SLUCAJ KOJI OPOMINJE

Ko je kriv za poraz Biljane Plavsic?

Banjaluka, 7. oktobar 1998. (AIM)

Izborni poraz Biljane Plavsic, predsjednika Republike Srpske, bilo je najvece iznenadjenje proteklih parlamentarnih izbora. U svim procjenama ovdasnje javnosti, pa i onih koji su sebe nazivali analiticarima politickih prilika, jedino je ona vazila za izbornog favorita. Oni koji su racunali sa uspjehom nacionalista davali su vise sanse Momcilu Krajisniku i nacionalistickim strankama nego izbbornom rivalu aktuelne predsjednice.

Za svoj poraz Biljana Plavsic je optuzila Zapad zbog toga sto je od nje "zahtijevao da djeluje brze u pravcu centralizacije BiH". U intervjuu svom politickom savjetniku Srdji Trifkovicu Plavsicka objasnjava da je njen ugled u narodu bio narusen "stalnim porastom takvih pritisaka" i nerazumijevanjem njenih upozorenja da takva politika vodi jacanju nacionalisticke opcije u srpskom entitetu. "Ta upozorenja nisu naisla na razumijevanje, a da jesu, ja bi danas i u iduce dvije godine bila predsjednik", kaze Plavsicka.

Na listu prigovora medjunarodnoj zajednici Plavsicka na prvo mjesto stavlja stalnu reinterpretaciju Dejtonskog sporazuma u korist "nekakvog dejtonskog duha", sto je, po njoj, vodilo reintegraciji cijele BiH. "Kao posledica ovoga jeste da su mnogi nasi biraci dozivljavali moju politiku saradnje sa medjunarodnom zajednicom kao lagano odumiranje nase republike, sto bi vodilo do stvarne opasnosti od novog rata", kaze Plavsicka.

Za razmatranje ovakve argumentacije bivse predsjednice treba poci od rezultata njenog dvogodisnjeg politickog djelovanja. Za svakog objektivnog posmatraca rezultati njene unutrasnje politike su impresivni: zaustavljen je ekonomski sunovrat, stabilizovano trziste, konsolidovan budzet, obnovljena infrastruktura, vracen medjunarodni ugled, demokratizovano drustvo, zapoceta ekonomska reforma... Jednom rijecju, krenulo se krupnim koracima u tranziciju koja je obecavala perspektivu. Radi se o rezultatima koji su jasni i vidljivi obicnom covjeku. Uz sve to, njen ljudski i moralni lik niko nije mogao dovoditi u sumnju: bila je izvan svih tokova kriminala i korupcije, bez mrlje u biografiji.

Postavlja se, dakle, pitanje gdje su uzroci njenog poraza? Cini se da u argumentaciji Plavsicke nema pretjerivanja uobicajenog za politicke gubitnike i da uzroke njenog politickog poraza zaista treba traziti u njenoj politici prema medjunarodnoj zajednice, ili, bolje receno, politici koju je medjunarodna zajednica imala prema RS.

Moglo bi se prihvatiti da je odnos medjunarodne zajednice prema RS i podrska koja se davala Biljani Plavsic sa raznih strana u toku izborne kampanje najvise uticali na stvaranje nepovjerenja medju biracima. Nacin na koji je podrska demonstrirana proizveo je kontra efekat jer je posluzio njenim politickim protivnicima kao slagvort za razotkrivanje 'medjunarodne zavjere, ciji je cilj utapanje RS u unitarnu BiH'. Forsiranje u izbornoj kampanji medjuentitetskih razgovora o skolskom sistemu, nacionalisti u RS su vjesto iskoristili da lansiraju pricu o jedinstvenim udzbenicima i skolskom sistemu u BiH, sto je ucvrstilo strah od unitarizacije. Dolazak Medlin Olbrajt, americkog drzavnog sekretara u Bijeljinu i susret sa liderima politickih partija vladajuce koalicije "Sloga" dva dana prije izbora, a zatim dolazak u Sarajevo njemackog ministra inostranih poslova Klausa Kinkela, protumaceni su kao podrska koja izbore cini neregularnim, a postojecu vlast u RS marionetskom i izdajnickom. Nadalje, ucestalo predizborno pojavljivanje americkog ambasadora Kauzlarica sa premijerom Dodikom na otvaranjima skola, mostova, ambulanti i vodovoda, nacionalisti su vjesto koristili u dokazivanju kako aktuelna vlast saucestvuje u 'paklenim namjerama zapada da utopi Srbe u fundamentalisticku BiH'.

Doda li se svemu tome strategija nacionalista u Federaciji BiH i njen uticaj na RS, postaje jasno zasto se razvijao strah koji je homogenizirao nacionaliste. Ilustrativan primjer su izjave generala Armije FBiH Dudakovica i Delica da ce BiH imati zajednicku vojsku, koje je nakon toga, prema izjavi Biljane Plavsic, javno potvrdio i general Vesli Klark. "Ja sam postavila to pitanje Medlin Olbrajt. Dobila sam odgovor da je za to vjerovatno kriva novinarska interpretacija. Sa takvim izjavama nisu trebali da mi potpomazu", obrazlagala je Plavsicka primjere koji su podrivali njenu politicku poziciju u vlastitom narodu.

'Slucaj Plavsic' obicnog posmatraca politickih prilika u BiH navodi na zakljucak da podrska, kao i neuravnotezen pritisak na bilo koju stranu u BiH proizvodi dvostruki efekat: jaca nacionaliste na obje strane. Oni na koje se pritisak vrsi tvrdice da se radi o pogubnoj 'politici duplih arsina', dok ce oni drugi takvu politiku medjunarodne zajednice pripisati uspjehu vlastite nacionalisticke politike. Tako su pritisak medjunarodne zajednice na otvaranje i demokratizaciju RS njeni gradjani protumacili kao neravnopravan tretman i opasnost koja vodi 'nestanku RS', dajuci glas nacionalistima koji ce uspostaviti ravnotezu sa druge dvije strane, a Izetbegovic i njegovi ekstremisti mogli su takve rezultate da pripisu svojoj politici 'cjelovite BiH', uvjerivsi birace u uspjesnost takve politike.

Cini se da je potpuno jasno da medjunarodna zajednica mora nesto mijenjati u svojoj strategiji za BiH. Ako ponovo fokusira svoju politiku na RS i bude vrsila pritisak samo na Poplasena kako bi nastavio politiku Biljane Plavsic, rezultati na sledecim izborima bice jos porazniji. U ovom trenutku medjunarodna zajednica ne bi smjela izgubiti iz vida cinjenicu da je RS, bez obzira na pad Biljane Plavsic i uspjeh Poplasena, nacinila najveci iskorak u pravcu demokratizacije i politicke pluralizacije. Tu cinjenicu treba iskoristiti kao politicku paradigmu u strategiji demokratizacije ukupnog prostora BiH.

Branko Peric (AIM)