Nato i CG

CRNA GORA PRED PRIJETNJAMA VAZDUèNIH UDARA NATO

N: Gledajuci nebo

TXT:

"Nadam se i vjerujem da NATO i veliki vojni saveznici nikada nece baciti ni jednu bombu na zemlju kojoj pripadam", vec su ove uvodne rijeci Svetozara Marovica, predsjednika crnogorske Skupstine razbile iluzije da ce hitna sjednica crnogorskog parlamenta sazvana u utorak ponuditi odgovor na ono sto se mnogi vec danima pitaju - moze li Crna Gora izbjeci NATO udar.

Nada i vjera - to je otprilike sve sto su u predvecerje prijetecih vazdusnih napada na vojne ciljeve u SRJ mogli ponuditi crnogorski zvanicnici. Dokument koji je na kraju burnog skupstinskog dana vecinom glasova izglasan samo je potvrdio nemoc crnogorske vlasti da se, osim retoricke distance, zaista izvuce iz mreze koju je Milosevic ispleo oko Crne Gore. Cetiri izglasana skupstinska zakljucka prakticno su samo spisak apela I preporuka medunarodnoj zajednici. Poslanici Demokratske partije socijalista odlucili su se, po ko zna koji put, za strategiju trpljenja i cekanja "da se klupko samo odmota". Zato su poslanici DPS, potpomognuti Kilibardinim narodnjacima "ekspresno" odbacili - ne samo skupstinski prijedlog crnogorskih liberala se Crna Gora izbori za prava kojima odavno raspolaze srpski parlament - vec I amandmane Socijaldemokratske partije kojima se trazila neutralnost Crne Gore u sukobu savezne drzave I legalnih snaga OUN.

Cinjenica da su poslanici DPS I SNP, prvi put nakon partijskog razlaza, zajednicki izglasali skupstinski zakljucak nije znak politickog priblizavanja protivnika, vec uvjerljivo svjedoci da niko ni u vlasti ni u opoziciji zaista ne vjeruje u mogucnost da ce usvojene preporuke crnogorske Skupstine imati ikakvog efekta, kod Milosevica ili medunarodne zajednice.

Malo je bilo ozbiljnih analiticara koji su zaista ocekivali da ce se u utorak na Skupstini Crne Gore dogoditi nesto spektakularno. I sam Djukanovic, koji dan ranije u obracanju naciji prakticno je priznao da su crnogorskoj vlasti ruke svezane. U govoru koji nije odisao za njega karakteristicnim optimizmom, crnogorski predsjednik je ponovio stare optuzbe na racun Miloseviceve politike I produbio strijepnju crnogorske javnosti. "Krajnje su neodgovorni svi oni u SRJ koji potcjenjuju opasnost od bombardovanja NATO pakta I ti ljudi ne zasluzuju da se nalaze na njenim celnim funkcijama", upozorio je Djukanovic dodavsi da prijetnje NATO treba shvatiti "veoma ozbiljno" I preduzeti "sve mjere da bi se izbjegla najteza katastrofa za nas". Ali, Djukanovic se nije usudio da kaze sto ce Crna Gora uraditi ukoliko se njeni apeli ne uslise.

Upozoravajuce rijeci crnogorskog predsjednika nijesu odjeknule u Beogradu: istog dana, u Palati federacije, Milosevic je bezbrizno primio delegaciju djece "Radost Evrope", pokazujuci da nema namjeru, kao ni do sada, saslusati glasove razuma, pogotovu ne one koji dolaze iz Podgorice.

Iluzorno je I bilo ocekivati da ce predsjednik SRJ iznenadno poslusati Djukanoviceve savjete ako na to nije zaista prinuden. Milosevic je odavno svjestan da Djukanovic ne kani preduzeti radikalne poteze u pogledu osamostaljivanja Crne Gore, a pri sadasnjem odnosu snaga u saveznom parlamentu apsolutno je bezbjedan: Djukanovicevi poslanici ne mogu ni uci u prostorije saveznog parlamenta, a kamoli tamo izglasati neke odluke koje bi naudile politici srpskog vozda.

Mozda je, I nehotice, pravu definiciju polozaja crnogorske vlasti dala Milica Pejanovic Djurisic, predsjednica Demokratske partije socijalista. Komentarisuci odluke posljednjeg zasijedanja crnogorskog parlamenta Pejanovicka je mirno konstatovala da "oni predstavljaju racionalnu I realnu mjeru datih okolnosti, kao I mogucih dometa I uticaja Skuptine Crne Gore I njenih organa vlasti". Prevedeno na jezik realnosti: Crna Gora je, indirektno ali I sasvim konkretno, u Milosevicevoj vlasti. Uostalom, Djukanovic I njegovi koalicioni partneri ne mogu garantovati da teritorija Crne Gore nece biti iskoriscena za akcije Vojske Jugoslavije u eventualnom sukobu sa snagama NATO-a. Nedavno putesestvije po Londonu nije Djukanovicu moglo uliti optimizam. Politicke volje (ili realne snage) za direktnu konfrontaciju sa Vojskom Jugoslavije Djukanovic, kada bi I zelio, ne moze naci unutar svije partije. Za neke sire crnogorske koalicije u DPS-u niti su spremni niti za to sada ima vremena. A Vojska Jugoslavije apsolutno je, prema svim raspolozivim podacima, pod kontrolom Milosevica I Seselja. Ilustracija nemoci zvanicne Crne Gore su I brojni pozivi upuceni crnogorskim rezervistima ovih dana. "Otadzbina te zove! Nasi preci junacki I casno odbranise narod svoj I zemlju ovu. Dosao je red na tebe da izvrsis svoju patriotsku duznost" - ovo su rijeci kojima Vojska Jugoslavije poziva crnogorske rezerviste u boj protiv "ostatka svijeta".

Ocito: Crna Gora sada samo moze da iscekuje kako ce se odvijati rat Milosevica I medjunarodne zajednice. Crnogorska vlast, pokazalo se, nije imala snage za radikalan otklon I sada je - mada izgleda apsurdno na prvi pogled - u politicki tezoj situaciji nego Milosevic I njegova ekipa.

Naime, vazdusni udari NATO snaga, prema svim do sada objavljenim procjenama, ugrozice Milosevicevu vlast ali nece znaciti I njegov politicki kraj. Naprotiv, praksa pokazuje da se rezimi slicne prirode (Irak, Libija, Kuba) - ukoliko ne dode do fizicke likvidacije politickog vode - najbolje odrzavaju u uslovima izolacije, u vremenima kada je oligarhiji na vlasti u "patriotskom interesu" dozvoljeno sve, cak I eliminacija politickih protivnika.

Djukanovicev polozaj mnogo je komplikovaniji, narocito u slucaju da avioni zapadne alijanse bombarduju ciljeve u Crnoj Gori (a mete su vec odredene: aerodrom u Golubovcima, radarska postrojenja u Danilovgradu, ratni brodovi u Boki...). Crnogorska vlast je u posljednje dvije godine pokazala veliku kooperativnost prema Zapadu, izgradila reformski imidz u svjetskom javnom mnjenju. Osnovni problem sa kojim bi se u tom slucaju suocio drzavni vrh u Crnoj Gori svodi se na pitanje: kako glasacima (narodu) objasniti da su postali nezasluzena meta bombardovanja? I, sto je vaznije, kako zadrzati u tom slucaju vlastito biracko tijelo koje bi se svakako osjetilo prevarenim od vlasti koja im je obecavala "bolji zivot i put u sigurnost"?

S druge strane, Djukanovic ce, ako u Beogradu proglase stanje neposredne ratne opasnosti, biti u opasnosti da mu vlast u Crnoj Gori naprosto bude znatno ogranicena ili cak I oteta silom. Uostalom, Milosevicu bi I odgovaralo da krivicu za nesrecu naroda prebaci na nekoga drugoga, a najjednostavnije je optuziti "izdajnicku" crnogorsku vlast koja je "surovala sa neprijateljem". I, naravno, ponovo krenuti u bitku sa crnogorskim reformistima. Ono sto Seselj radi I namjerava raditi sa nezavisnim medijima u Srbiji moze se, u izmijenjenoj varijanti, primijeniti I u Crnoj Gori. Bulatovic, u ulozi saveznog premijera ima I ustavne mogucnosti da nalozi crnogorskim medijskim drzavnim kucama postovanje rigoroznim cenzorskih pravila koje, uostalom, institut vanrednog stanja I predvida. To bi, naravno bio samo uvod (ili povod u slucaju otpora) u novo razracunavanje Djukanovic - Milosevic & Bulatovic.

Uostalom, nagovjestaja strogih mjera vec ima: donosenjem Zakona o finansiranju "vanrednih troskova odbrane zemlje" uveden je dodatni porez na promet roba I usluga, sto prakticno zemlju vodi ka ratnoj privredi.

Taj potez Beograda niko od crnogorskih zvanicnika nije javno osudio iako je to direktni atak I na crnogorsku privredu. To samo potvrduje da crnogorska vlast nema strategije, ali ni taktike, odbrane crnogorskih interesa u novonastaloj situaciji. Kao da Djukanovic I drugovi sa strijepnjom gledaju u nebo u nadi da bombardovanja nece biti te da ce Milosevic, kao mnogo puta do sada, popustiti u posljednjem trenutku. Ali, sto ako bombe pocnu padati?

Drasko DjURANOVIC (AIM, PODGORICA)