KOSOVO OPSTINA ILI `DRZAVA U DRZAVI`

Plan za buducnost

AIM, BEOGRAD, 15. 10. 1998.

Najnoviji predlog Kontakt grupe o Kosovu nije najbolji moguci, ali nije ni tako rdjav, a jos manje neprihvatljiv kao platforma za pocetak dijaloga izmedju srbijanskog rezima i kosovskih Albanaca, kako se o njemu polusapatom govori sa teznjom da se ne prihvati i odbaci.

Najveca teskoca s ovim kao i svakim drugim slicnim dokumentom sadrzi se u cinjenici da postoji konstitutivni razlaz izmedju dvije etnicke zajednice na Kosovu i Srbiji prema kojem ni jedna od njih ne priznaje onoj drugoj "pravo" na odredjena prava. Dok Srbija hoce Kosovo bez kosovskih Albanaca, kosovski Albanci hoce Kosovo bez Srbije. I to sve s pozivom na samoopredeljenje!

U takvoj situaciji kad ne postoji odredjena volja za odgovarajucom politickom zajednicom nema tog kompromisa ma koliko da je vjesto navodjen i "tehnicki" sacinjen kao odgovarajuci dokument bio on predlozenog ili pocetnog karaktera koji bi mogao izgraditi tu zajednicku volju kod dva naroda. U tome je glavni problem sa datim predlogom Kontakt grupe kao sto bi bio ili ce biti i sa svakim drugim te ili slicne vrste.

Pa ipak, sva je sreca sto ce pored dvije sukobljene strane i zakrvljene do istrebljenja o krajnjem ishodu odlucivati oni koji su i dali ovaj predlog bez obzira da li ce ostati ova varijanta predloga ili ce se pojaviti neka druga. Kljucni element predloga sastoji se u cinjenici da Kosovo ostaje dio Srbije i SR Jugoslavije mada se o tome ne govori direktno.

Ali, buduci da se predvidja da ce predstavnici Kosova biti zastupljeni u organima Srbije (20 poslanika) i Jugoslavije (10 poslanika) ocito je da su tvorci predloga nastojali da na taj nacin zadovolje i jednu i drugu stranu ne pominjuci pritom direktno ono sto ne bi zelile da cuju: s jedne strane, da ce Kosovo ostati u Srbiji i Jugoslaviji, a s druge, da se ni Srbijom ni Jugoslavijom nece moci vladati bez kosovskih Albanaca!

Sto se tice samoadministrirajucih prava kosovskih Albanaca oni ce, prema predlogu, odlucivati o svemu onome sto nije ili ne spada u klasicne drzavne funkcije i to one od najviseg drzavnog znacaja kao sto su oblast spoljnih poslova, odbrane, finansija, zajednickog trzista, carina i slicno. To znaci da Srbija (i Jugoslavija) ne bi imale prava da se mesaju u kosovske kompetencije, ali isto tako ni kosovski Albanci ne bi mogli dovoditi u pitanje pomenute klasicne drzavne funkcije.

Buduci da ce Kosovo imati vladu, sudstvo, parlament kao i "predsjedavajuceg" koji svojim polozajem podsjeca na sefa drzave sve se cini da je ovaj predlog bio dijelom inspirisan nekadasnjim planom Z-4 koji je svojevremeno nudjen krajinskim Srbima i koga su oni, kao sto je poznato, odbili izazvavsi odmah poslije toga intervenciju hrvatskih vlasti koje su ih natjerale u jedan od najvecih egzodusa naroda nakon Drugog svjetskog rata.

Problem policije rijesen je tako da se Kosovu daje pravo na formiranje policije od lokalnog karaktera i saglasno (proporcionalno) nacionalnom sastavu stanovnistva. Srbijanski to jest republicki organi reda i mira bili bi funkcionalno usmjereni samo na poslove vezane za spoljasnju bezbjednost, pogranicne radnje, carinu itd. Oni se ne bi mogli mjesati u rad lokalne policije niti bi imali neke ingerencije nad njom.

Jedna od novina svakako jeste i uvodjenje tzv. Vijeca nacionalnosti koga bi sacinjavali predstavnici svih kosovskih etnickih kolektiviteta i to posebno s ulogom i pravima da uticu na odluke samoadministrirajucih kosovskih organa. Zanimljivo je da tvorci predloga takvo vijece nacionalnosti ne predlazu i za samu Srbiju koja je daleko vise etnicki slozenija nego Kosovo i sa manjom etnickom koncentracijom vecinskog naroda sto samo govori da su time zeleli izbjeci njenu federalizaciju sto se moze protumaciti i kao ustupak Beogradu i Milosevicu.

Polazeci od principa da demokratski oblik samoadministracije mora biti placen, tvorci predloga troskove njenog odrzavanja svode na finansiranje iz posebnih i vlastitih poreza, ali i dijelom iz drzavnih poreza s obzirom na podijeljena prava i duznosti koji proisticu iz razlicitih ingerencija kosovskih organa i samih drzavnih organa sto se moze smatrati pravicnim principom.

Kritika kosovskih Albanaca, tacnije olitickih i nacionalnih prvaka, kad je rijec o ovom predlogu vise se krece jednim uporedjenjem sta je sve Kosovo kao Pokrajina imala u proslosti na bazi Ustava SFRJ iz 1974. godine u pogledu svojih autonomnih prava koja su im 90-tih godina nasilno oduzeta u odnosu na ono sto ime se sada ovim predlogom nudi uvidjajuci pritom da je rijec o nesrazmjernom gubitku.

Koristeci se takvom metodom oni objektivno relativiziraju svoje zahtjeve za nezavisnim Kosovom dolazeci volens-nolens na pozicije federalizacije Srbije. Jer, ako se kaze da je prema Ustavu iz 1974. godine Kosovo imalo najvisa prava u zajednickim poslovima federacije kao sto su zajednicko trziste, finansije, spoljni poslovi, odbrana... a sada ih nema buduci da su izvucena iz dogovornog okvira postajuci predmet subordinacije onda se time objektivno samjeraju dva razlicita polozaja Kosova. Jedan iz razdoblja druge Jugoslavije i drugi, koji se nudi ovim predlogom Kontakt grupe.

Stoga politicke vodje albanskog entiteta smatraju da se mora poci u pregovorima sa Srbijom od onih prava koja su oduzeta Kosovu da bi se tek polazeci od njih kao takvih pristupilo trajnom rjesavanju polozaja Kosova. "Ne moze se sada pregovarati o onome sto je Kosovo vec imalo i sto mu je silom oduzeto", kazu neki od njih. U tom razmisljanju ima neke logike, ali ne i tacnosti u vidjenju tadasnjeg polozaja Kosova u okviru jugoslovenske federacije.

Pre svega, teza o vracanju ondasnjih prava Kosovu nailazi na jednostavnu prepereku da danas nema ni one Jugoslavije ni ostalih njenih konstitutivnih cinilaca. Ali, taj se prigovor ne mora uzeti kao presudan. Mozda je znacajnije da ondasnje Kosovo nije imalo status federalne jedinice kao i ostale jugoslovenske republike da bi cinom i procesom radjanja druge Jugoslavije automatski steklo pravo na samostalnost, nezavisnost i suverenost.

Cinjenica da je Kosovo bilo i element jugoslovenskog federalizma i "u sastavu Srbije" cini da i njegovo danasnje rjesenje mora biti drugacije od rjesenja putem razdruzivanja bivsih jugoslovenskih republika na bazi njihovog samoopredeljenja. U tom pogledu mora se zaista poci od onih prava koje je Kosovo uzivalo u nekadasnjoj jugoslovenskoj federaciji, ali i od cinjenice da je Kosovo imalo i specificni polozaj u tom pogledu o cemu govori i sama ustavna formulacija "u sastavu Srbije".

Slobodan Inic (AIM)