BEZ RJESENJA

Cekajuci NATO

Bar iz primjera Miloseviceve politike prema pokrajini, zorno se vidi da se silom tek ne rjesava nista. Ako ni zbog cega drugog, NATO bi prije bilo kakve akcije morao dobro razmotriti ta iskustva i odustati - u protivnom, dozivotno ce ustoliciti Milosevica i Seselja.

AIM, BEOGRAD, 6.10. 1998.

Da li ce poletjeti krstarece rakete sa americkih ratnih brodova u Jadranu ka "unaprijed odredjenim ciljevima" u Srbiji? Hoce li se avioni zemalja NATO pakta pojaviti na ovdasnjem nebu kao 1995. u Bosni i Hercegovini? Kakva sudbina ceka drzavu ukoliko dodje do eksplozija, razaranja i mogucih civilnih zrtava?

Sa sigurnoscu nitko nije u stanju odgovoriti na ova pitanja. Iz saopcenja Savjeta bezbjednosti UN gata se kao iz salice za kavu. Preko E - maila obavjestava se o najnovijim rezultatima anketa BBC i CNN treba ili ne bombardirati Srbiju. Analiticari svih profila objasnjavaju gradjanstvu odnose izmedju SAD, Evropske Unije i Rusije i politicke prilike unutar njih. Neizreciv interes vlada za visoku diplomatiju i mehanizam odlucivanja u NATO, a jos veci - koje su zemlje zapocele evakuaciju osoblja svojih ambasada i konzulata u Beogradu. Iz iznenadnog dolaska bivseg americkog posrednika za Balkan Ricarda Holbruka, te iz izraza njegovog lica nakon susreta sa predsjednikom SR Jugoslavije Slobodanom Milosevicem, izvlace se dalekosezni zakljucci...

U medjuvremenu, traje navala na secer i jestivo ulje u ducanima, a na bezinskim pumpama otegli su se redovi automobila. Ipak, nema panike. Na moguce bomabardiranje najveci dio stanovnista gleda kao i na nedavni potres sa epicentrom u nedaleko od Valjeva (osjetio se u gotovo cijeloj Srbiji). Kao na elementarnu nepogodu, dakle, na stvar samu po sebi strasnu i nezeljenu, ali na nesto sto se ne moze sprijeciti i izbjeci.

VISOK GARD

Iako je uslijed eskalacije nasilja na Kosovu marta 1998, stalno prisutna prijetnje zracnom vojnom intervencijom NATO, cini se da se rezim zajedno sa svojim trabantima tek u posljednjih desetak dana "doziva u pamet". Uz ritualna patriotska zaklinjanja na posljednjoj sjednici parlamenta Srbije objavljen je pobjedonosni zavrsetak vojno - policijskih akcija u pokrajini i saopceno da se specijalne jedinice policije, te razliciti vojni sastavi povlace u baze. Dakle, na jedan tipicno ovdasnji nacin, stavljena je na znanje spremnost da se izidje u susret zahtjevima posljednje Rezolucije UN. Takodjer, iz skupstinskih kuluara moglo se cuti da postoji i spremnost da se prihvati prijedlog americkog posrednika za Kosovo Kristofera Hila o trogodisnjem moratoriju na utvrdjivanje statusa pokrajine. Skupstina SR Jugoslavije kao da je otisla je i korak dalje: sluzbeno su pozvani promatraci OEBS-a kao da nikad nije bilo referenduma na kojem je odbaceno svako strano posredovanje.

Ipak, cini se da u svemu ovome postoji nekoliko problema. Prvi je taj sto se cini da do svega dolazi pod pritiskom i sa prilicnim zakasnjenjem. Drugi - ne moze se reci da u svijetu itko drzi do Milosevicevih rijeci i obecanja. Treci je taj da nakon bogatih iskustava sa ovdasnjim rezimom relevantana medjunarodna zajednica dovoljno frustrirana i spremna na radikalne poteze iako i sama nije sigurna u njihovu svrsishodnost i opravdanost. U tom kontekstu, otvoreno je i pitanje da li je Milosevic, ciji je uspon na mjesto nacionalistickog i populistickog lidera upravo zapoceo na Kosovu prije desetak godina, u stanju da napravi radikalan obrt svoje politike prema pokrajini.

Svjesan narecenog, rezim zato - makar samo i za unutrasnju upotrebu - drzi visok gard. Vrhovni savjet obrane tako porucuje da ce se, ukoliko bude napadnuta, zemlja braniti svim sredstvima. Na Prvom programu drzavne televizije u udarnom terminu emitira se poduzi propagandni spot posvecen Vojsci Jugoslavije (VJ) kao pouzdanom branitelju otadzbine. U ekspozeu predsjednika savezne vlade, dalje, posebno je naglaseno da se zemlja nalazi u stanju neposredne ratne opasnosti. Retorika gotovo svih politicari sadrzi pozivanje na Kosovo kao na svetu srpsku zemlju, a u Beogradu su se pojavili plakati potpisani sa "Branioci Kosova" u kojim se "Srbinu" stavlja do znanja da nece biti prastanja za izdaju - ma sto to znacilo. Na kraju, tu je i Milosevicevo saopcenje nakon susreta sa Holbrukom u kome je ocjenio da je prijetnja intervencijom zemalja NATO kriminalan akt.

BEZNADJE

Opci dojam je da je nakon masakra nad osamnaest civila albanske nacionalnosti u selu Gornje Obrinje intervencija "spakovana". Svakako, njenom otklanjanju ne doprinose izjave da je taj pokolj inscenirala Oslobodilacka Vojska Kosova (alb. - UCK), inzistiranje da je ova organizacija na najbrutalniji nacin likvidirala vise desetina otetih srpskih civila u selima Klecka i Glodjane, te seciranje inozemne stampe u cilju dokazivanja "antisrpske" zavjere.

Ipak, zracna intervencija NATO bila bi zaista promasen potez koji bi medjunarodna zajednica mogla povuci. U prvom redu - zato sto bi nakon tog cina umjesto smirivanja, doslo do jos vece eskalacije nasilja na Kosovu. Prakticno, svaka efektivna kontrola nad UCK koja je posljednjih mjeseci maksimalno radikalizirana, ali i na djelu specijalni srpskih policijskih jedinica ne bi bila moguca. U takovoj jednoj situaciji, ne samo da bi nestala bilo kakva politicka i pregovaracka djelatnost sluzbenog Beograda, vec postoji i realna opasnost da naoruzani Albanci u potpunosti marginaliziraju kosovske politicare okupljene oko dr Ibrahima Rugove.

Dalje, u Srbiji bi - u atmosferi zamracivanja, zracnih uzbuna, panike i nestasica - doslo do daljnjeg jacanja ultranacionalisticeke i ultradesnicarske Srpske radikalne stranke dr Vojislava Seselja. Vec sada je Seselj, kao potpredsjednik srpske vlade, stavio na znanje da mu sto veci kaos i stradanja maksimalno odgovaraju. Njegova zastrasivanja i prijetnje uperene su ne samo ka vojnicima NATO (smatra se u BiH) vec i ka svim neistomisljenicima, nezvisnim medijima i nevladinim organizacijama za zastitu ljudskih prava u Srbiji. Prosto receno, Seselj sa svojim radikalima vec je poceo polagati temelje za instaliranje jedne totalitarne, autarhicne, ksenofobicne vlasti zaracene sa cijelim svijetom. Kosovo i potencijalna intervencija, posluzili bi samo kao povod i izgovor.

Konacno, u takovoj simbiozi Milosevica i radikala, nitko nije u stanju da kaze kakva buducnost ceka zemlju, ali i region. Sluzbeni Beograd bi u slucaju intevencije, bez ikakvog skanjeranja, krenuo u obracun sa reformistickom vlasti Mila Djukanovica u Podgorici. Veliko je pitanje i sto bi se dogodilo sa zapadnom Makedonijom i Bosnom. Izvjesno je samo jedno: Srbija bi utonula u potpuni egzistencijalni kaos i politicki mrak sa Milosevicem i Seseljem bez nade u skoro svanjivanja. Nista ne bi bilo rijeseno - samo bi se jos mnogo stosta zakompliciralo i eskaliralo.

Kosovo je toliko zamrsen, proturjecan i kompliciran problem da nema jednostavnih, brzih i radikalnih rjesenja. Bar iz primjera Miloseviceve politike prema pokrajini, zorno se vidi da se silom tek ne rjesava nista. Ako ni zbog cega drugog, NATO bi prije bilo kakve akcije morao dobro razmotriti ta iskustva i odustati - u protivnom, dozivotno ce ustoliciti Milosevica i Seselja. Ovo, medjutim, niposto ne znaci da treba odustati od upornog i principjelnog traganja za rjesenjem kosovske drame.

Filip Svarm (AIM)