uveseljavali finisom protekle predizborne kampanje uz vlastito ucesce u redovnom godisnjem cirkusu poznatijem kao "izbori u BiH", jedina stvarna vlast u ovoj zemlji, Visoki predstavnik Carlos Westendorp, "ukazao je" vlastiti zakon o osnovama privatizacije u BiH.

To sto su domaci "legalni i legitimni" narodni predstavnici u Parlamentu BiH imali vaznijih poslova u to doba, pa su donosenje kljucnih zakona prepustili Visokom predstavniku i nije neko iznenadjenje. Zakon o osnovama privatizacije koji je stupio na snagu 8. avgusta, svojim odredbama direktno rusi trenutno stanje zasnovano na principu "ko je sta klapio, klapio je".

I ovaj "Westendorpov zakon" ostavio je entitetima rok od 60 dana da svoje privatizacijske zakone usklade sa drzavnim. Vjerovatno nema potrebe napominjati da to jos uvijek nije uradjeno ni u FBiH, niti u RS. Federalna vlada je doduse prijedloge izmjena zakona uputila Parlamentu na usvajanje ali ce prvo trebati da se novi saziv Parlamenta konstituise a tek potom da se vidi kada ce i da li ce izmjene zakona proci kompletnu proceduru.

Nezvanicno, u RS odredbe novog drzavnog zakona o osnovama privatizacije smatraju se suvisnim i nepotrebnim, odnosno u ovom bh. entitetu jednostavno smatraju da je sa njihovim zakonima sve u redu da bolje ne moze biti. Ne treba biti preveliki prorok da se predvidi konacan ishod ovog, za sada tihog otpora. Kada mu dosadi ponavljenje vec vidjenih prica i prizora Visoki predstavnik, uz malu pomoc svojih prijatelja (jedan sa cigarom i velikom batinom iza ledja, a drugi bez cigare i nesto manjom batinom, ali sa vecim novcanikom), vec ce naci argumente koji ce po tom pitanju prosvijetliti vlast u RS.

Kada se radi o Federaciji BiH, zakon o privatizaciji preduzeca koji je stupio na snagu 7. decembra 1997. godine, pored ostalog predvidio je da pravo na privatizacijske certifikate po osnovu opsteg potrazivanja imaju svi oni koji su 31. marta 1991. godine imali drzavljanstvo RBiH, a na dan stupanja na snagu zakona imaju prebivaliste na podrucju FBiH i naravno vise od 18 godina.

Isti kriterij vazi i za stare devizne stedise koje su uloge imali u bankama sa sjedistem na podrucju FBiH, a koji bi umjesto svojih uloga takodje trebali dobiti privatizacijske certifikate. Svi privatizacijski certifikati, bez obzira po kom osnovu da su steceni mogu se koristiti za otkup stanova, kupovinu dionica drzavnih preduzeca u procesu privatizacije ili jednostavno prodati nekome ili pokloniti, posto su certifikati prenosivi.

Ovakva zakonska formulacija onemogucila je dobijanje i koristenje ovih certifikata svima onima koji su tokom i poslije rata napustili svoje domove na podrucju FBiH, a decembar prosle godine docekali sa adresom izvan FBiH. Sustina opsteg potrazivanja gradjana je da se svima onima koji su na direktan ili indirektan nacin ucestvovali u stvaranju, drustvene, odnosno drzavne imovine tokom prethodnih decenija, to barem na ovaj nacin valorizuje. Tako je svim punoljetnim gradjanima namijenjeno po 100 bodova u startu dok se za svaku godinu radnog staza dodaje po 10 bodova. Vrijednost minulog rada za sada je izrazena u bodovima, a vrijednost boda izrazena u markama tek treba da se odredi. Zasto to do sada nije uradjeno, posebna je prica.

"Westendorpov zakon o privatizaciji" ne osporava ni jednu vrstu certifikata, ali kada se radi o uslovima koji moraju biti ispunjeni da bi gradjanin dobio certifikat po osnovu stare devizne stednje ili opsteg potrazivanja, unosi jednu "sitnu" izmjenu - ako su ispunjeni uslovi kojima se trazi drzavljanstvo RBiH i prebivaliste na podrucju FBiH 31.3.1991. godine, uz punoljetstvo, apsolutno nikakve veze nema to gdje se gradjanin trenutno nalazi, na predratnoj adresi u FBiH, u "komsijskom" entitetu, drugoj drzavi ili trecem kontinentu.

Isti je princip, jos uvijek, na snazi i u RS. Rezultat je da su u oba entiteta ljudi koji su decenijama radili i doprinosili stvaranju drustvene imovine a koji su tokom rata izbjegli ili su protjerani iz svojih domova, iskljuceni su iz ove "privatizacijske kombinacije".

Pojednostavljeno receno, model masovne i totalne privatizacije prakticno u oba bh. entiteta u grubim crtama svodio bi se na podjelu razlike, ako je bude, izmedju ukupne vrijednosti drzavne imovine i zbira dugovanja drzave prema svojim podanicima po principu "ko se zatekao".

Takvim pristupom izbjegli i protjerani bili bi i dodatno kaznjeni, a imajuci u vidu brzinu povratka ljudi svojim kucama u BiH, lako se moglo desiti da kada se vrate svojim domovima proces rasprodaje drzavne imovine vec bude okoncan a time iskljucena i mogucnost naknadnog ispravljanja nepravde.

Primjena "Westendorpovog zakona" o privatizaciji sa tehnicke strane vjerovatno komplikuje sam proces evidentiranja potrazivanja gradjana ali zato potkopava princip "moja teritorija, moja nacija, moja privatizacija".

Strah da bi u postojecim uslovima na terenu privatizacija drzavne imovine definitivno mogla ucvrstiti postojece etnicke podjele na ovaj nacin je umanjen. Jednostavno, zagovaranje ponovne uspostave multietnicke strukture BiH u uslovima jednonacionalnog monopola nad vlasnistvom, nema smisla ni sanse za uspjeh. Ovako, optimisti se nadaju da ce privatizacijski certifikati za Bosnjake i Hrvate, predratne zitelje RS, kao i za Srbe koji su do rata zivjeli u FBiH, olaksati i ubrzati njihov povratak svojim domovima.

Oni manje optimisticni tjese se da bi, cak i ako predratni stanovnici odluce da se ne vracaju svojim domovima, status dionicara u fabrikama u drugom entitetu dodatno relativizirao postojece medjuentitetske granice i doprinio jacanju ekonomskih veza izmedju preduzeca iz dva bh. entiteta.

Pesimisti, pak, smatraju da ce najcesce koristena biti mogucnost prenosenja certifikata, tj. njihova prodaja. U konacnici to bi rezultiralo koncentracijom mase certifikata u dzepovima onih koji imaju "visak" kesa a koji bi ih vrlo brzo pretvorili u nesto konkretno, poput fabrickih pogona i poslovnih zgrada. Podrazumijeva se da bi u ovom slucaju doslo takodje do nacionalne homogenizacije vlasnika, pa nije tesko pretpostaviti nacionalnu pripadnost buducih vecinskih vlasnika sadasnjih drzavnih preduzeca u Neumu, Prijedoru ili recimo Zenici.

Bez obzira na konacan ishod, svi gradjani BiH imaju pravo da im se na isti nacin revalorizuje njihov minuli rad tokom proteklih decenija, odnosno da im se omoguci da postanu suvlasnici imovine u cijem stvaranju su i sami ucestvovali.

Pristalice ekonomskog i politickog "statusa quo" u BiH imaju razloge da maksimalno otezu sa uskladjivanjem entitetskih s drzavnim zakonom o osnovama privatizacije. Ukoliko Westendorpov zakon ostane mrtvo slovo na papiru, tim bolje za njih. Ako bi OHR naknadno ipak iskoristio svoja ovlastenja i "nametnuo" izmjene zakona i entitetima citav proces priprema za privatizaciju, ako ne i sam njen pocetak, morao bi biti znatno usporen i djelimicno vracen unatrag, sto im opet odgovara.

U svakom slucaju, vremena za cekanje da se entiteti konacno smiluju da usklade svoje zakone sa drzavnim nema previse. Kada ce to konacno biti ucinjeno izgleda da opet najvise zavisi od "zakonodavca Westendorpa".

Drazen SIMIC (AIM, Sarajevo)