PAPA PO DRUGI PUT MEDjU HRVATIMA

AIM, ZAGREB, 4.10.1998. Glumci isti, cak i podjela uloga ista, ali - razlicita predstava. Tako bi se najkrace mogao opisati nedavni posjet pape Ivana Pavla II Hrvatskoj, koji je bio mnogo spektakularniji nego onaj 1994., ali je to zacijelo i jedino po cemu je drugi posjet bio veci od prvog. Doduse, papa je i ovaj put pozvao na toleranciju razlicitih svjetonazora i vjera, demokratsko i strpljivo rjesavanje problema, solidarnost... Pa ipak, prevarili su se oni koji su optimisticki predvidjali da Ivan Pavao II dolazi ponoviti svoju kolosalnu metaforu rijeka Save i Dunava, jer ona prvi put nije bila dobro shvacena.

Puno je uvjerljiviji dojam da papa ovaj put zapravo nije najbolje znao koju poruku uputiti i, u krajnjoj liniji, sto uciniti s drugim posjetom kojeg je u razmjerno kratkom vremenu ucinio istoj zemlji. Objektivnu razdjelnicu izmedju dva papina posjeta cini to sto je prvi posjet dosao usred serije ratova na ovom prostoru, od kojih je hrvatsko-bosnjacki jedva smiren nekoliko mjeseci ranije, ali je zato bjesnio srpsko-bosnjacki, koji ce stati tek vise mjeseci poslije. Sada su svi ti mali, ali bijesni ratovi pozavrseni, i papa se suocio s mutnom i tesko uhvatljivom prekvalifikacijom istog stanja, u kojoj je veliku mrznju zamijenilo mnogo male mrznje. A to je posao za diplomate, a ne Kristove mirotvorce.

No, ako se bozja rijec pod utjecajem vanjskih okolnosti povukla u svoje nebesko korito, dojam je da se mozda nista manje povukla i pred nekim zemaljskim silama koje su ovaj put bile puno snaznije i nasrtljivije nego prvi put. Kljucnu ulogu u tome imala je, bez sumnje, beatifikacija Stepinca, koju je Tudjman po svaku cijenu nastojao, a u dobroj mjeri i uspio, pretvoriti u veliku predstavu drzavnog protokola i drzavnih medija. U njoj se s mnogo parade i patosa njegov omiljeni katolicki "pop" - koji nikada nije dvojio da su nacionalna Drzava (pa bila i nesavrsena kao NDH) i Crkva dvije nerazdvojene posestrime - unaprijedjen u neku vrstu drzavnog sveca (valjda su zato neki rezimski mediji i pobrkali loncice i javljali da je Stepinac proglasen svetim, umjesto blazenim).

No, i bez Stepinceve beatifikacije, kod koje je to samo najvise doslo do izrazaja, bilo je primjetno da je papa docekan s mnogo vise politicke drskosti da se instrumentalizira njegov posjet, nego prije cetiri godine. Sve je dakako, uredno cinjeno u ime vjere, ali s toliko pravovjerne nasrtljivosti i lazne bigotnosti da je bilo sasvim dovoljno razloga i da se gosti zahvale - sto ipak nisu ucinili - na pretjeranoj, neizdrzivoj gostoljubivosti. Tako je i pored vise kritickih napisa u nezavisnim novinama, policija do posljednjih dana nastavila obilaziti stanove uz ulice kojima ce proci papa i propitivati se kod stanara za njihovu vjeroispovjest. Osim od inovjeraca, papa je sticen i od raznih ideoloskih, pa cak i estetskih ometanja. Nedugo prije dolaska u Split, skinuta je s Biskupske palace, gdje se papa odmarao, spomen ploca posvecena talijanskom partizanskom bataljonu "Garibaldi", a nesto prije zabranjen je i rock-koncert na "Hajdukovom" igralistu.

Bilo je ocito da se ponovno zeli, kao i kod prvog posjeta pape, stvoriti slika o Hrvatskoj kao najproverenijem bedemu katolicanstva, ali se sada otislo i korak dalje i prakticki je otvoreno zatrazeno da Vatikan bude saveznik Hrvatskoj u vremenima kada su se svi ostali hrvatski saveznici potrosili. Nekoliko dana uoci papinog dolaska Tudjman ce cak izreci recenicu koju ce od njega rado prepisati svaki fundamentalisticki poletarac, koje god fele bio: Katolicka crkva je glavna zapreka sirenju dekadencije sa Zapada. Najzanimljivije je da ta nevjrojatna konstrukcija mozda i ima neke jako daleke veze s papom - koji je danas doista kritican prema Zapadu mozda samo malo manje nego jucer prema Istoku - ali zato nema bas nikakve, ni najdalje veze sa samim Tudjmanom.

Poznato je, naime, da je bas on uvijek sumnjicio katolicku crkvu, da zajedno s internacionalistima komunisticke i "Coca-Cola" orijentacije, previse robuju idejama univerzalizma, a zaboravljaju nacije i nacionalne drzave. Tako se ta u osnovi blasfemicna izjava, koja je bliza krscanstvu protestantske i pravoslavne nego katolicke orijentacije, ne moze citati drukcije nego kao poziv da Katolicka crkva u Hrvatskoj postane hrvatskija nego dosad. A to znaci da se Tudjman sasvim priblizio navodnoj Brozovoj zelji da dobije "svoju" Katolicku crkvu, sto je i jedan od glavnih grijehova koji mu je ovih dana, cekajuci papu, natovarivala brbljava rezimska propaganda.

No, kako Tudjman nikada, ali bas nikada, ne propituje idejna ishodista svojih stavova, jer je uvjeren da su oni otpocetka do kraja originalni, tj. samo njegovi, ovo umiljavanje i udvaranje visokim gostima iz Vatikana nastavilo se i nakon njihovog dolaska. I to u dlaku na isti, prizeman nacin. Tako ce izjaviti da je hrvatski narod ostao katolickiji od mnogih drugih u Evropi i cak ce time objasniti i medjunarodne pritiske koji se vrse na Hrvatsku (koji su, toboze, pritisak ne samo na hrvatski narod nego i na katolicanstvo opcenito). Da taj drzavno-crkveni konop sasvim zategne, Tudjman ce mirno reci da su ti pritisci upereni ne samo protiv "ove demokratske Hrvatske" i "hrvatskog naroda", nego i protiv "Crkve u Hrvata".

Dakako, koliko god sve ovo odisalo otrcanom patetikom, hrvatski sef drzave nije prosuo svo to verbalno biserje pred papu bez nekakve racunice. Tako je na konferenciji za novinare uoci njegovog dolaska izjavio da uporni medjunarodni zahtjevi za demokratizaciju Hrvatske dolaze ne samo od protivnika samostalne Hrvatske, nego njih iznose i oni koji se ne mogu pomiriti s "dobrim vezama izmedju danasnje demokratske Hrvatske i Katolicke crkve I Vatikana". Ocito je da Tudjman priziva Vatikan da mu bude zastitnik u sasvim konkretnim iskusenjima koje Hrvatska ima s medjunarodnom zajednicom, pokusavajuci i dalje drzati prikljucak s njom, ali uz uvjet da joj se ne postavljaju nikakvi uvjeti.

Na tragu toga je i upravo komicna Tudjmanova ocjena da je Vatikan danas najvazniji diplomatski cinilac na medjunarodnoj sceni. Da je ovo receno pred papom - srecom, nije nego pred novinarima - sigurno bi se i on morao diskretno podsmjehnuti sto jos postoje oni koji tako visoko procjenjuju zenaljske moci Svete Stolice. No, manje je duhovita Tudjmanova opaska da je i beatifikacija Stepinca razlog pojacanih vanjskih pritisaka na Hrvatsku, jer je to nesto gdje su se interesi Zagreba i Vatikana ipak, barem kratkorocno, isprepleli. To, kako rekosmo, i jeste najkrhkija tocka u drugom dolasku pape u Hrvatsku, iako su motivi beatifikacije kod dviju strana bili osjetno razliciti.

U obrazlozenju za beatifikaciju Vatikan je naveo samo progone koje je Stepinac imao nakon 1945. cime je papa ocito honorirao antikomunizam ne samo Stepinca nego i citave hrvatske Katolicke crkve te nekih jos zivih Stepincevih sljedbenika (Kuharic). U dogadjaje u toku Drugog svjetskog rata nije se ulazilo, tako da se nisu ispunile nade nekih (fra Bono Zvonimir Sagi) da ce papa progovoriti o zlocinima iz toga vremena, te o sutnji dijela Crkve. A to je odlicno doslo Tudjmanu, u cijoj je interpretaciji Stepinac bio podjednako antifasist i antikomunist, cime on zapravo dize spomenik samome sebi i vlastitoj biografiji, ili onome kako je on vidi. Nema nikakve sumnje: Vatikan je ugradio barem jednu ciglu u taj spomenik.

MARINKO CULIC