KRIVI KORAK HRVATSKOGA SLOVA

AIM, ZAGREB, 1.10.1998. Hrvatsko slovo pokrenuto je prije tri i pol godine kao tjedni list Drustva hrvatskih knjizevnika. Izravan povod bio je sastanak "istaknutih kulturnih djelatnika" kod predsjednika Tudjmana koji je, nakon ushita uspjesima na gospodarskom, sportskom i vojnom planu, iskazao najvecu mogucu zabrinutost stanjem u hrvatskoj kukturi, pa je, moglo bi se reci, zapovijedio izlazenje jednoga lista u kojemu bi se promicale tradicionalne narodne vrijednosti i koji bi bio brana naletu antihrvatskih, sorosevskih, lazno kozmopolitskih i mondijalistickih elemenata koji su opasno zaprijetili drzavnome zdravlju. Od ovoga sastanka nije proslo ni mjesec dana, a Hrvatsko slovo se vec pojavilo na kiscima. U urednistvu su se nasli sve sami provjereni kadrovi, na celu s jednim od osnivaca HDZ-a, pjesnikom Dubravkom Horvaticem, a logisticu potporu redovitom izlazenju lista osigurao je sam Predsjednik, nalozivsi Narodnim novinama, dobrostojecoj drzavnoj tvrtki koja ima monopol nad tiskanjem formulara svih vrsta, da budu suizdavac Hrvatskoga slova i njegov nepresusan financijski izvor. Od prvoga broja na list su pretplacene sve drzavne i vojne institucije, sva velika poduzeca, te sva hrvatska diplomatska predstavnistva u svijetu. Za nekog tuznog Hrvata koji, recimo, zivi u Kini, Kolumbiji ili Indoneziji, Hrvatsko je slovo jedina publikacija iz domovine, uz vojni list Velebit, koju ce moci, istina besplatno, dobiti u svojoj ambasadi. Drzava je, takodjer, financirala slanje besplatnih primjeraka ovih novina na adrese stranih novinara akreditiranih u Hrvatskoj, te javnih osoba, pisaca, nakladnika i intelektualaca, cak i onih koji o Tudjmanovim novinama nemaju najbolje misljenje.

U socijalnome smislu pisanje ili uredjivanje Hrvatskoga slova neka je vrsta pripreme za ozbiljniju karijeru i prave zivotne uspjehe. Anonimni autori, recimo stanoviti Karlo Papic, zapocinjali su tu, a zavrsavali su na odgovornim mjestima u Ministarstvima obrane ili u vanjskim poslovima i policiji. S druge strane, zamjenica ministra kulture Jagoda Martincevic postavljena je u isto vrijeme i u urednistvo Hrvatskoga slova, dok je zamjenik glasnogovornika Matesine Vlade Igor Mrduljas prekomandiran da u slobodno vrijeme bude kolumnist tih novina. Hrvatsko slovo pomalo podsjeca na neke davne sovjetske publikacije: naime, u tim novinama nitko nije slucajno, niti je moguce sumnjati u uvjerenja ijednoga autora. Sve su to provjereni kadrovi koji ce za dobrobit one hrvatske kulture koju promice ova tiskovina uciniti prakticno sve. A najprije ispisati obilje najnevjerojatnijih denuncijacija i uvreda na racun neprijatelja svih boja.

Moguce je definirati tri stilsko-idejne skole u okviru Hrvatskoga slova. Prva je ruralno-guslarska i predvode je zavicajni pisci iz pasivnih krajeva Hrvatske i Hercegovine, poput stanovitoga Marka Matica. Druga je klerikalno-propovjednicka i sacinjavaju je brojni popovi i samostalni pucki teolozi, dok je treca skola ona koja je svoj stil i misao definirala iskljucivo na borbi protiv teorija zavjere. Sve tri skole, svaka iz svoga ugla gledanja, dokazuju isto, a predmet njihovoga bavljenja su komunisti, Srbi, liberali, Amerikanci, feministice, Bosnjaci, islam... Naravno, u fokusu interesa su i pojedinci oznaceni kao neprijatelji hrvatske drzave i hrvatstva, i to uglavnom oni koji zive u ovoj zemlji i nose sasvim hrvatska imena, dok se sa stranim drzavljanima Hrvatsko slovo nesto rjedje bavi, naravno ukoliko nije rijec o americkome drzavnom tajniku ili o ambasadoru te drzave u Zagrebu.

Beskrajan je niz akcijskih smjernica koje predlazu autori Hrvatskoga slova. U jednom uvodniku glavni je urednik, recimo, trazio da se formiraju streljacki vodovi pred koje ce stati nepocudni intelektualci (recimo, Ivo Banac, Vlado Gotovac i slicni), u drugom tekstu je jednu od najznamenitijih hrvatskih povjesnicarki umjetnosti i celnicu PEN-a nazvao "ridjom kujom", pa nekoliko mjeseci kasnije, raspalio je po srpskim majkama koje su u ratu izgubile sinove i naglasio da mu je svakako puno vise zao Dinka Sakica, nego njih. Jedan drugi autor, stanoviti Ivan Kristic, bosansko-hrvatskog politicara Gradimira Gojera zove "srpskim kopiletom", dok srpskih slugu i pripuza, svinja, fekalija i govana ima na sve strane i u prakticno svakome broju Hrvatskoga slova. Naravno, urednistvo ovoga lista, kao i autori, imaju ideje i kako bi se moglo rijesiti srpsko pitanje u Hrvatskoj, ali one su toliko predvidljive i najmanje pazljiv citatelj ovoga teksta vec ih sluti, tako da na njih ne bi trebalo trositi prostor.

U javnosti ili onom njezinom dijelu koji nije blizak stranci na vlasti Hrvatsko se slovo uglavnom docekuje s ignorancijom. Prodana naklada ovoga lista prakticno je nepostojeca (mjeri se u nekoliko stotina primjeraka), tako da je proteklih godina u Zagrebu obicno bilo preporucljivije sutjeti o urednickome djelu Dubravka Horvatica, nego riskirati da se zavrsi kao zrtva njegovih tekstova. Naravno, ta sutnja podrazumijevala je i dvije prilicno nezgodne stvari: prva je ta da Hrvatsko slovo nije ego trip skupine osobenjaka, nego je legalno i legitimno cedo Tudjmanove vlasti, a druga nezgoda je da se sutnjom o Hrvatskome slovu zapravo sutilo o najgrubljem i najeklatantnijem rasizmu i sovinizmu, te o posve otvorenome zalaganju za tekovine Nezavisne drzave Hrvatske i ustaskoga pokreta. No, prakticno jedini mediji koji su se Hrvatskim slovom uopce i bavili bili su Feral Tribune i Novi list, dok za ostale taj list nije ni postojao, ili je, kao za Globus, bio "konzervativno glasilo blisko vlasti".

A onda je u broju od desetoga rujna izisao uvodnik Marka Matica, znakovito naslovljen - Sionisti, u kojem ovaj guslarski ruralac izlazi izvan svoga diskursa, pa se sa svom zestinom svoga dinarskoga temperamenta baca na teoriju zavjere i ispisuje prilicno zestok antisemitski napad, ali koji u osnovi nije izasao izvan onoga sto bi se nazvalo poetikom lista, a po prizvanim posljedicama za moguce zrtve (Zidove) svakako je bio neusporedivo benigniji od desetina uvodnika koji su se bavili Srbima ili slobodnomislecim intelektualcima.

Medjutim, skandal je ipak rodjen. Doministrica Jagoda Martincevic ekspresno je podnijela ostavku na urednicko mjesto, predsjednik Drustva hrvatskih knjizevnika Ante Stamac zagrmio je protiv vlastitoga glasila na koje su se odjednom okomili i Vecernji list, te Hrvatska televizija. Dogodilo se nesto izvan svake sumnje zanimljivo: rezim je gotovo panicno ustao protiv samoga sebe i napao se iz svih oruzja, tako da je glavni urednik Hrvatskoga slova Dubravko Horvatic podnio ostavku, u znak neslaganja s Maticevim uvodnikom, a list mu je najednom postao strasno interesantan onom sutljivom dijelu javnosti. I svi sada najednom govore o tekstu Sionisti, kao da je bio prvi i kao da je prije njega Hrvatsko slovo bilo primjer uljudbe i cudoredja.

A radilo se samo o tome da je Marko Matic postao zrtva iskoraka iz poetike i da je umjesto da se na svoj guslarski nacin bavi Srbima dirnuo u teorije zavjere i u Zidove. U Hrvatskome je slovu antisemitizam uglavnom bio prihvatljiv i prihvacen, ali zaboga, ne tako da bude eksplicitan, ne tako da se Zidovi u desetercu rimuju sa cetnicima ili Srbovima. Ne znajuci sto radi Matic je dirnuo u Tudjmanovu fiksaciju da Zidovi vladaju svijetom i da zato Hrvati moraju biti dobri s njima, pogotovu jer ih u ovoj zemlji i nema vise od tisucu, u cijoj je osnovi takodjer nekakav antisemitizam, ali on se drukcije manifestira. Recimo, tako sto hrvatski predsjednik doista vjeruje da ce mu Zidovi davati kredite, da ce mu Zidovi prodavati oruzje i da ce mu Zidovi spasiti vlast.

MILJENKO JERGOVIC