IMA LI POMOCI OD BESPOMOCNOG?

:INC

Kosovska kriza i BiH

AIM, Sarajevo, 02.10.98. Nakon silnih kalkulacija o tome moze li se i koliko zaraditi na kosovskoj tragediji, na personalnom planu - licnim angazman u tamosnjim oruzanim sukobima, BiH se pocela baviti novim kalkulacijama vezanim za ovaj dio regiona - koliko je kosovskih izbjeglica doslo u BiH i zasto bas ovdje dolaze, ali i sta BiH zaista moze uraditi za njih. O ovom posljednjem ni nakon 12-dnevnog pokusavanja da razgovaramo sa kopredsjedavajucim Vijeca ministara BiH, Harisom Silajdzicem, koji se najvise govorio o ovom problemu, nismo uspjeli. Ili mu tema nije zanimljiva, ili mu novinar ili kuca iz koje dolazi nisu zanimljvii, ili je razlog to sto nismo televizija, a on se, kazu voli slikati, ili... no tako je kako je.

Po podacima zvanicnih vlasti, u BiH je doslo izmedju 6 i 8.000 hiljada kosovskih izbjeglica, po manje zvanicnim podacima ih je vec 15.000, ali Udruzenje bosanskohercegovackih Albanaca ili Albanaca koji zive u BiH ocjenjuje da ih je daleko vise, jer u BiH zivi blizu 15.000 albanskih porodica. Dakle, ukoliko je svaka porodica primila nekoga, onda je prvopomenuti broj znatno veci. BiH je i sama u teskim problemima sa 800.000 svojih izbjeglica u inostranstvu i blizu 1,5 milion unutar oba entiteta i ni njima ne moze pomoci, a novih 15, ili koliko vec hiljada ljudi sa Kosova, samo je novi problem ovdasnjim vlastima koje se ni do sada nisu posebno angazovale oko izbjeglih Kosovara, pravdajuci se nepostojanjem adekvatnog zakonodavstva. Zapravo se radi o tome da se prije izbora niko u Federaciji nije htio prihvatiti ovog vruceg krompira da se ne bi u nevrijeme zamjerao sa drugim entitetom, a i danas predstavnici vladajuce stranke u Federaciji BiH vele da rjesavanje problema kosovskih izbjeglica ima tri kljuca i da su oni u razlicitim rukama - u rukama bh. Srba, Hrvata i Bosnjaka, te da je vrlo tesko postici konsenzus oko upotrebe tih "kljuceva". Pitanje odgovornosti su strukture vlasti na svim nivoima drzavnog organizovanja u BiH pretvorili u "vrzino kolo" - ukoliko se postigne neki dogovor na drzavnom nivou, onda se on ne rijesi na federalnom, uz medjusobno optuzivanje za opstrukcije politickih partnera u Federaciji. Samo se u posljednjih nekoliko dana oglasila vladajuca SDA porukom Albancima da "izvuku pouku iz bh. rata, da ne napustaju Kosovo, vec da ga sacuvaju".

Ono sto se ovdje zaboravlja je da je, potpisavsi Daytonski mirovni sporazum, BiH, po automatizmu, postala i potpisnica niza konvencija, tako i one po kojoj mora pruziti svu mogucu pomoc izbjeglicama. Za sada se ta pomoc svela na ustupanja dva tranzitna centra za bosanskohercegovacke izbjeglice koje se vracaju iz zemalja zapadne Evrope i koji su bili gotovo prazni. To bi bilo sve, uz cesto negodovanje ovdasnjih predstavnika izbjeglica kako se na ovaj nacin ometa povratak bh.izbjeglica u zemlju. Pri ovom oni zaboravljaju da u BiH ima 11 izbjeglickih centara i da je gotovo 50 poto tih kapaciteta prazno - veli nedavno predstavnica UNHCR-a.

Preostale kosovske izbjeglice, znatno veci broj njih, spava po haustorima, parkovima, ili u domovima rijetkih koji su im raspolozeni ustupiti dio svoga "krova nad glavom" na nekoliko dana ili kod rodbine vec nastanjene ovdje, ali uglavnom u gradskim sredinama u Federaciji, trazeci pri tom od lokalnih vlasti stan i posao, pominjuci "prazne kuce i stanove u samom Sarajevu", naprimjer ili u BiH.

Neki izvori bliski medjunarodnoj zajednici tvrde da je Vlada BiH, dakle Vijece ministara BiH, dobilo finansijsku pomoc za zbrinjavanje kosovskih izbjeglica, no kopredsjedavajuci VM BiH Haris Silajdzic odlucno odbija da je takva pomoc dosla bh. Vladi. No stvarna istina, po UNHCR-u, je u cinjenici da je UNHCR na pocetku svoje fiskalne godine (mart-april) prebacio bh. Vladi sredstva "za zbrinjavanje izbjeglica". Na pitanje predstavniku UNHCR-a - za koju vrstu izbjeglica, odgovor je bio svih onih koji su izbjeglice u skladu sa Konvencijom iz 1951. Ovdje bi bilo zanimljivo cuti komentar kopredsjedavajuceg VM BiH Silajdzica, no, kako rekosmo, nismo mu bili dovoljno zanimljivi.

Nastavak djelovanja UNHCR-a prema kosovskim izbjeglicama svodi se na medijske izjave raznih predstavnika ove medjunarodne organizacije u stilu - mi nemamo sredstava za pomoc ovim izbjeglicama i kako je BiH potpisnica Konvencije o pomoci izbjeglicama, neka se uhvati u kostac sa svojim obavezama. Pozadina ovakvog stava UNHCR, koji je ipak do prije dvadesetak dana davao i finansijsku pomoc kosovskim izbjeglicama, a od prije nekoliko dana im pomaze iskljucivo u hrani i iznalazenju smjestaja, jeste cinjenica da je BiH, dolaskom NATO trupa i potpisivanjem Daytonskog mirovnog sporazuma, postala sigurna zemlja, koja ne proizvodi vlastite izbjeglice, te tako ne moze biti ni tranzitna zemlja, sto Kosovari ocekuju, a ne moze obezbijediti ni sredstva za pomoc izbjeglicama iz "trecih" zemalja koje dolaze ovamo, opet iz istih razloga - BiH je sigurna zemlja i potpisnica niza konvencija te tako ima i svoje medjunarodne obaveze. A u BiH, uz ceste izjave da ce "BiH primiti izbjegle sa Kosova i ona to mora uraditi", gotovo da se nista vise i ne radi.

Prije desetak dana Kosovari su sami provalili u napustene pogone Coca cole u Hadzicima kod Sarajeva i tamo zive u krajnje improvizovanim uslovima, bez ljekarske pomoci ili bilo cega drugog. Tek iz nezvanicnih izvora saznaje se da ovdasnje vlasti daju tajne instrukcije, naprimjer ambulantama, da prime Kosovare na pregled, ali na tudje kartone i da im tako izdaju i ljekarske recepte. Jedan krajnje nezvanican izvor blizak UNHCR-u kaze da bi bilo dobro da rade bar to, ali po saznanjima UNHCR-a koji kontaktira sa izbjeglicama nema ni toga.

Medjutim, ostaje otvoreno pitanje - zasto kosovske izbjeglice hrle upravo u BiH, zemlju koja tri godine nakon rata nije rijesila gotovo niti jedan svoj problem. Prije svega zato sto se u BiH moze uci samo sa licnom kartom i uz placanje od 100 DEM za cetveroclanu porodicu, vele izbjegli Kosovari. Istovremeno, po rijecima mnogih Albanaca kojise mogu sresti na ulicama Sarajeva, a i po tvrdnjama aktivista Udruzenja Albanaca iz BiH, radi se o izuzetno jakoj propagandi, na samom Kosovu, o tome kako medjunarodne organizacije, kao sto su UNHCR i slicne, vrse transport kosovskih izbjeglica, iz BiH u trece zemlje, Evrope ili prekookeanske. Neki analiticari su skloni tvrdnji kako se radi i o zaokruzivanju plana etnicki cistih teritorija. Kako se do prije neki dan priblizavao i kraj starog roka za prijavu za povratak u prijeratne domove - stvar bi bila lakse rijesena - u Srbiji i Republici Srpskoj bi ostali bh. i hrvatski Srbi, izbjegli tamo u ratu, a ovamo bi dosli kosovski muslimani i veliki plan etnicki cistih prostora bi se privodio kraju. Ovo se cini vjerovatnim kada se vidi sa koliko je nezadovoljstva federalna Vlada prihvatila produzenje tok roka od strane Visokog predstavnika UN-a za BiH. Dalji dokaz za ovakvo uvjerenje je i nedavna izjava predsjednice bh. Saveza izbjeglica i raseljenih lica koja tvrdi da neki od izbjeglih Kosovara tvrde da se radi o politickom dogovoru Slobodana Milosevica i Fatosa Nanoa da se izbjeglice sa Kosova ciljno salju u BiH kako bi se destabilizovalo i ovako nestabilno stanje ovdje. Onaj koji bi mogao pomutiti realizaciju ovakvog plana je opet UNHCR. Na neki nacin UNHCR ne moze izmijestati kosovske izbjeglice iz Srbije u trece zemlje, jer u Srbiji jos uvijek nije proglaseno ratno stanje, zemlje Evrope nece nove izbjeglice sa Balkana, vec im je dosta i ovih bosanskohercegovackih, a usput - u Jugoslaviji traju intenzivni mirovni pregovori. Ovdje se ukljucuje UNHCR jer je ono sto moze uraditi dalje - vracanje hrvatskih Srba u Hrvatsku pod izgovorom da se sprema ratno stanje u Srbiji, a da je i Hrvatska sigurna zemlja jer je i tamo mir i tako propada veliki "etnicko- cistacki" plan.

Po definiciji - izbjeglica je svako ko napusti mjesto stanovanja pred opasnoscu po sopstveni zivot. Kao izbjeglice sa Kosova u BiH je dosao i veliki broj muskaraca u najaktivnijoj dobi zivota - izmedju 20 i 50 godina, dakle vojno sposobnih koji bi se mogli smatrati cak i dezerterima, ali posto Oslobodilacka vojska Kosova (OVK) nije legalna oruzana snaga Kosova, a ni Srbija nije mobilisala vojsku nego tek "policiju", te tamo i nije rat, pa nema ni dezertera, nego su svi samo izbjeglice, a to su onda i svi oni snazni i zdravi Albanci koji sada traze drzavu koja ce ih primiti na brigu i pocinju od BiH. Doministar za komunikacije i civilna pitanja u Vijecu ministara BiH nedavno veli da ove izbjeglice mahom traze drzavljanstvo, stan i posao, sto je nemoguce, s obzirom na stanje u BiH i postojece zakonodavstvo (potrebno je zivjeti u BiH najmanje 8 godina da bi se moglo zatraziti drzavljanstvo). No, cak i da je BiH "normalna" zemlja, ne bi mogla primiti sve izbjeglice koje dolaze, a da ne govorimo o tim pomenutim radno sposobnim muskarcima od 30-ak ili koju godinu vise. Zanimljiva je ilustracija da jedan od njih, muskarac u najboljim godinama za vojsku negdje sredinom jula izjavljuje da se nije okupao 20 dana jer nije stigao "uhvatiti" toplu vodu. Drugi slucaj, u jednoj tv-reportazi jedan od izbjeglica kaze: "Nisu nam dali mlijeka, a ni smjestaj obezbijedili i ako nas ne smjeste do veceras, mi cemo otici odavde". Pa otidjite, rekao bi manje ljubazan reporter. No, ovdje ljudi u BiH ne smiju zaboraviti da su i sami netom izasli iz ratne tragedije u kojoj su bili gotovo nemocni, te se ne smije ponoviti dogadjaj od prije nekoliko dana kada je sa vrata jednog odjeljenja Klinickog centra Kosevo u Sarajevu vracena trogodisnja beba koja je povracala krv, i to uz odbijanje da joj se pomogne jer ljekari imaju takvo naredjenje za ponasanje prema izbjeglim Kosovarima (ili azilantima sa Kosova - kako ih ovdje vole zvati).

Za one koji su radoznali sta se desilo sa bebom - spasio je "unproforac" iz njemacke jedinice tako sto je uzeo polumrtvo dijete i odnio u SFOR-ovu bolnicu gdje mu je pruzena pomoc.

Rubina Cengic (AIM, Sarajevo)