PUT NA DEDINJE

Poslije sporazuma Milosevic - Holbruk

Sporazumom iz Belog dvora, Milosevic je na simbolican nacin zatvorio veliki krug svoje politike zapocete upravo na Kosovu. Srbija nije "otisla" u svijet - svijet je "dosao" u Srbiju

AIM, BEOGRAD 17. 10. 1998

Kada se predsjednik SR Jugoslavije Slobodan Milosevic, vidno umoran i neraspolozen, obratio naciji 13. oktobra i objavio da "dogovori koji smo postigli otklonjaju opasnost vojne intervencije protiv nase zemlje", tesko da je postojao gradjanin SRJ koji nije odahnuo. U mnogim radnim kolektivima - Miloseviceva izjava je emitirana u 13 sati - potekao je viski ili nesto slicno. Prihvativsi gotovo sve sto je sef americkog pregovarackog tima Ricard Holbruk trazio od njega, Milosevic se mozda po prvi put smilovao nad sopstvenim gradjanima i postedio ih krstarecih raketa i bombi. Zahvalnost i zdravice bili su zato iskreni.

Refernudum na kojem je vecina tih gradjana u istim tim kolektivima aklamacijom odbacila svako strano mjesanja u rjesavanju kosovskog problema prije nekoliko mjeseci, gotovo da nije pomenuo nitko. Ipak, da to slucajno - pored kojecega drugog

• ne bi uradili nezvisni mediji, pobrinuo se crno - crveni rezim u Srbiji (SRS, JUL, SPS) donijevsi cuvenu protuzakonitu i protustavnu "ratnu" Uredbu na osnovu koje su zabranjena tri (Danas, Telegrafi Nasa borba) dnevna lista u Beogradu. Predsjednik republickog parlamenta Dragan Tomic ("Jugopetrol") objasnio je potom da izmedu refernduma i sporazuma Milosevica sa Holbrukom nema kolizije. Logika ovog objasnjenja vjerovatno lezi u optuzbama nezvisnih medija za petokolonastvo i prljave rabote u korist "zapadnih gazda" i istodobnom potpunom saglasju rezima da nad Kosovom svakodnevno mogu leteti razlictite vrste spijunskih letjelica (najpoznatiji U - 2) istih tih "gazda".

Kako su tekli pregovori u Belom dvoru, sto je sve receno, sto se jelo i pilo i sve tom pravcu - mjesta sumnji nema - saznace se uskoro iz nove Holbrukove knjige. Za razliku od prethodne koja se zove "Put u Dejton", ova bi mogla imati naslov "Put na Dedinje". Svakako, sve sto je Milosevic prihvatio u konacnici ovih dramaticnih pregovora, moglo je i moralo biti prihvaceno mnogo ranije. Mnogi srpski i albanski zivoti ne bi bili izgubljeni, mnoge kuce ostale bi citave, prijetnje intervencije NATO-a ne bi bilo i - ukoliko se bas inzistira - vjerovatno bi Milosevic bio prinudjen na manje ustupke.

U tom kontekstu, navodi se da je odbijanje misije OEBSA-a na cije je celo imenovan bivsi spanjolski premijer Filipe Gonzales bio katastrofalan potez. Smatra se, pored ostalog da bi Gonzales i zbog suocavanja svoje zemlje sa baskijskim separatistickim pokretom bio u mnogo cemu fleksibilniji pregovarac. No, kao da se zaboravlja da je politika koju je Milosevic vodio prema Kosovu i na Kosovu, vec vise od decenije, srljala ka onome sto se sada tamo dogada. Takodjer, i da je niz razlicitih krajnje promasenih i pogubnih poteza od marta ove godine, kada je nasilje u pokrajini eskaliralo, nista drugo do kontuitet te politike. Prosto receno: nakon svega i zbog svega, Milosevic bi mozda prije nekoliko mjeseci bio primoran na manje ustupke - ali ne na bitno manje.

Bar tri politicke grupacije u Srbiji o svemu ovome bar verbalno, ne zele voditi racuna. Prve dvije cine demagoski kafanski patrioti, ljubitelji ruske strateske avijacije i obozavaoci lika i djela Valerija Zjuganova rasporedjni po crno- crvenoj kolaciji na vlasti u Srbiji. Iz perspektiva tih mozgova, trebalo je reci "odlucno ne" NATO i onda se nadati da ce, uz malo srece izbiti Treci svjetski rat u kome ce "novi svjetski poredak" biti razbijen u paramparcad. Treca grupacija je ono, za sto bi se moglo reci da je ostalo od srpske opozicije. Iz tih krugova se - s punim pravom - porucuje da Milosevic racune svoje vladavine ispostavlja svim gradjanim kroz ljudske tragedije i ekonomsko beznadje, te sporazum sa Holbrukom naziva nacionalnim ponizenjem. Ovdje se previdja cinjenica da se nitko u srpskom javnom zivotu od 1986. nije ozbiljno pozabavio kosovskim pitanjem i ponudio relevantnu alternativu politici koje je vodio rezim i da od te odgovornosti bijega nema.

U takovom jednom okruzenju Milosevic se, na vrhuncu krize - iako ga nitko ne moze amnestirati kada je rijec o politici koja je do same krize dovela - ponio kao realan i odgovoran politicar. Zagovornici intervencije nemaju razloga da to sebi pripisu kao zaslugu. Jer, pod udarom krstarecih raketa i bombi, posvemasnje izolacije i regionalnog kolapsa, mnogo se bolje kroz golu diktaturu cuva i ucvrscuje licna vlast. Nastranu i to, sto bi u takvim okolnostima, kosovsko pitanje doista postalo nerjesivo.

Koliko su Milosevic i Holbruk o svemu ovome vodili racuna dok su provodili sate i sate u Belom dvoru nitko ne moze sa sigurnoscu reci. Izvjesno je da prvi, preko svog agitpropa, sada pokusava dokazati kako nikavog popustanja nije bilo, odnosno da medjunarodna zajednica kroz nezapamceno ostra i prijeteca istupanja spasava kredibilitet zbog najavljene intervencije koja definitivno nista dobro ne bi donijela. Ucesnici pregovora toliko su satanizirali jedni druge da vjerovatno u ovom kontekstu treba traziti inzistiranje srpskog rezima na neustavnoj "ratnoj" Uredbi kao i produzenju "aktivirajuceg naredenja" snagama NATO prvobitno orocenog na 96 sati. Sada je na redu primjena nagodbe sa svim konzekvencama sto ce tih dogovorenih jedanaest tacaka pozantih ovdasnjoj javnosti imati. I to kako na ustavno - pravno uredjenje drzave, tako i na samo stanje na Kosovu, kao i na odnose u ovdasnjem politickom zivotu.

Trenuta situacija je takva da dok na jednoj strani uglavljena satnica potpisivanja dogovorenih dokumenata ide bez zastoja (najprije sa generalnim sekretarom NATO Havijerom Solanom i komadantom NATO u Evropi Veslijem Klarkom, te predsejdnikom OEBSA-a Geremekom), na drugoj se brutalno i bez presedana guse i zastrasuju nezavisni mediji. U svakom slucaju, odlaskom Holbruka i dolaskom 2000 promatraca OEBS-a (rezim ih eufemisticki naziva verifikatorima) na Kosovo, pravila politicke igre u Srbiji nece moci ostati nepromjenjena. Kako ce izgledati u buducnosti tesko je prorokovati. Ne treba se plasiti da u Srbiji postoje organizirane politicke grupacije koje bi mogle postignuti sporazum srusiti. I stranke na vlasti i one u opoziciji, napravljenu su po mjeri Milosevica i bez njega nisu u stanju postojati. Takodjer, premda aktivnosti i provokacije naoruzanih Albanaca na Kosovu nece u dogledno vrijeme biti okoncane, nema opasnosti da relevantni albanski politicari odbace to sto je dogovoreno u Belom dvoru. Ukoliko bi to napravili, izgubili bi sve sto su stekli. Sa sporazumom Milosevic - Holbruk, prvi je na simbolican nacin zatvorio veliki krug svoje politike zapocete upravo na Kosovu. Nakon besprimjerne i nepotrebene patnje i stradanja duze od decenije, Srbija nije "otisla" u svijet. Svijet je - naprotiv - "dosao" u Srbiju. Daje li to razlog za optimizam?

Filip Svarm (AIM)